In Memoriam
Aida (Fadila) Buturović (1959.-1992.)

Fahrudin Kalender

Publikovano u: Bibliotekarstvo (Sarajevo), sv. 37-41 (1992-1996), str. 73

 

U vrijeme svođenja računa svekolikog stradanja u Bosni Hercegovini za vrijeme rata 1992.-1995., ne treba posebno isticati da ljudske žrtve predstavljaju najteži i nenadoknadiv gubitak.

Nema nijedne sfere, materijalne i duhovne, koja u ovom ratu nije pretrpjela strahovite gubitke. Takvu sudbinu doživio je i Bibliotečko- informacijski sistem Bosne i Hercegovine. Ovaj veliki sistem koji je do rata objedinjavao preko 1.600 biblioteka različitog profila sa preko 13,500.000 knjiga i blizu milion korisnika, ostao je bez središnje matične biblioteke - Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, koja je gotovo do temelja uništena. Istovremeno je djelimično ili potpuno uništen veliki broj biblioteka, kako u gradu Sarajevu, tako i u unutrašnjosti. Stradao je veliki broj knjiga i biblioteka kako u gradovima tako i u selima, naročito u onima gdje su se vodila intenzivna ratna djejstva.

Među ljudskim žrtvama, koje se broje na više stotina hiljada, ima i bibliotečkih radnika. Samo od onih koji su radili u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci, direktno u ratu ili od njegovih posljedica poginula su četiri bibliotečka radnika, a više ih je teže ili lakše ranjeno. Prva je smrtno stradala mlada bibliotekarka Aida Buturović. Ona je, vraćajući se s posla, negdje oko 14,00 sati, pogođena smrtonosnim hicem četničkog snajperiste s područja Jevrejskog groblja. Pogođena je u neposrednoj blizini zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Cijelo popodne 25. augusta i noć koja je došla tražili su je njeni najmiliji jer se na vrijeme nije pojavila svojoj kući. Ispočetka su pretpostavljali da je svratila kod nekog od brojnih kolega ili kolegica. Međutim, što se noć više primicala, a Aida se nije pojavljivala kući, počele su se javljati crne sumnje da joj se desilo nešto strašno. I, sutradan, svoju ljubimicu potražio je otac Fadil na prijemnom odjeljenju Kliničkog centra bolnice Koševo. Nije bila ni tamo evidentirana. Ostalo je još jedno mjesto gdje je trebalo provjeriti njeno prisustvo. Bila je to Mrtvačnica bolnice Koševo. Tamo je desetine hiljada Sarajlija za vrijeme rata tražilo svoje najmilije i nažalost pronalazili ih. I Fadil je pronašao svoju kćerku Aidu. Na čas je mislio da je živa jer mu se učinilo da je rana još vruća. Bila je to podsvjesna želja da mu kćerka živi makar i teško ranjena.

Za tridesetak godina, koliko je Aida živjela, uspjela je da stekne visoko obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu - grupa komparativna književnost i čista filozofija. Uporno je radila na samoobrazovanju, posebno na učenju stranih jezika. Ovladala je sa tri svjetska jezika i to toliko da je s uspjehom mogla da se bavi prevodilaštvom. Pošto nije našla mjesto kao diplomirani prof. komparativist i filozof, prvo zaposlenje bilo joj je u Dubrovniku kod Agencije "Atlas", gdje je radila kao prevodilac za engleski, francuski i španski jezik. Potom se zaposlila u velikom sistemu UNIS u Sarajevu, da bi 1. augusta 1989. godine prešla na rad u Narodnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. Za nepune tri godine, koliko je radila u Nacionalnoj biblioteci (počela 1. VIII 1989. a poginula 25. VIII 1992. godine), bavila se problemima obrade bibliotečke građe, da bi u posljednje vrijeme pred pogibiju bila premještena u Referalni centar, gdje je zbog poznavanja više svjetskih jezika informisala naučne i stručne radnike o najnovijim dostignućima iz raznih oblasti znanja.

Ova izuzetno čestita osoba ostala je upamćena među svojim kolegama i ljudima s kojima je dolazila u kontakt na radnom mjestu kao dobrodušna i dobronamjerna mlada osoba, veselog duha, željna da pomogne kolegama i korisnicima. Zbog tih svojih osobina uživala je nepodijeljene simpatije među radnim kolegama. Ostala je u uspomeni svima koji su je dobro poznavali kao tipičan predstavnik bosanskog duha, neopterećena narastajućim nacionalizmom u bivšoj Jugoslaviji, koji se zastrašujuće širio i po Bosni i Hercegovini.

Aida je radila malo u bibliotečkoj struci da bi ostavila pisane tragove svog potpunijeg angažmana u bibliotekarstvu. Oni koji su je bolje poznavali kažu da je nagovještavala da postane dobar praktičar i teoretičar u struci.

Nedugo iza njene smrti gotovo na isti način poginuo je i njen otac Fadil. Ovaj osvjedočeni antifašist svakodnevno je posjećivao grob svoje kćerke. Pričali su mi da se nije sklanjao od snajpera i granata. Sve dok ga nije pogodio četnički snajperista, možda isti onaj koji mu je ubio i kćerku. Tako je skratio svoju duboku tugu za svojim miljenicom.