Uvod u digitalne biblioteke

(Tekst, hipertekst i meta-jezik)

Kemal Bakaršić

Filozofski fakultet, Sarajevo

Publikovano u: Bibliotekarstvo (Sarajevo), sv. 42 (1997), str. 11-19

Digitalna biblioteka

Digitalna biblioteka (Digital Library) (sinonim je i elektronska biblioteka - Electronic Library) jeste distribuirana tehnološka okolina koja je dramatično reducirala granice stravarnja, diseminacije, manipulacije, deponovanja, integracije i ponovnog korišćenja informacija od strane pojedinačnih ili grupnih korisnika.

Tipologizacija

Još je suviše rano govoriti o mogućim tipologizacijama digitalnih biblioteka. Ovo područje relativno novijeg datuma još uvije ne posjeduje tipologizaciji i standardizaciju onoga tipa potrebnog za eventualnu kritičku evaluaciju. Ali primjeri i realizacije različitih projekata digitalnih biblioteka (Internet i World Wide Web npr.) dio su naše okoline i svakodnevnice i što je najvažnije čvrsto ukorjenjeni u praksu i iskustvo bibliotečkih sistama kakve poznajemo.

Cilj

Cilj je ovog rada predstaviti teorijsku komunikacijsku osnovu digitalno bibliotečkih sistema posmatranih kao hipertekstualni elektronski tekst. Ograničavamo se samo na strukturu teksta, njegove reference, konstrukcije hipertekstualnog i meta-jezičkog okruženja u kojem je jedino i moguća elektronski tekst (dokument) i digitalna biblioteka. Problemi meta-teksta, pretraživanja i funkcionisanja digitalnih i virtuelnih biblioteka nisu obuhvaćeni ovim pregledom.

Funkcije biblioteke

No prethodno potrebno se ukratko podsjetiti na osnovne funkcije konvencionalno razumijevane biblioteke (indok centra). Najmanje četiri distinktivne karakteristike mogu se izdvojiti.

Organizacija (različitih) kolekcija biblioteke, koja uključuje tehnike razumijevanja kakvi informacioni resursi su potrebni korisničkoj pupulaciji i ekonomski efikasno deponovanje i zaštitu takvih resursa. Biblioteku ne možemo zamisliti bez smislene organizacije često raznolikih i raznorodnih kolekcija ili informacionih resursa.

Organizacija i reprezenatcija kolekcija, koja se odnosi na klasifikaciju i indeksiranje, odnosno katalogizaciju informacionih resursa na način koji je relevantan i prihvatljiv njenim korisnicima. Ovo jeste kontaktna tačka dva ishodišta biblioteke, kolekcije sa jedne i otvorenih vrata komunikacije sa korisničkom populacijom, bez koje kolekcija ne bi imala nikakvog smisla.

Dostupnost i pretraživanje informacijskih resursa, koja uključuje fizički smještaj prostora kolekcije i organizacije bibliotečkog materijala u kolekciji kako bi se efikasno moglo odgovoriti korsničkim potrebana i očekivanjima, dok se pretraživanje odnosi na organizaciju specifičnih sistema za njegovo izvođenje.

Analiza, sinteza i diseminacija informacija, koja uključuje odgovore na referensne upite, proizvodnju evaluacijskih preglada i ostalih ekspernih pregleda ili odgovora.

Nove funkcije

Ne očekujemo da će digitalne biblioteke unijeti neke potpuno nove nove funkcije od predhodno nabrojanih, takođe ne očekujemo da će neka od funkcija digatalnih biblioteka bitno presokočiti ili nadrasti neku od nabrojanih funkcija.

Iskustvo sa realizacijom digitalnih biblioteka i straživanja u ovoj oblasti uglavnom je usmjereno ka automatizaciji nekih aktivnosti bibliotekara; prvenstveno automatsko indeksiranje i klasifikacija informacijskih resursa, ili korišćenja ekspertnog sistem kao sistema referelne djelatnost u biblioteci.

Govorimo o poboljšanjima i modifikacijama fukcija koja preskaću ograničenja (npr. katalogizacije), ili čak čine neke servise i nepotrebnima (kao što je kontrola cirkulacije i problem nedostatka višestsrukih kopija). Digitalne biblioteke takođe zahtijevaju redefinisanje bibliotečkih servisa, novo grupisanje servisa ili zamjenu postojećih sa sasvim novim rješenjima, ali ne i ustanovljavanje posve nove do sada nepoznate funkcije.

Digitalna biblioteka

Digitalna biblioteka je mašinski posredovana reprezentacija bibliotečkog materijala u kojoj je istovremeno i integrisana informaciona organizacija namjenjena korisniku u pronalaženju specifične informacije. Digitalni bibliotečki servis je skup digitanog računara, digitalnog pohranjivanja i ostale komunikacijske opreme uključujući i programsku područku potrebnu za reprodukciju, emulaciju i proširenje usluga koje pružaju savremene biblioteke bazirane na konvencionalnim ili ostalim materijalima kao sredstvima za sakupljanje, deponovanje, katalogizaciju, pronalaženje i diseminaciju informacija.

Biblioteka

Razvoj savremenih biblioteka bio je uslovljen naglim razvojem savremene znanosti i istraživanja, te velikim prilivom informacija i bibliotečke građe. Model tzv. eksponecionalnog rasta publikacija i informacija, odnosno realnost da "bibliotečki fondovi rastu sa više ili manjim stalnim procentom svake godine, koji rezultira u dupliranju fondova svakih 10 ili 20 godina (period koji je različit za posebne vrste biblioteka)"(1). uslovio je značajnu promjenu biblioteke kao institucije i mjesta deponovanja informacijskih resursa u model biblioteke kao komunikacijske funkcije pronalaženja i dostupnosti informacija.(2)

InDoK

Takva nova funkcija biblioteke jeste podjednako informaciona, dokumentaciona i komunikaciona, a novi poslovi i zadaci pored katalogiziranja su različiti nivoi indekisranja i abstrahovanje resursa, pretraživanje i dostupnost informacija, selektivna diseminacija informacija novih profila korisnika, nova organizacija biblioteke u cijelosti ili pojedinačno u smislu kontaktnih tačaka komunikacijskog lanca, koordinativnot, kooperacija i korišćenje kompjuterskih baza bibliografskih podataka.

Promjena

Prekretnica ka digitanoj biblioteci potpuno je nove vrste. Ona prioriteno nije usmjerena ka konsolidaciji mogućih informacionih tokova (stvarajući od biblioteke efikasan ambijent komunikacijskog faciliatora), naprotiv ona podrazumijeva da je čitav prostor moguće (bibliotečke) djelatnosti prethodno konsolidiran u samoj strukturi teksta/tekstova (sada ekeltroničkom tekstu) odnosno informacionog resursa koji je deponovan.

Tekst

Tekst zatvoren u korice ili bez njih, samo kao tekst ili grafički prilozi ili pak njihova kombinacija, tekst namjenjen javnosti ili ograničene distribucije, tiraža i modela fizičkog (formalnog) izgleda, kao predmet sveprisutan ili rijedak, kao djelo autoriziran ili anoniman, prema obliku trajan ili ponavljajući, kao štivo živ, mrtav, pa eventualno oživljen u rukama zornog čitaoca - tekst - bez obzir na svoj realni sadržaj jeste linearni strukturirani niz informacija koji predstavlja autentičnu cjelinu.

Kulturološki kontekst

Ipak tekstovi čine i cjelinu u širem kulturološkom smislu. Jedna kontekstualna cjeline jaste njihov smisao nastao sabiranjem i deponovanjem u bibliotekama. Tada su zbirke pregled i cjelina svega napisnog (bibliotheca universalis) ogledalo ili slika doba, referentni su na superordinirani kulturno civilizacijski prostor kao kontekstualno okruženje pojedinačnog djela ili teksta.

OPAC

Prema tome zadatak je katalogizacije stranjane efikasne baze podataka takve kolekcije (resursa). Savremeni automatizovani servisi bibliotečke bibliografske katalogizacije kao On-line Public Acess Catalogs (OPAC), kao linijski javno dostupni katalozi temelje se na tehnološkoj razini ISO 2709 (1974) formata mašinski čitljivog bibliografskog opisa (sloga). Prednost u odnosnu na klasičnu manualnu katalašku obradu, odnosno mogućnost ponovljivosti polja u istom slogu (npr. multipli autor) i varijabilna dužina sloga, čime je mnoštvo mogućih podataka koje nalazimo na originalu postaje repartoar mogućeg aktivnnog indeksiranja, dakle i pretraživanja. Kao nikad do tada moguća bibliothece universalis realno je moguć bibliotečki catalogos universalis.

Znanstveni kontekst

Na globalnom nivou informatičkog društva komunikacija kao znanstvena komunikacija činilac je informatičke revolucije (3), (4) a komunikacijski entiteti transfera (tekst, znanje, informacija) kao informacioni kontekst i način na koji se i kako prenose (publikacija, informacioni tok) kao informacini proizvod komplementarni su dijelovi komunikacije kao takve.

Paradigma informacione znanosti

Stvorena je potpuno nova - informatička paradigmu - čiji je zadatak stupnjevanje, analiza i konstrukcija različitih komunikacijskih procesa. Najcjelovitiji teorijski okvir informacione znanosti može se posmatrati kao odnos informacije i znanja.(5) Jednostavna shema najbitnije relacije znanja i informacije;

I" = Z(S + S") - Z(S)

pokazuje da je informacija (I") ono što modificira strukturu znanja od stanja Z(S) ka stanju Z(ŠS"). Informacija se, dakle, pojavljuje kao novi kvalitet koji uzrokuje promjenu strukture prošlog ali uvijek promjenljivog horizonta znanja. Ovo je okvirna struktura (komunikacijski model) unutar kojeg se mogu analizirati primjeri struktura znanja i njihove promjene u odnosu na primljene informacije. Model nije doživio bitne prigovore i u osnovi je poslužio za razvoj tzv. teorije konsolidacije informacije te informacione teorije , pa ga možemo prihvatiti kao epistemiološki i informatički putokaz kroz strukturu znanja (znanstvenosti).(6),(7)

Znanstvena informacija

Znanost je globalan dinamički (informatički) i hermeneutički (djelatni) sistem koji se može analizirati iz više pravaca, ali uvijek kao izuzetno živ komunikacijski mehanizam. Nosilac znanosti je publikacija (znanstvena publikacija), kompleksna struktura mreže znanstvenih informacija.(8), (9)

Citatnost

TEKST 1...n predstavlja tekst u okruženju "n" referenci citirane literature, čije sadržaje evocira i čiji sadržaji imaju komunukacijsku relaciju sa tekstom. U tom smislu referentna funkcija citata je simbol, mjera, trag, poređenje, uputa odnosno navođenje prošlog znanja, dok aktualna funkcija sadržinski ostvaruje novostvoreno značenje fronta komunikacijskog akta. Time je citat i prenosnik značenja i samo značenje

Citatni kontekst

Izbor citirane literature (bibliografskih referenci) pokazuje vidljivu uronjenost u komunikacijsku sadašnjost znanja i uslova koje pretpostavlja formalizam iskaza znanstvenog teksta. Citiranje je po ovoj osobini arbitrarno, odnosnu kontekstualno slobodno u okolini komunikacijske stvarnosti u koju je uronjeno.

Citatni indeks

Popis citata kao indeksiranih prenosnika značenja (odnosno prošlih informacija) u načelu je vrsta (oblik) bibliografskog popisa korištenih referenci. Popis citirane literature i njen parentalni odnos sa izvornim radovima koji su je koristili (citirali) formalno jeste indeksirana mreža znanja u kojoj je jedinica znanja indekisrana istoznačnim entitetom, odnosno u kojoj je znanje indeksirano znanjem, a informacija informacijom.

Citatna veza

Citatni indeksi bazirani su na jednostavnom principu da će referenca na prethodni (prošli rad) odnosno zabilježenu informaciju ujedno identificirati i sadržaj sadašnjeg dokumenta, drugim riječima - identificirati jedinstvo predmetnog sadržaja kao istraživačkog fronta zajedničkog kako za prošlo znanje tako i sadašnjost istraživanja.

Citatni prostor

Ovakve reference prisutne u tekstu zajednički se nazivaju citati, a citatni indeksi su strukturirani kao liste (svih relevantnih) citata u prošlim dokumentima, te virtuelno predstavljaju, najširi mogući akumulacioni sistem znanja utemeljen na principu relevantnosti informacije, odnosno hermeneutički univerzum unutar kojeg se dešava znanost.(10)

Hermeneutički prostor znanosti i znanstvenosti predstavljva univerzum prethodnog (prošlog) znanja, a znanstvena aktivnost i znanstveno prosuđivanje jeste front sučeljenja novoga u prošlom. Dakle virtuelni, globalni akumulacini sistem dokumenata (znanja) u čisto heremenutičkom smislu oživljava u trenutku pozivanja, citiranja prethodnog znanja. Po tome struktura znanosti ima temeljno hermeneutički karakter u izvornom smislu posredovanja između istine i u pisanoj predaji dosegnute istinitosti.

Ograničenja

Nažalost, posljedica rasta i javnosti znanosti je i porast nemogućnosti (odnosno smanjenje mogućnosti) brzog ili adekvatnog informisanja uzrokovanog i ovim činjenicama:

Institucionalizacija resursa odnosno, ograničen broj indeksora ili bibliografa koji na ekonomičan način mogu popisati ili prikazati znanstvenu produkciju kao i problemi tehnike indeksiranja.

Interdisciplinarnost znanosti odnosno, porast potrebe za razmjenom informacija između znanstvenika i znanstvenih institucija i znanstvenih disciplina, i

Multidisciplinarnost znanosti odnosno, potreba miltidiscilniranrnog pretraživanja informacija.

Indeks znanstvenih citata

Eugen Garfield je pretpostavio da se princip bilježenja citiranja kao bibliografsko - indeksorskog postupka može iskoristiti i za znanstvenu produkciju uopšte.(11) Ideju je realizovao 1961. godine od kada počinje savremena istorija indeksa znanstvenih citata.(12)

Citatni indeks možemo posmatrati kao složeni oblik bibliografije. Ako bibliografiju u formalnom smislu posmatramo kao dvodijelnu tvorevinu (materijala i postupaka, odnosno bibliografske građe i načina razvrstavanja te građe), onda i svaki indeks izveden iz primarnog niza građe jeste na neki način citatni indeks, doduše predmetnog sadržaja.

Indeksiranje je postupak identifikacije vaze predmeta, termina, pojmova sa strukturom teksta. Promjena težišta, odnosno postavljanje cilja indeksiranja u smislu izvođenja niza indeksiranih odrednica (predmeta, pojmova) suštinski ulazi u sadržaj nosećeg teksta, svodi obimnost teksta na omeđeni niz referentnih predmeta, te - polazeći od strane samog indeksa - olakšava i skraćuje snalaženje u strukturi originalnog teksta.

Baza znanja

Citatni indeks jeste baza znanja. Poput dobro organizovane bibliotečke kolekcije indeksirani referentni niz temelj je znanosti i znanstvenog napretka. No za razliku od biblioteke, baza znanja jeste uvijek promjenjiva i dinamična struktura koja objektivno jeste i prikaz znastvenog razvoja i znanost sama.

Hipertekst

Ako svakom indeksiranom entitetu baze znanja priključimo i njegov realni sadržaj, dakle ako čitajući jedno djelo i njegove citatno indeksirane reference dovedemo na istu razinu - razinu teksta - pojavljuje je hipertekstualna cjelina.

Hipertekst možemo definisati kao potpuno novu vrstu teksta i načina njegovog čitanja. Fragmenti teksta uvonjeni su ili vezani u neki drugi tekst i pretstavljaju cjelinu. Parentalni odnos se gubi, cjeline početnog teksta nema, tačnije ona nije više linearno dostupna. Konsekventno ovome hipertekst je faktički sadržaj bibliothecae universalis. Dakle svo je znanje jedinstven hipertekstualno vezani tekst, tekstualna baza podataka.

Digitalni tekst

Bilo kakav tekst pohranjen na magnetnom mediju i realizovan u nekom komjuterskom kodnom sistemu ili formatu jeste digitalni tekst. On je elektronska replika konvencionalno razumijevanog (pisanog teksta). Broj i količina mogućih različitih kompjuterskih formata i sistema pohranjivanja digitalnog teksta, veoma skokovite migracije komjuterskih tehnologija stvorile su potrebu stvaranja "inteligentnog teksta", formalne strukture teksta koji će moći zadovoljiti korišćenje na svim razinama i različitim tehnološkim platformama. Zanimljivo je kako je došlo do ove znakovite transformacije koja neosporno čini digitalnu bibliotekom i mogućim, tehnički izvodivim sistemom znanja.

Markiranje

Jedna od važnih osobina sa kojom raspolaže informaciona tehnologija jeste istovremeno korišćenje teksta za funkcije reprezentacije (digitalni tekst) i izvođenja aplikacije (programiranje). Moguće je jednoznačnim markiranim nizom komandi izvršiti određenu radnju unutar istog tehnoškog koda. Interpretacija je dvorazinska i sastavni je dio ulaznih i izlaznih dijelova kompjutera kao što su štampać ili grafička kartica (ekran). Primjer:

... ovaj tekst je pisan standardnim setom ASCII znakova a ovaj <ESC b> dio biće prikazan podebljano <ESC e> na papiru da bi nastavak teksta bio opet normalnog izgleda...

... ovaj tekst je pisan standardnim setom ASCII znakova a ovaj dio biće prikazan podebljano na papiru da bi nastavak teksta bio opet normalnog izgleda...

ESC sekvenca ugrađena je je tekst, semantički je nevidljiva kao takva u tekstu, ali je grafički markirana ili vidljiva korisniku. Sintaksa ESC komande obuhvća u ovom primjeru repertoar tipografskih i oblikovnih karakteristika opreme (obrade) samog teksta.

TeX notacija

Pravu revoluciju u načinu kreiranje digitalnog teksta posebno komplikovane znanstvene matematičke notacije izazvala je pojava TeX notacije, danas standardizovanog makroprogramskog meta-jezika za markiranje. Ideja vodilja jeste da se komplikovana znastvena notacije napiše kao literarni string.

Tekst se kreira korišćenjem standardnog tekstualnog koda, makro instrukcije su zatvorene u uglate zagrade a kraj instrukcije markiran kosom crtom. Repertoar osnovnih (jednostavnih) makro komandi (primitives) dio je standardne biblioteke formatiziranih rutina. Nadgradanja ili posebno korišćenje seta naprednih (advanced) makro instrukcija moguće je bilo njihovom ugradnjom u tekst ili pozivajem (include) iz dodatne formatne rutine.

Zadatak interpretatora teksta jeste da tipografski uobliči tekst na osnovu jednostavnih formata (plain.fmt) i/ili dodatnih formatnih (.fmt) rutina, baziranu na ispunjavanju dimenzija horizontalnih i vertikalnih kučišta (box) koje zaprema notacija, znak, literarni string, ili grafem. Sistem ima još jedno strategijsko opredjeljenje koje se sastoji u tome da je novostvorena datoteka neovisnu od izlaznog tipografskog uređaja (device independent file). Time rezultirajuća datoteka postaje univerzalno dostupna i neizmjenjiva vanjskog intervenciom na različitim uređajima, pogodna za komunikaciju i razmjenu.

Načela digitalnog teksta

Na bazi ovakvih iskustva došlo je do preciziranja standarda prezentacije teksta koji može integralno sadržavati sam tekst, sintakstička pravila sopstvenog prikaza (dtd = definicije tipa dokumenta) kao i izlazni format (stylesheet) koji aktualno može dati realan rezultat. Druga važan problem koji se želi istovremeno riješiti jeste problem postojeće i budućih migracija tehnologije unosa skladištenja, komunikacije i korišćenja teksta.

SGML

Digitalne biblioteke i izdavači sve se više okreću ka Standard Generalized Markup Language (SGML) kao lingua franca elektronske reprezentacije elektronskih dokumena. SGML je zapravo meta-jezik jer u sebi sadrži reprezentaciju logičkih struktura dokumenta i sintakisčka pravila strukture što su dovoljna za fleksibilanu podršku strukture različitih modela konvencionalnih ili elektronskih dokumenta.

DTD za određeni tip dokumenta deklarira: Element - odnosno objekt (tip elementa) unutar logičke strukture dokumenta (npr. poglavlje se deklariše kao sadržaj koji se sastoji od naslova i neograničenog broja sukcesivnih paragrafa iza tog naslova) Atributsku listu - koji pridružuje elementu neki broj određenih sintaksičkih karakteristika koje se mogu koristiti da ga preciziraju.

STYLESHEET sa svoje strane pridružuje formalne tipografske karakteristike za sve deklarirane elemente i atribucijske liste korišćenog DTD.

ISO 12083

Iz ISO 8879 (SGML) standarda razvijen je i ISO 12083 koji deklarira dtd za različite vrste dokumenata, npr. za knjige (DTD Book), članke (DTD Articles). Primjer Book dtd definicija:

ELEMENT body 00 (part+, part_part+) == tijelo SGML dokumenta koje može da se sastoji se od sukcesivnog broja poglavlja (part) i/ili podpoglavlja (part_part)

ELEMENT part 00 (no?, title_part?, part_part?) == poglavlje teksta se sastoji od sukcesivnih ili naslova, ili od naslova podpoglavlja ili podpoglavlja

ELEMENT part_part 00 (no?, p+) == podpoglavlje se sastoji od niza paragrafa

<body> Prijava SGML tijela dokumenta

<part_1> Prijava prvog dijela

<title_part_1> Prijava naslova prvog dijela

Naslov prvog poglavlja ...

</title_part_1> Odjava naslova prvog dijela

<p>tekst prvog paragrafa...</p> prijave sadržaj i odjava paragrafa

<p>...</p> naredni paragraf

<part_part_1><p>< /part_part_1> prijava i sadržaj prvog podpoglavlja

<part_part_2>....</part_part_2> ... narednog podopglavlja

</part_1> odjava prvog poglavlja

<part_2>....</part_2> prijava i odjava narednog poglavlja

</body> odjava tijela SGML teksta

Parelelna publikacija

Struktura dtd deklaracija u SGML odgovara kompoziciji i formalnim karakteristikama vrste dokumenta na koji se odnosi uključujući elemente bibliografske identifikacije. Obično je SGML digitalni tekst replika orginalnog publikovanog teksta i predstavlja paralenlu publikaciju, sa dva izdanja: konvencionalnog i kao elektronski teksta.

HTML

Jedna do sada najčešće korištena verzija (primjer) SGML meta-jezika jeste HTML (Hyper Text Markup Language = jezik za markiranje hiper-teksta) isključivo namjenjena HTTP (Hypertext Transfer Protocol), jednog od protokola komunikacije na Internetu. Verziju 2, 3, ili 3.2 (novije vrijeme i verzija 4) prepoznaje većina "browsera" (čitaća), kao što su Internet Explorer ili Netscape, programa koji su sastavni dio operacionih sistema kompjutera.

HTML dokumenti su jednostavni markirani tekstovi, gotovo univerzalno dostupni skakom korisniku što je doprinjelo popularnosti i brojnosti ovih tekstova na Internetu. Markacije HTML ugrađuju se u strukturu neformatizovanog ili čistog (ASCII) teksta. Tekst postaje "vidljiv" čitaču ukoliko počinje prijavom <HTML> i završava sa odjavom </HTML>

Struktura HTML teksta

Strukturiran tekst imamo već u slučaju korišćenja naredne dvije komande HEAD (logički razdvojeno zaglavlje) i BODY - logički razdvaja tijelo teksta)

<html> prijava .html dokumenta

<head> logička cjelina zaglavlja

</head> kraj logičke cjeline zaglavlja

<body> logička cjelina tijela dokumenta

</body> kraj logičke cjeline tijela dokumenta

</html> odjave .html dokumena

Primjer

Naredne tri komande TITLE (obavezan i pripada Head logičkoj cjeliji - naslov html dokumena - pojavljuje se na gornjoj statusnoj liniji browsera), P (obavezan i pripada BODY logičkoj cjelini -marker fizičkog paragrafa) i A (Ankor = sidro), marker za hipertekstualnu vezu sa drugim html. dokumentom predstavlja set komadi za efikasno kreiranje web stranica, odnosno hipertekstualnih dokumenata. Primjer

<html>

<head>

<title> Šest osnovnih html komandi</title>

</head>

<body>

<p>Jednostavan za korišćenje HTML meta jezik definiše parnjake oznaka koje je potrebno ugraditi u ASCII tekst, kako bi ovaj bio vidljiv interpretatoru (browseru), programu koji "čita" html dokumente </p>

<p>To su komande</p>

<p> HTML - početak i kraj html teksta (dokumenta)</p>

<p> HEAD - zaglavlje u kome se nalazi </p>

<p> TITLE - naslov koji će se pojaviti na gornjoj liniji browsera</p>

<p> BODY - tijelo teksta u kojem se nalaze</p>

<p> P - markeri paragrafa (pasusa) teksta</p>

<p> Ali ove komande bile bi neefikasne kada ovaj tekst ne bi imao mogućnost da se poveže sa nekim drugim tekstom kao logičkim hipertekstualnim nastavkom</p>

<p> Za tu svrhu koristimo komandu A (ankor = sidro), tako da <a href="naredni_dokument.htm"> povežemo ovo mjesto </a> sa nekim drugim html tekstom (čije je ime na donjoj statusnoj liniji).</p>

<p> Potrebno je samo kliknuti mišem i prelazimo na narednu stranicu.</p>

</body>

</html>

Ireverzibilnost

No ta jednostavnost stvara teškoće u prezentaciji punog bogatstva konvencionalno štampanih dokumenta, kao što su: reprezentacija matematičkih simbola, formalni model tabelarnog prikazivanja i prezentacija nestandardnih setova znakova što je i najveći i nepremostiv problem HTML markiranja. Postoji mnoštvo kompjuterskih apilikacija koje is strukture SGML stvaraju reducirani HTML set, međutim ne postoji niti jedna koja radi obratno.

URL

Internet protokol sistemom URL (uniform resource locators = jednistvenih lokacija resursa) dozvoljava svakom sudioniku komunikacije pristupa na bilo koju javnu HTML stranicu (tekst), odnosno kreiranje sopstvene stranice. U toj jednostavnoj strategiji nalazi se i razlog eksponencionalnog rasta ukupnog broja elektronskih dokumenata na HTML platformi. Komunikacija između klijenta i udaljene stranice regulisana je pored url i sintaksom adrese resursa

URL htpp://www.ime_servera.njegov_domen/naslov_stranice

Novi medij ili digitalna biblioteka

Ako je validna pretpostavka sa početka ovog članka da suštinu digitalne biblioteke predstavlja hipertekst, digitalnu biblioteku možemo zamisliti kao ogroman resurs SGML ili HTML markiranih tekstova. No još uvijek je možemo definisati i kao poseban komunikacijski medij ili tip medija uzimajući u obzir vremensku ili prostornu određenost, masovnost, rasprostranjenost, tehničku balansiranost i standardizaciju. Tada nalikuje masovnim (posredovanim) medijima komunikacije, kakve su su novine, radio ili televizija.

Isto se ne može tvrditi ako se ovaj medij analizira sa strane klijenta (korisnika) koji ima individualnu mogućnost pregledanja, selektiranja, traženja, odnosno kreacije stranica.

Sasvim je izvjsno da će se hiperteksualni sistemi i digitalne biblioteke bazirane na hipertekstu značano okrenuti u pravcu kompleksih bibliotečko-informacionih sistama i sigurno razviti obilje autentičnih procedura indeksiranja sopstenoga sadržaja.

Literatura

Barrett Edward (ed.) Text, ConText, and HyperText. MIT Cambridge 1987

Barrett Edward The Society of Text. Hypertext, Hypermedia and Social Construction of Information. MIT, Cambridge, 1989

Barrett Edward Sociomedia : Multimedia, Hypermedia and the Social Construction of Knowledge, MIT, Cambridge, 1992

Delany Paul and Landow George P. (eds.) Hypermedia and Literary Studies. MIT, Cambridge, 1990

Delany Paul and Landow George P. (eds.) The Digital Word : Text-based Computing in the Humanities, MIT, Cambridge, 1993

Graham Ian S. HTML : Sourcebook. John Wiley and Sons, New York, 1996

ISO 8879Information Processing -- Text and Office Systems -- Standard Generalized Markup Language (SGML). International Organization for Standardization. Ref. No. ISO 8879:1986., 1986.

ISO 12083Electronic Manuscript Preparation and Markup. International Organization for Standardization. NISO/ANSI/ISO 12083, 1994.

Musciano Chuck and Kennedy Bill. HTML The Definitive Guide. Oreily and Associates Inc, Cambridge, MA, 1997

Shafer Keith. SGML Grammar Structure. In Annual Review of OCLC Research, 1993.

Weibel Stuart and Miller Eric. An Architecture for Scholarly Publishing on the World Wide Web. Office of Research, OCLC Online Computer Library Center, Inc., Dublin, Ohio 1996

1. Rider Fremont The Scholar and the Future of the Research Library. New York, Hadham, 1944. Ovaj stav potvrdili su Louis Ridenour, Ralph P Show, A.G.Hill u studiji Bibliography in the Age of science. Ill. Michigen 1951, te Oliver Duhn , C.W.F. Seibert, J.A. Scheuneman u studiji The past and Likley Future og 58 Reserach Libraries 1951-1980 - A Statistical Study of Growth and Change. Indiana univ. Library, 1965.

2. D.J de S. Price Little Science - Big Science. New York, 1963. Vidi i M. Giljarevski Uvod u dokumentaciju i komunikaciju, Zagreb 1984.

3. (D.J. de S. Price Science since Babilon. Yale Univ. Press, New Haven, 1961).

4. J. Naisbitt Megatrendovi. Zagreb, Globus, 1983; J. Naisbitt Megatrends : novi smijerovi preobrabe naših života. Scientia Yugoslavica, 1984, sv. 10. br. 1-2, str. 47-54 i Z. Žugić Informacijsko društvo : nova paradigma. CIDID, Beograd, 1988)

5. Uporedi i: A.C. Brookes Information technology and the science of information. U: R.N. Oddy, S.E. Robertson (Ed.) Information retreival research. Butttterworth Ltd., London, 1981, str 1-8; A.C. Brookes A New Paradigm for Information Science. The Information Scientist, 1976,vol. 10, no. 3, str 103-110; A.C. Brookes The fundations of information science : Part I. Philosophical aspects. Journal of Information Science, 1980, vol. 2, no. 3-4, str. 125-133.

6. T. Saračević, J. Wood Consolidation of information. A Handbook on Evaluation Reconstructing and Repacking of Scientific and Tehnical Information. Paris, UNESCO, 1981 PGI-81-WS-19

7. Miroslav Tuđman Znanje i informacija. Filozofski fakultet, Zagreb 1985.

8. Prema T. Šercar Neke značajke primjene znanstvene periodike u SFRJ u svjetlu savremenih tendencija njezina preobražaja u svijetu. Informatologija Yugoslavica, 1976, sv. 8, br. 1-4, str. 55-65.

9. A.I. Mihajlov, R.S. Giljarevskij Naučna informacija : izvori, pronalaženje, korišćenje. Beograd, FID-481, 1976. M. Tuđman Struktura kulturne informacije. Zavod za kulturu Hrvatske, Zagreb, 1983).

10. M. Weinstock Citation Indexes. U: A. Kent, H. Lancour (ed.) Encyklopedia of Library and Information Science, Vol. 5, M.Dekker Inc. New York, 1971, str. 16-40; Smith Antony Goodbue Gutenberg The Newspaper Revolution of the 1980's. Oxford University Press, Oxford, 1980.

11. Eugen Garfield Citation Indexes for Science. Science, 1955, vol. 122, no. 3159, str. 108-111; Eugen Garfield Science Citation Index - A New Dimension in Indexing. Science, 1964, vol. 144, no. 3619, str. 649-654.

12. I.H. Sher, E. Garfield The Genetics Citation Index Experiment. U: Proceedings of the American Documentation Institute, 26, Chichago, 1963, str. 63-65.