Ovim kratkim tekstom pokušat ćemo da barem donekle ispravimo uvriježeno mišljenje i kvazinaučne tvrdnje da je Austro-Ugarska zatekla Bošnjake nepismenim u procentu između 87 i 92 procenta. Ako se zna da su i naše pranene znale čitati arapsko pismo, a samim tim i alhamijado literaturu pisanu arapskim pismenima prilagođenim našoj jezičkoj i misaonoj konstrukciji, sve će nam biti jasno. U stvari, Jevreji i Bošnjaci su bili najpismeniji narod, pa su čak Jevreji svoje nepismene sunarodnike pogrdno nazivali amharak (magarčina). Pa zar su Kinezi koji znaju samo svoje slikovno pismo nepismeni?!

Knjiga u Bosnu je stizala raznim putevima. Donosile su je hadžije, trgovci po narudžbi ili svom izboru, đaci koji su se školovali u nekom od većih islamskih centara. Ali nastajala je i u Bosni, bilo da je prepisivana ili napisana, i to iz raznih oblasti. O tome nam svjedoče mnoge privatne i javne biblioteke podizane u vrijeme osmanske vlasti u ovim krajevima.

Bašeskija nam puno više od ostalih putopisa, ljetopisa i hronika, daje elemente o prisustvu pisane riječi kod Bošnjaka. Prevodilac, komentator i pisac predgovora Mehmed Mujezinović je na osnovu sidžila i drugih relevantnih izvora u ostavštini umrlog obratio pažnju i na knjige, pa i to, između ostalog, istaknuo. I u samom Ljetopisu, pored niza podataka o pobunama, političkim prilikama, smjeni predstavničke vlasti i slično, nalazimo, što je za našu temu važno, i zapise o tekovinama duha. Poimenice saznajemo ljude koji su voljeli i čuvali pisanu riječ.

Prvi navod o javnoj biblioteci u Sarajevu kod Bašeskije nalazimo u 1760. godini. Tada je, prema autoru Ljetopisa, Osman Šehdi Bjelopoljac, u Carevoj mahali u Sarajevu, podigao zgradu za biblioteku. To je bilo omanje šestougaono zdanje, u kojem je njen osnivač, inače mektubdžija bosanskog valije Hekim oglu Ali-paše, smjestio sve svoje knjige nabavljene u Carigradu, u znak sjećanja na svog sina koji je mlad umro. Da je ova ustanova imala i svog bibliotekara, opet nam potvrđuje Bašeskija bilježeći da je u 1760. godini Muhamed-efendija Fojničanin postao najprije bibliotekar, a zatim muftija. Umro je u Vidini 1770. godine i iza sebe ostavio, za to vrijeme bogatu, biblioteku čiji je fond brojao 250 raznih knjiga. Pečat sa tekstom: "Ovaj primjerak uvakufi Osman Šehdi od hadžegana carskog divana u Sarajevu, pod uvjetom da se iz knjižnice ne iznose ni pedlja ni koraka god. 1173.", svjedoči o brizi posvećivanoj svakom svesku.

Bašeskija nam daje podatke i o biblioteci Abdulaha Kantamirije, koja je bila smještena na At-mejdanu u Sarajevu i imala javno obilježje. To je bila zgrada od klesanog kamena, u koju je Kantamirija "uvakufio sve svoje ćitabe, a kasnije i svoju kuću u Magudi u korist Misrije medrese i svoje kutubhane". Knjige u ovoj biblioteci nisu bile obilježene pečatom, valjda stoga što ih je većinom prepisao sâm utemeljitelj. Danas se ova rukopisna zbirka nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci izdvojena kao spomen-knjižnica.

Treća ustanova ove vrste, koju ljetopisac ne zaobilazi, jeste knjižnica Ismaila Misrije, inače sarajevskog kadije, koja je djelovala uz njegovu medresu. Po svemu sudeći, At-mejdan bio je mjesto gdje se njegovala pisana i usmena riječ, jer je i ova medresa sa bibliotekom također podignuta na tom trgu. Medresa se sastojala od jedne predavaone i 10 soba. Ostatak rukopisa iz ove biblioteke također se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Među privatnim posjednicima knjiga, koji su umrli između 1746. i 1802. godine, ljetopisac navodi više od 40 imena. Među njima ima i terzija, abadžija, kapara, kazandžija, gvožđara i derviša.

Među mnogim ličnostima koje Bašeskija spominje nailazima i na hadži Mehmeda Raziju Velihodžića (umro 1786.), muderisa Husrev-begova hanikaha, koji je bio poznati pjesnik i kaligraf. Prepisao je mnoga djela koja su danas svojina Gazi Hurev-begove biblioteke.

Sudeći po Bašeskijinom Ljetopisu, broj knjiga u ostavštini umrlih, s obzirom na vrijeme kada su nastale i njihove visoke cijene, bio je dosta velik. Bašeskijin Ljetopis predstavlja samo jedan manji izvor informacija ove vrste. Ostaje da se istraže još mnoge hronike, vakufname, sidžili, zabilješke na marginama, privatne kolekcije knjiga i drugi relevantni dokumenti, koji bi nas barem približno obavijestili o vrsti i opticaju knjige toga i ranijih vremena.