SARAJEVSKA HAGADA

Sarajevska Hagada je jevrejski rukopisni iluminirani kodeks, koji potiče iz srednjovjekovne Španije. Smatra se jednom od najljepših knjiga ove vrste. Čuva se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i u njegovom posjedu nalazi se od 1894. godine, a prije toga pripadala je sarajevskoj jevrejskoj porodici Kohen. Kako je ova porodica došla do tako vrijedne i rijetke rukopisne knjige još uvijek je napoznato i vjerovatno će ostati i ubuduće. "Mnogo priča kruži o ovoj knjizi. Nisu sve ni pouzdane, ali prva glasi da je porodica Kohen ostala bez hranioca, te je nekoga dana jedan od sinova došao u maldar - sefardsku versku osnovnu školu, doneo pod miškom knjigu na prodaju, koja je posle kratkog putovanja, otkupom sigla u Zemaljski muzej."¹

Sarajevska Hagada zajedno sa Jevrejima napustila je Španiju, a postoje podaci da se još 1609. godine nalazila u Italiji. Nastala je negdje u sjevernoj Španiji, u drugoj polovini 14. vijeka, dakle poslije 1350. godina. "Ovaj zapis nam ipak govori da je rukopisni kodeks naše Hagade bio u Italiji, verovatno severnoj, i da je tokom 16. veka menjao vlasnike, ali je otuda u jednoj od seoba Jevreja prenesen na Balkan, preko Splita ili Dubrovnika, i da su je članovi porodice Kohen čuvali kao porodičnu relikviju, uspomenu na nekadašnje bogate i slavne dane svojih predaka na Pirinejskom poluostrvu. Tragovi listanja, kapljice vina, govore nam o tome da je na seder večerima bila u upotrebi do prodaje 1894. godine."²

Sadržaj sarajevske Hagade ispisan je krasnopisom i to na izuzetno prerađenoj i istančanoj koži, s obzirom na to da je nastala u periodu kada papir još uvijek nije ušao u masovnu upotrebu. To je bilo doba zlatnog vijeka kulture Jevreja Španije. Ova izuzetna rukopisna knjiga ima 142 pergamentska lista, veličine 16,5x22,8 cm. Neki od njih ispisani su krasnopisom, neki iluminirani, a neki, opet, potpuno prazni. Uvezani su u tabake od po osam ili dvanaest stranica.

Ova Hagada može se podijeli na tri skupine. Prve dvije skupine predstavljaju ono što se naziva Pashalna Haga, koju čine 84 lista. Na prva 34 lista ima 69 minijatura, a relativno malo teksta. "Ove iluminacije slikane su po naličju kožnog lista, sve su oivičene okvirima u boji, s jednostavnim lančanim, odnosno spiralnim ukrasima. Na dve stranice minijature su podeljene na po četiri slike, na 29 stranica zlatnom su prugom vodoravno podeljene na dve, a svega tri stranice iluminirane su sa po jednom uspravnom minijaturom preko cele stranice. Ove kožne stranice sa lica su prazne."³ Na sljedećih 50 listova nalazi se tekst Hagade, pisan sa obje strane, kvadratnim hebrejskim pismom safardskog tipa, u devet do deset redova. Veliki broj početnih riječi ukrašen je različitim likovnim motivima. U ovom dijelu sarajevske Hagade postoje iluminacije na tri kompletne stranice, kao i na dijelovima još šest strana. " … minijature, odeća i upotrebni predmeti u njima, neki likovni i dekorativni elementi upućuju nas na to da je ova Hagada nastala negde na početku druge polovine 14. veka. Po celoj stranici, na prelepo islikanom listu 3, kojim (čitajući, kao svaku jevrejsku knjigu, s desna na levo) započinje tekst Ha lahma, vidimo tri grba. U sredini pri vrhu nalazi se štit sa crvenim, zlatnim, tamnim uspravnim prugama, koji predstavlja zaštitni znak grada i pokrajine Barselone, a koji je od 1137. god. postao grb aragonskih kraljeva . . . Sve ovo, kao i ogrtači sa kapuljačama sa mnogih minijatura u Hagadi, utvrđuju uverenje da je mesto nastanka našeg rukopisa oblast nekadašnje kraljevine Aragon, možda Barselone ili najbiliže okoline." ⁴

Na prva 34 lista iluminacijama je prikazana povijest iz Tore (Tora ili Petoknjižje; pet knjiga Mojsijevih). Počinje se od stvaranja svijeta, preko egipatskog ropstva, odlaska u slobodu pod Mojsijevim vođstvom, pa sve do Jhošue, njegovog nasljednika. Dakle, sve ove minijature, izuzev posljednje dvije (list 33, 34), imaju biblijski karakter i nemaju direktne veze sa obredom, koji je opisan u središnjem dijelu rukopisa. "One služe ponešto lepoti, ukrašavanju, ali možda i za vaspitne svhe, kao ilustracija priče o istoriji Jevreja, koju će, pomoću ovih slika, neko od starijih ukućana pričati deci." ⁵ Samo su posljednje dvije ilustracije, u ovom dijelu Hagade, vezane za tekst koji će se kasnije pojaviti. One prikazuju proslavu Pesaha, odnosno seder večeru i sve ono što je za nju vezano.

Treća skupina u sarajevskoj Hagadi je pjesničko - obredni dodatak, koji nema nikakvih ilustracija. "Pisan je nešto kasnijim hebrejskim kvadratnim slovima, onim kojima je pisana Hagada, ali je i to još sefardsko pismo koje je moglo biti zapisano krajem četrnaestog veka." ⁶ I u ovom dijelu koža je vrlo lijepo prerađena i ispisana je sa obje strane. Po tragovima koji se mogu naći na ovoj Hagadi, zaključuje se da su prilikom seder večere čitana samo prva dva dijela, a da čitanje ovog posljednjeg, u zajednici u kojoj se nalazio ovaj rukopis, nije bilo uobičajeno. "Za deo ovog štiva zna se da je predanje do danas očuvano, ali se ne čita iz knjige nego iz svitaka. To se pre svega, odnosi na odlomke iz Petoknjižja - Tore, određene za pojedine prazničke dane." ⁷ Pjesme koje se mogu naći u ovom dijelu nazivaju se pijut. Pijut je rano hebrejsko vjersko pjesništvo, koga su obnovili gaoni. "Od mesta na kojem su uvrštavani u bogosluženje, zavisio je i njihov naziv. Tako su mnogi pijutim nazivani ahava - ljubav, jer su se kazivali u prazničkim jutarnjim molitvama posle blagoslova koji se završava rečima . . . velikom ljubavlju si nas voleo."⁸

Slika

U ovoj Hagadi ima pedeset i osam ovakvih pjesama, različitih autora i predstavljaju veliku važnost za istoriju jevrejske književnosti. Prvi pjesnik koji se ovdje pojavljuje je Jehuda Halevi (1080 - 1142). Bio je ljekar i filozof, ali i jedan od najznačajnijih pjesnika cjelokupne hebrejske književnosti. Njegovih je ukupno dvanaest pjesama u ovom rukopisu. Nakon ovog pjesničkog dodatka, slijedi jedan manji dio, vezan za još neke molitve na praznik Pesah.

Prema najnovijim istraživanjima sarajevska Hagada nastala je u Saragosi 1350. godine, u redakciji Rav Moše Kohena, a ne kako se do sada mislilo u Barseloni, u drugoj polovini 14. vijeka. Po bogatstvu minijatura, inicijala, margina, ilustracija, zastavica, zoomorfne ornamentike sa ljudskim likovima, spada među najljepše kodekse ove vrste u svijetu. "Naš slikar je crtanjem i bojenjem ne samo popunjavao jedan apstraktan okvir, nego je pojedinostima, zasnovanim na neposrednom posmatranju, stvarao atmosferu, kako bi dočarao što uvjerljivije i realnije ambijent u kojem se radnja zbiva." ⁹ Ilustrator Hagade cijelo vrijeme nastoji da slikom dočara ono o čemu pisani tekst govori, a sve se to prepliće sa običajima i shvatanjima vremena u kome je nastala. Tu možemo vidjeti ilustrovane razne starozavjetne priče, koje se prepliću sa tadašnjom savremenošću, zatim različite slike iz raja itd. "U Hagadi je širok raspon zahvata u izabranu materiju i događaji se odvijaju u kontinuitetu od katastrofe do idile i slikar figuralni ritam postiže u okvirima skromne palete koja varira od prigušenih tamno - crvenih, cinober, azurno - plavih (kojima ostvaruje i beskrajnu iluziju potopa i spasa), tamno - zelenih, žutih vermilion, crvenih i zlatnih nijansi." ¹⁰

Svaka minijatura bogatstvo je za sebe, ali se po impresivnosti, ipak, mogu izdvojiti sljedeće:

Slika svečane atmosfere koja vlada u porodici, prilikom prisjećanja na oslobođenje iz Egipta, upotpunjena sa svim onim što ide uz seder večeru (simbolička jela i sl.). Ono po čemu ova slika začuđuje je karakterna diferencijacija likova, koji se na njoj pojavljuju, pogotovo iznenađeni lik služavke, predstavljen u prvom planu.

Sukob Mojsija i faraona

Davanje zakona (Tore) ispred Sinajske gore "kada Mojsije trijumfuje u jedinstvenoj ekstazi nebeske i zemaljske personifikacije." ¹¹

Josifova sahrana "gdje je kompozicija svečano usklađena s emocionalnom sadržinom teme, tmurnost prizora budi naše saosjećanje još prije nego smo shvatili specifično značenje samog događaja." ¹²

Vrlo impresivan dojam ostavljaju i ilustracije iz zoomorfnog svijeta, odnosno slike različitih pošasti, koje je Bog poslao na Egipćane, zbog nepravde učinjene jevrejskom narodu (žabe, leptiri, pauci, krilati zmajevi i sl.). Međutim, postoji i veliki broj slika koje ne prate doslovno biblijski tekst, ali njihova vrijednost time ne opada. One su nastale kao rezultat slikareve trenutne inspiracije ili viđenja određene starozavjetne epizode u tom momentu. Dakle, umjetnost nepoznatog iluminatora puna je iznenađenja i stalnih obrata.

U judaizmu, kao i u islamu, zabranjeno je slikanje bilo kakvih likova, jer u Tori i u časnom Kur`anu piše: Ne čini lika sličnoga meni! Prema tome, ni u jednoj sinagogi ili u džamiji, kao u hrišćanstvu, ne postoje slike Boga, svetaca i sl. Međutim, kasnije se ispostavilo da ta zabrana ipak nije do kraja ispoštovana. To dokazuje i sarajevska Hagada, čije je prvo izdanje 1894. godine izazvlao veliku pažnju svjetske javnosti. "Ovi spomenici kulture govore o tome da je figuralne umetnosti bilo kod Jevreja u nekim periodima njihove isktorije". ¹³ Ali, to, naravno, nije bila masovna pojava i slikanje likova u judaizmu do dana današnjeg ostalo je tabu teme. "Na osnovu te teorije postoji vjerovanje da je u 14. vijeku jedan od bogatijih Jevreja u Španiji dao nekom čovjeku, koji se bavio manuskriptima i koji nije bio pripadnik te jevrejske zajednice, da mu krasnopisom prepiše povijesnepodatke o spasenju Jevreja iz egipatskog ropstva. Smatra se da je taj čovjek, čitajući i prepisujući tekst, došao na ideju da te priče i oslika. Kada je donio naručiocu Hagadu, punu ljudskih likova, ovaj ju je odmah sakrio, jer bi objavom tog djela zauvijek bio anatemisan iz zajednice, kao neko ko je počinio strašno bogohuljenje.

Ta knjiga je iz tog razloga sakrivena, čuvana s koljena na koljeno i vjeruje se da je to jedan od mogućih razloga što je sačuvana i prenošena kao "tajni" molitvenik. ¹⁴

Sarajevska Hagada do sada je doživjela dva reprint izdanja. Prvo je objavljeno 1962. godine u 25 hiljada primjeraka, a opširan uvod napisao je poznati hebreista Cecil Roth. Drugo izdanje ugledalo je svjetlo dana 1988. godine, u deset hiljada primjeraka, sa detaljnim objašnjenjima Eugena Verbera. Između ova dva zvanična izdanja pojavilo se i jedno piratsko, u nekoliko evropskih gradova, objavljeno, također, u deset hiljada primjeraka.

Različite priče kruže o sarajevskoj Hagadi, manje ili više potvrđene, odnosno nepotvrđene. "Prva priča kaže: Mladi bosanski Jevrejin, student u Padovi, zaljubi se u lijepu Jevrejku, te kasnije uz drugaricu dobije i Haggadu. Druga priča kaže: Možda je koji sarajevski trgovac spasao u Florenci svom sunarodnjaku zanat, vrijedan više hiljada dukata, a protuusluga je bila poklonjena Haggada."¹⁵

Pisanja uvodničara dva reprint izdanja ove vrijedne knjige, Cecila Rotha i Eugena Verbera, a koja se odnose na njenu sudbinu tokom II svjetskog rata, gotovo se u potpunosti poklapaju. Obojica se slažu s tvrdnjom da je odmah 1941. godine, nakon ulaska nacista u Sarajevo, nastala potraga za sarajevskom Hagadom. Zahvaljujući promućurnosti tadašnjeg upravnika Zemaljskog muzeja, ona je spašena i sakrivena na sigurno mjesto. Tu je dočekala kraj rata i nakon oslobođenja ponovo je vraćena u posjed muzeja. Međutim, ova priča nikada nije u potpunosti potvrđena. Naime, kasniji istraživači njene sudbine, u ovom spornom momentu, iznose neke činjenice, koje se poklapaju sa prethodnim iskazima, ali, istovremeno, daju i nove podatke, koji također ostaju nepotvrđeni. "U obimnoj arhivskoj dokumentaciji Zemaljskog muzeja i Instituta za istraživanje Balkana, te arhivi biblioteke, nije nađen niti jedan list reversa iz ratnih godina, vjerovatno iz razloga što su se oni uništavali po povratku knjige u biblioteku, što je i danas uobičajena bibliotečka praksa. Jedino arhivski relevantno svjedočenje o kretanju Hagade pronađeno je u glavnoj inventarnoj knjizi biblioteke.

Inventarni broj 9034 (odnosno stari 9313)

Signatura C 4436

Haggadah Sarajevska - srednjovjekovni španjolski židovski rukopis 22x16 cm, 34 samostalne slike, 104 lista teksta, minijature na listovima 1- 48, listovi 49 - 104 bez minijatura, 105 - 107 prazni. Listovi od pergamenta, uvez moderan.

Na lijevoj margini autografima, te vlastitim potpisima stoje sljedeća zaduženja:

Preuzeo rukopis Haggade i smjestio je u kasu Direkcije (bez datuma) Vladislav Skarić

Od gospodina Vl.Skarića preuzeo 5. januara 1937. Dr Mihovil Mandić

Primio od gospodina kustosa Korkuta 29. oktobra 1943. Vejsil Ćurčić

Primio od V. Ćurčića 1. augusta 1945. Dimitrij Sergejevski." ¹⁶

Dakle, ovi navodi upućuju na zaključak da je poznata priča o spašavanju Hagade tokom II svjetskog rata sporna ili je, pak, u pitanju nešto drugo. Ono u što smo uvjereni je to da je ona sačuvana i, na veliku sreću, nije dospjela u ruke nacista, a na koji način, to će uvijek ostati izvjesna misterija. Ko je za to zaslužan, u krajnjoj konsekvenci, nije ni bitno. "Oskudnost vjerodostojnih podataka i konačni odgovor na pitanje gdje se zapravo nalazila sarajevska Haggada, kao i uzak krug ljudi u njenom neposrednom okruženju (dr Petrović, Korkut, Ćurčić), prelamaju se sa ličnim svjedočenjima i često su oprečno intonirani. Jedan, čini se, najbitniji aspekt ovog problema podrobno je elaborirao dr Vlajko Palavestra u svom prilogu u ovom zborniku." ¹⁷

Dr Vlajko Palavestra u svom istraživanju o sudbini Hagade tokom II svjetskog rata, oslanja se na pričanja starijih kolega, sa kojima se susreo kada je kao mlad stručnjak, došao u Zemaljski muzej u Sarajevu. Dr Palavestra ističe da je ovaj rukopis jedna od najznačajnijih tekovina ove institucije. U svom članku u Zborniku radova Sefarad `92, on, prije svega, analizira društveno-istorijske uslove na početku II svjetskog rata, te pitanje Jevreja po dolasku na vlast ustaške Nezavisne države Hrvatske. Proganjanje Jevreja i antisemitizam, u svakom smislu te riječi, postali su dio uobičajene svakodnevnice. Nevini ljudi su ubijani, odvođeni u koncentracione logore, njihova imovina uništavana, vjerski objekti i groblja skrnavljeni, samo zato što su pripadali jednom narodu - jevrejskom. Dakle, cilj je bio da im se zatre svaki trag, u kombinaciji sa željom za pljačkom i ličnim bogaćenjem "preko noći". Na meti su bila i materijalna i kulturna dobra. Tako je u jesen 1941. godine neki univerzitetski profesor iz Lepiziga "posjetio" Jevrejsku opštinu i odnio iz nje poznati Pinakes (Pinakes sadrži podatke o materijalnom i duhovnom razvoju Jevrejske opštine u određenom periodu).

Nova vlast, u to vrijeme, za direktora muzeja postavila je dr Jozu Petrovića, koji je prije toga radio kao kustos Muzeja kneza Pavla u Beogradu. Jozo Petrović bio je Hrvat iz Travnika i dr Vlajko Palavestra opisuje ga kao vrlo požrtvovanog čovjeka, koji se mnogo borio za očuvanje muzejskog blaga i zaštitu muzejskih stručnjaka - Srba, kojima je također prijetila velika opasnost.

Već sam napomenula da je njihov cilj bio uništiti ili uzeti sve ono što bi kasnije podsjećalo na to da su nekada na ovim prostorima živjeli Jevreji. Tako je jednoga dana na red došla i čuvana sarajevska Hagada. Priča koju o njoj iznosi dr Vlajko Palavestra, po njegovim riječima, prerasla je u usmeno predanje, koje se prenosi s koljena na koljeno i koje može, ali i ne mora biti istinito. "Godine 1942. Muzeju je bila najavljena posjeta visokog njemačkog oficira generala Fortnera, koga je direktor Muzeja dr Petrović trebalo da dočeka i provede kroz izložbe Muzeja. U pratnji generala Fortnera bili su oficiri njegova štaba i grupa ustaških oficira. Fortner je s pažnjom slušao objašnjenja dr Petrovića, razgledao zbirke Muzeja, pri čemu se zadržao oko sat vremena. Na samom rastanku, izlazeći iz Muzeja, Fortner se iznenada obratio dr Petroviću: "Und jetz, bitte, ubergeben Sie mir die Haggadah!" (A sad, molim, predajte mi Hagadu!)

Budući da je odavno čekao i naslućivao takav zahtjev predstavnika vlasti, dr Petrović je, tobože iznenađeno, odgovorio: "Gospodine generale, to je nemoguće! Prije dva sata bio je u mom kabinetu jedan vaš njemački kapetan i od mene strogo zatražio da mu predam Hagadu, što sam ja i učinio! General se uzrujao i počeo da viče: Koji je to kapetan bio? Ime? Iz koje jedinice? Sa kakvim i čijim ovlašćenjem?"

Dr Petrović se na to, tobože zabrinut i iznenađen, branio kako je smatrao da je kapetana poslao lično Fortner, kako kapetana nije legitimisao, niti se kapetan predstavio. Obraćajući se svojoj pratnji general Fortner je nastavio da viče i protestuje zbog drskosti i ponašanja njemačke vojske i direktorove nepažnje. Negodujući naglas, Fortner je žurno napustio Muzej, čime je posjeta bila završena. Naknadna istraga nije vođena . . .

U tom času, Hagada je bila u direktorovom kabinetu, u njegovoj tašni pokraj stola. Kada se stvar smirila, dr Petrović je pozvao dvojicu - trojicu starijih kustosa, ispričao im šta mu se dogodilo i naglasio potrebu da se Hagada najhitnije skloni iz Muzeja na sigurno mjesto. Dogovorili su se da će dalju brigu za bezbjednost Hagade preuzeti kustos Derviš M. Kokut, turkolog koji je, nakon nekoliko dana, svojim kanalima, najvjerovatnije preko pouzdanih islamskih vjerskih službenika, čuvanu Hagadu otpremio u jedno planinsko selo nedaleko od Sarajeva, gdje je u kući seoskog hodže, ispod patosa, dočekala kraj rata.

Nakon rata Hagada je vraćena u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu, gdje se i sada nalazi." ¹⁸

1. Eugen Verber: Sarajevska hegada, Sarajevo, 1988, str. 23.

2. Muhamed Karamehmedović, Zbornik radova Sefarad `92, Sarajevo, 1995, str. 281.

3. Isto, str. 283.

4. Isto, str. 285.

5. Isto, str. 287

6. Eugen Verber, Nav.djelo, str. 58.

7. Isto, str. 25.

8. Isto, str. 31.

9. Isto, str. 39.

10. Isto, str. 47.

11. Isto, str. 55.

12. Isto, str. 62.

13. Isto, str. 65.

14. Prema usmenom kazivanju gosp. Morisa Albaharija.

15. Kemal Bakaršić, Zbornik radova Sefarad `92, Sarajevo, 1995, str. 285.

16) Isto, str. 290.

17) Isto, str. 299.