Fondacija Kemal Bakaršić

Zatvaranje XXI međunarodnog sajma knjiga i učila, koji je trajao od 22. do 27. aprila/travnja 2009. godine u Sarajevu, obilježeno je dodjelom Sajamskih nagrada u 17 kategorija. Fondacija Kemal Bakaršić dobila je specijalno priznanje za izuzetan doprinos okupljanju, povezivanju i produktivnom podsticanju slavista iz regiona i cijelog svijeta. Dobitnicima su nagrade dodijelili: predsjednica žirija književnica Ljubica Ostojić i organizatori XXI međunarodnog sajma knjige, učila i muzičke produkcije i X bijenala knjige Suad Džindo, direktor KSC Skenderija, Tajib Šahinpašić, direktor IK "Šahinpašić" i Ibrahim Spahić, predsjednik Udruženja izdavača i knjižara u BiH.

Kodeks fragmenata
Profesoru Kemalu Bakaršiću

Dolazak na fakultet jeste staza ili onaj dio puta na kojem mlada osoba slobodnom voljom i sa puno povjerenja pristaje, ili bi barem trebala pristati, na istinsku nutarnju promjenu. Upravo se tada iskušenja umnogostručavaju, jer um se bespoštedno “trenira”, uvježbava intenzivnije nego ikada ranije, pa umjesto puta mlad čovjek odnosno student, od silnih uputa najčešće otkrije obilje staza što se račvaju, labirint iz koga um teško pronalazi izlaz. U tom trenutku počinje prava, istinska potraga - potraga za učiteljem.

Moj, naš profesor, Kemal Bakaršić, je svoju sposobnost da bude učitelj, da daje i predaje fragmente svoje osobnosti i znanja, sa nepretencioznom lakoćom, vedrinom i dobroćudnošću, smjestio u poziv učitelja, poziv za koji kažu da u sebi nosi nešto od božanskog obilježja, kako bi onima koji se spremaju učiti slušati, ponudio i nauk osluškivanja (a ne isključivo vještinu umovanja), ukazao kakav oblik može dobiti život, kako može izgledati put koji izaberete posvetiti postojanju u strastvenoj tragalačkoj napetosti otkrivanja, gubljenja, pronalaženja, sakupljanja, proučavanja i konačno povezivanja fragmenata, koji život znače.

U moj život je famozni bolognski proces ušao mnogo prije njegove današnje glorifikacijske sistematizacije, kroz otvorena vrata kabineta na trećem spratu na kojem su, ako biste malo pažljivije osluhnuli, bibliotečke tehnike već sasvim suvremeno, digitalno svirale akademski blues ili možda jazz.

Profesor Bakaršić je sasvim prirodnom posebnošću i nenametljivom privlačnošcu, uz r' n' r klasike svoje generacije koje ste mogli čuti kako se spašavaju od zaborava živeći u zvučnicima njegovog kompjutera, sugerirao svoju spremnost i radost da svoj poziv i svoje ljubavi dijeli sa svim svojim studentima, posebice onim postratnim zaljubljenicima u upravljanje informacijama i tehnološke migracije, preobražavajući tako staromodni odnos profesor-student u aktivan, prijateljski transfer znanja najrecentnijim sredstvima komunikacije.

“Librarians like to feel needed” – sjećam se jedne od profesorovih duhovitih digresija, kada bi njegova misao odlutala od informacionih sistema, arhiva, bibliografija, rukopisa i računala, i čini mi se kako me istinska stvarnost ove poruke, ljudskog uvjerenja u poziv koji ispunjava, poziv koji pored razgrađivanja gradiva koje treba savladati da bi se davati moglo, sada podsjeća sa koliko je zapravo ljubavi važno ovladati stečenim znanjem, savladati vještinu predavanja, prenošenja, posvećenja, i kako bi to Kemo vjerovatno sam rekao – prepoznati se u komunikacijskom kodu – da bi se moglo ući u novi način postojanja, promijeniti iznutra i na taj se način uvesti u nešto, inicirati.

Ako pogledam, a danas to radim sa sjetom i radošcu u očima, posebnom optikom iskustva kojom me je obdario život dajući mi učitelja, tri stepenice svoga života koje trebaju dati temelje mome profesionalnom identitetu, onda u ovom trenutku ne smijem zaboraviti spomenuti diplomsko iskustvo postajanja bibliotekarom pod mentorstvom garfieldovskog duha (studenti odsjeka za bibliotekarstvo će svakako razumijeti o kojim to Garfieldima govorim), potom čvrst zagrljaj profesorovih ruku nakon što sam primio diplomu magistra nastavljajući svoja studentska lutanja, tužan momenat kada sam se prvi put izravno susreo sa činjenicom Kemine bolesti koja ga nije omela da bude prvi koji će mi tog dana čestitati, a potom sa mnom i dugo razgovarati o budućnosti, i konacno treća stepenica – poziv koji je slutio da bismo mogli postati kolege, dijeliti fragmente zajedničkih interesovanja, knjige i muziku (što smo već bili sasvim dobro uvježbali), poziv i izuzetna čast da profesor Kemal Bakaršić u meni prepoznaje svoga asistenta, u mojoj izmjenjenoj, preoblikovanoj nutrini vidi ono što sam još uvijek nisam u stanju otkriti.

Dijeleći posljednji susret s profesorom prije desetak dana, kada je njegovo tijelo počelo posustajati pred nužnošću, sjedio sam uz njegov krevet osluškujući sa njim – glas tišine iznenada prekinut pokretom njegovih ruku koje su podignute na melodiju jedne pjesme Nat King Colea, zaplesale po strunama zamišljenog instrumenta iza njegovih zatvorenih očiju, nakon čega sam se, spuštajući niz Višnjik, prizivajući profesorov lik u sebi, sjetio istočnjačke mudrosti koja glasi: “Roditelji su mi dali život: učitelj me je učinio čovjekom.”

Mario Hibert