Alma I. Sarajlić

TOPOS GRANICE I GRANIČNI FENOMENI U KNJIŽEVNOSTI  BiH

DERVIŠ I SMRT  Meša Selimović

UVOD

Problematika granice i graničnih toposa jeste fenomen koji u suvremenoj “stvarnosti i realnosti” značenjem intrigira i pretpostavlja umjetničke, psihološke i socijalne sisteme znanosti o književnosti. “Granica je dramsko mjesto jer je mjesto napetosti, mjesto susreta dvaju identiteta.”[1] Manirizam kao jedan od osnovnih umjetničkih postupaka u romanu “Derviš i smrt” Meše Selimovića dekonstrukcijom tradicionalnih paradigmi u kojoj “ovostrano” i “onostrano” supostoje, dodiruju se, čini da fikcija upućena :”na druge fikcije naposljetku ukida sama sebe… i time gubi svoju snagu pričina.”[2]

O romanu “ Derviš i smrt” se može govoriti kao o metaprozi ( metafiction) što je naziv : “ za prozu koja nastaje u duhu postmodernih teza I postupaka…, (bilo da je reč o romanima, ili o pripovetkama)… postoji izvestan broj temeljnih strategija unutar ove mreže.”[3], kojim nas Selimović uvlači u svoj svijet koji dr. Žmegač naziva “imaginarnim prostorom”.

Metakreativni tip metateksta jeste i ovaj rad koji komplementarnim nadovezivanjem podrazumjeva to da «… ludička  funkcija implicira blizak kontakt sa čitaocem bez čije direktne uključenosti u samu tekstualnu stvarnost, na ovaj ili onaj način, igralački pristup i ne može biti ostvaren.»[4] , nižući se kroz «vezu kod koje se razvijaju invarijantne karakteristike prototeksta uz pomoć tekstualnih dopuna - primjedbi, komentara, predgovora»[5], ovaj rad pokušava tragati za značenjem toposa : tekija, tekijska vrata, tekijska bašča, tekijski sokak, tekijski zid, soba, vrata, ulaz, dovratak, prozor, kuća, zid, zidina, streha, bašča, svijet, sokak, most, kasaba, čaršija, grad, varoš, mjesto, rijeka, obala rijeke, obala, planina, smrt, krug, hartija, most, onaj svijet, vilajet, tamni vilajet, Bosanac, Latinluk, vrijeme, Antiohija i čovjek.

Selimovićev izmimetirani svijet u romanu “Derviš i smrt” smješten je u Bosni, “tamnom vilajetu”, “vilajetu”, prostoru koji obalom, premoštenom rijekom i planinom oponira Latinluku-Dubrovniku i Misiru-Antiohiji-Carigradu, kao raskrsnica: «Na putu («velikom putu») presecaju se u jednoj vremenskoj i prostornoj tački prostorne i vremenske staze različitih ljudi… ovde mogu nastati svakojaki kontrasti, sresti se i uplesti različite sudbine. To je tačka zapleta i mesto odvijanja događaja.»[6]

Centralno mjesto događaja jeste tekija, prostor orjentiran geografski i čulno, sa podtoposima: tekijska bašča, tekijska vrata, tekijski zid i tekijski sokak. Ovaj ideološko određen prostor ima simboličko značenje toposa koji su zajednički i toposu kuća ali kontekstualno konotiraju svojom drugosti: soba, vrata, ulaz, dovratak, prozor, zid, zidina, streha. «Simboli su, pak, motivirani znakovi, motivirani naknadno na osnovu sličnosti ili kontigviteta.»[7]

U prostoru koji se imenuje toposima grad i varoš samo kada o njemu govore likovi smješteni izvan njega:

“A sad je to nemoćno odmahivanje rukom značilo predavanje pred životom, odustajanje od riječi koje ne mogu da spriječe ni da objasne nesreću. I zatvarao se tim pokretom, skrivao zbunjenost pred sinom s kojim više nije znao ni da razgovara, užas pred gradom što ga je dočekao zločinom i mrakom, nesnalaženje pred nevoljama što su mu upropastile starost. Trebalo je samo da svrši posao zbog kojega je i došao, pa da odmah, pobjegne iz ove varoši koja mu je oduzela sve što je imao, sinove, sigurnost, vjeru u život.”[8]

 te kasaba i čaršija kao toposi rezervisani za likove unutar opisanog prostora:

“Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Želio sam da odem, jednom ranije, da odlutam neznanim putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemoćna želja za oslobađanjem, misao o onome što ne može biti. Sad se više ne javlja. Drži me ovo mjesto nesrećom kojom sam pogođen. Prikovala me, kao kopljem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva.”[9]

U svijetu koji u prostoru sudara civilizacija ostaje tajnom : “Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.”[10], prostor kojeg određuje naziv vilajet, tamni vilajet:

“Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimjećen, ili da ode. A on je, neobičan kao uvijek, odbijajući carigradsku surovost, počeo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi život suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabačenom, zaostalom vilajetu. - O čemu to govorite?-pitao je začuđeno.- Ni sahat hoda odavde postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe nemožemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?”[11], jeste prostor koji sudbinski određuje.

SHEMATSKI PRIKAZ POVEZANOSTI TOPOSA U TEKSTU

“Kakvim su to čudnim vezama vezani među sobom, u kakvom su to krugu zatvoreni, meni nepoznatom i nepristupačnom?” (str.303)

«Ipak književnost postoji na metafizičkoj razini, a knjiga je naprosto materijalni trag postojanja. Književnost postoji i ako ja ne znam za nju ( kao i toliko toga drugoga, što postoji neovisno o meni i mome znanju), tekst postoji i ako ga se ne čita, i ako ga se uopće ne može čitati. Jako želim u to vjerovati, treba mi da u to vjerujem. Da, postoji, ali kako i gdje? Među sjenama? Na način na koji postoji sjena?

Ako je i tako, dobro je. Ali književnost je mnogo glasova i mnogo rukopisa od kojih svaki ima svoju neponovljivu osobnost. Kako među sjenama uspostaviti i prepoznati sve te razlike? …Ako književnost zaista boravi u svijetu sjena, onda sjena svojom sivom neutralnošću sakriva oblike, glasove, boje, čitav jedan raznovrsni svijet; ali se oblici i granice u tom svijetu, kao kad istražujete pećinu, moraju ispitivati s najmanje dva glasa: tvoj glas, koji čujem ja, a onda njegov eho koji čujemo obojica; nakon toga moj glas koji čuješ ti, pa njegov eho koji čujemo obojica – to su već četiri veličine, što je sasvim dovoljno da se utemelji geografija jedne pećine a nadam se i geografija sjene.»[12]

Ovaj rad jeste pokušaj utemeljenja geometrije graničnih toposa u romanu Meše Selimovića “Derviš i smrt”