TOPOS GRANICE I GRANIČNI FENOMENI U ROMANU

« Tako mi vremena.-
čovjek doista, gubi,
samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji
jedni drugima
preporučuju strpljenje.»

«... Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak
svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.»

Problematika granice i graničnih fenomena u savremenoj književnosti značenjem intrigira i pretpostavlja umjetničke, psihološke i socijalne sisteme znanosti o književnosti.

Opis geometriziranog prostora i odnosa u romanu «Derviš i smrt» Meše Selimovića, kao mjesto susreta dvaju identiteta, jeste zadatak ovog rada koji pokušava odgonetnuti značaj graničnih toposa i fenomena granice.

plan 1. – baza toposa se oslanja na važnost određenog broja jednoznačnih termina u tekstu,

plan 2. – topos se izabire induktivnom metodom i uvezuje s drugim graničnim toposima romana «Derviš i smrt», određujući tako važnost pojedinih toposa u tekstu,

plan 3. – cjelovit uvid u granične topose (TOP) u romanu «Derviš i smrt» kroz realizaciju plana 1. i plana 2., te simbolički poredak (SIM) prikazan elementarnim semantičkim opozicijama u određenom kontekstu (KON).

Informacije su organizirane kao baza podataka, koja sadrži zapise u okviru Pro Cite bibliografskog programa. «Baza podataka je struktuirana kolekcija informacija. Pro Cite može:

1) podesiti bazu za najrazlič2) itije formulare (npr. č3) asopisi, knjige i video snimanja)

4) uvesti podatke iz drugih izvora (npr. podaci diska, online informacijski servis ili ruč5) ni ulaz)

6) kreirati bibliografije različ7) itih izlaznih formata (od prihvatljivih do bibliografskih zahtjeva brojnih publikacija)

Zapis je osnovna jedinica baze podataka»

Pro Cite operira varijabilnom dužinom zapisa, tako da je dužina svakog zapisa neograničena. Zapis sadrži polje sa informacijom jedinstvenog tipa, a informaciju određuje naziv polja (TOP, SIM, KON, STR, NAP i FUNKCIJA). Polje se identificira prema toposu (TOP), simboličkom poretku (SIM), kontekstu (KON), stranici (STR), napomeni(NAP) i funkciji (FUNKCIJA).

Svako polje se popunajava odgovarajućim informacijama, pri čemu se moraju poštovati osnovna pravila i specifične karakteristike formatiranja.

«Polja u Pro Citeu su različite dužine i mogu operirati sa bilo kojim tipom informacija.(...) Da bi Pro Cite kreirao ispravno formatiranu bibliografiju, od velike je važnosti pravilno unijeti informaciju.»

Znakovitost graničnog fenomena i granice predstavljamo linearnom funkcijom (shema 2) u kojoj su vrijeme i prostor prikazani koordinatom a, a kretanje lika kao graničnog subjekta koordinatom b. Razrješenje funkcioniranja u datom tekstu se definira tačkom susreta identiteta u nekoj prijelomnoj tački c (c1,c2,c3,...,c∞).

a-vrijeme i prostor;

b-kretanje graničnog subjekta;

c-tačka u kojoj vrijeme i prostor obilježavaju djelovanje i karakter lika u romanu.

Rad se bavi značenjem ovih graničnih toposa :

Značenje graničnih toposa je u tekstu shematskog priloga objašnjeno kontekstom, te simboličkim poretkom kroz elementarne semantičke opozicije uokvirene binarnom logikom koje bivaju razriješene pomoću medijacije likova u romanu.

Elementarne semantičke opozicije su:

prostorne / čulne orjentacije,

iz ovih se grade uzajamni odnosi u kozmičkom prostorno-vremenskom kontinuumu:

dan / noć,

Odnosi u sociumu se diferenciraju slijedečom paradigmom:

svoje / tuđe,

pri čemu su socium i kosmos čiste analogije, no imaju propusne granice koje se dalje diferenciraju opozicijama:

kuća / šuma,

sreća / nesreća.

I na kraju magistralna opozicija koja je i najvažnija u romanu «Derviš i smrt»:

Sakralni prostor jeste prostor centra i ima apsolutnu realnost. U tom prostoru supostoje apsolutno vrijeme i prostor. Centralni topos obilježen opozicijom sakralno / profano je topos tekija. Ovaj ideološko određen prostor ima simboličko značenje. «Simboli su, pak, motivirani znakovi, motivirani naknadno na osnovu sličnosti ili kontigviteta.»

To je prostor orjentiran geografski i čulno. Čulno se ovaj topos realizira djelovanjem glavnog lika Derviša - šejh Ahmed Nurudina. Derviš označava čovjeka predanog tarikatu koji je ako ne opozicija, a ono barem izvan hijerarhije zvanične vjerske zajednice; te oponira pripadnicima te zajednice ali i «civilnim» članovima društva. Lik Derviš prelazi iz semantički određenog prostora tekije, u kojoj vrijeme i prostor stvara granicu između Prvog i Zadnjeg svijeta, u profani prostor. Profani prostor je prostor periferije, relativan prostor u kojem vrijeme i prostor imaju početak i kraj. Centralni topos «profanog» prostora jeste kuća koji je kao i tekija smješten u kasabi (koja se još imenuje riječima : čaršija, mjesto, varoš, grad)

Topos kuća svoje razrješenje u tekstu dobiva kroz topose koji ga čine, te topose s kojim graniči: soba, vrata, ulaz, dovratak, prozor, zid, zidina, streha, bašča, sokak, most. Derviš jeste granični subjekt čijom medijacijom se ovi statički motivi kodiraju u tekst, »po samoj prirodi stvari, odnos između označioca i označenog je konvencionalan; on je rezultat dogovora između njegovih korisnika, uključujući i motivisane znakove ili prirodne pokazatelje koji se koriste kao znakovi. Konvencija može da bude implicitna ili eksplicitna i to je jedna od (nejasnih) granica koje razdvajaju tehničke i poetske kodove.»

Kako granični topos utiče na kretanje lika vidimo iz opisa dostupnosti pristupa, preko prepreke, toposu kuća. Ovo se može koristiti u svrhu karakterizacije vlasnika te kuće (slijede primjeri) ili hijerarhijsko određenje institucionalne vlasti (muselimat, kadiluk, muftijstvo, zatvor-tvrđava).

«Pred muselimatom je stajao stražar, sa sabljom o pojasu i malom puškom o bensilahu. Nikad ovdje nisam bio, i nisam mislio o naoružanim stražarima koji stoje kao prepreka.»

«Za čudo, Ajni-efendija me primio istog časa, kao da me očekivao, nisu preda mnom išli glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjećalo prikriveno prisustvo ljudi i očiju»

«Ništa nisam riješio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, išao sam spuštenih očiju, da joj ne vidim lice, da smislim ma šta. Lagaću ti starče, Bog će oprostiti jer ću govoriti ono što zbunjeno mislim.

Ovdje ga nije bilo. I ne podigavši pogled, osjetio sam da u sobi nema teškog bolesničkog mirisa, koji se, nakon dugog ležanja, ne može ničim istjerati, ni čišćenjem, ni vjetrenjem, ni kađenjem.

Kad sam pogledao, potraživši dugotrajnog bolesnika što ne miriše na smrt, ugledao sam na sećiji lijepu ženu, što je podsjećala na život više nego što može biti dobro.»

« Mala žena je otvorila kapiju, i tobože sakrivajući lice jašmakom, uputila me u bašću, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hoću, a mogu i da sačekam ovdje a ona će javiti Hasanu, i reći će mi šta kaže, ako bude išta kazao, jer danas nije razgovorljiv.

Idem tamo, rekao sam, a žena je zatvorila kapiju i otišla u kuću»

«Muftijina kuća je u brdu, usamljena, u bašči ograđenoj visokim zidom. Nikad nisam ušao unutra. Neću ni sad, izgleda.

Stražar pred vratima mi reče da muftija nije kod kuće.»

«Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala čaršija, i kasaba, i život, a počinjao karatak put prema tvrđavi.»

Granični topos je povezan određujućim pojmom sa stanjima stvari, ili «osećanjima duše» koji se u kontekstu prepoznaju.

«U čuvenom poglavlju 16a u O tumaćenju Aristotel prikazuje trougao koji je očito, mada prećutno, semiotički, u kojem su reči s jedne strane vezane za pojmove (ili za osećanja duše), a s druge strane za stanje stvari.»

« A prepoznavanje je, kao što i naziv pokazuje, obrat iz neznanja u znanje... jer moguće je da dođe do prepoznavanja ... po predmetima i slučajnim događajima...»

Granica i granični fenomen u tekstu ima funkciju ako je prepoznatljiva i time određuje likove svojom znakovitošću. Kao što je to slučaj s toposom tvrđava.

Tvrđava postaje graničnim fenomenom (primjer 6.), za likove smještene unutar prostora kasabe i čaršije, odakle izlaz uvijek vodi preko mosta, putem ka planini koja je kao brana između unutrašnjeg (opisanog prostora) i vanjskog prostora (Latinluk/Dubrovnik, Misir, Antiohija, Carigrad).

Meša Selimović gradi savršen lavirint «koji je reprezentativan za obrasce i strategije pripovjedanja,... kao metafora jedne apstrakcije - reč je o vrtu Vremena.», u koji su utkani svi nabrojani toposi. (shema 4.)

shema4: SHEMATSKI PRIKAZ POVEZANOSTI TOPOSA U TEKSTU

"Kakvim su to čudnim vezama vezani među sobom, u kakvom su to krugu zatvoreni, meni nepoznatom i nepristupačnom?" (str.303)

Selimović komponira topose strukturirajući figuru kruga, u kojem je utkan krug koji je opet satkan od krugova u koje se može ući, ali ne i izaći iz prostora koji ti krugovi grade, o čemu najbolje govori lik romana Dževada Karahasana «šahrijarov prsten» Faruk, kojeg kao i likove romana «Derviš I smrt» određuje isti prostor:

« To osim toga, stoji tako da iz kruga ne možeš izići jer se iz kruga jedino može ispasti u prazninu kojom je krug uvijek okružen budući da je po definiciji prazno ono što nije omeđeno. Hoću reći da iz narodnoga kola ne možeš izići, iz njega možeš biti samo izbačen, čak i onda kad si izašao od svoje volje. A i kad odeš, i kad dospiješ jako daleko, ti si njime obilježen i nisi ga se oslobodio jer ti je ono oblikovalo svijet kao krug.(...)Ma gdje bila, ma kako daleko dospjela, ti si obilježena kolom kao žigom, i još mnogo jače jer ga se nećeš osloboditi ni ako odereš svu kožu sa sebe.(...) Eto tako stoje stvari i to je vaša sudbina. Gdje god bili, ma šta radili, vi trupkate u svom kolu, nosite ga sa sobom jer je ono u vama i vi ste ono.»

Opisani svijet u prostoru sudara civilizacija postaje tajna, ali i raskrsnica na prostornom i čulnom planu Selimovićevog svijeta u kojem figuriraju likovi rastrgani «putevima» koji ih sudbinski određuju (shema 5.), a koji iz opisanog prostora Bosne vode u Istanbul, Antiohiju, Misir i Dubrovnik.

«Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.”

Selimovićev svijet u romanu "Derviš i smrt" smješten je u Bosni koja je opisana kao raskrsnica na čijem se «putu («velikom putu») presecaju u jednoj vremenskoj i prostornoj tački prostorne i vremenske staze različitih ljudi… ovde mogu nastati svakojaki kontrasti, sresti se i uplesti različite sudbine. To je tačka zapleta i mesto odvijanja događaja.», koja se u romanu još imenuje kao «tamni vilajet», «vilajet», prostor koji oponira Latinluku / Dubrovniku, Misiru,Antiohiji i Carigradu

Ostvarena karakterizacija likova u romanu «Derviš i smrt» i čovjeka čini graničnim subjektom, i uslovljena je božanskim i ljudskim zakonima kao individualnim i društvenim kanonom, ali i opozicijom emotio / ratio. Čovjek kao granični subjekt je trajno obilježen korijenima u prostoru kojemu pripada, čime je ostvarena nova granica u romanu «Derviš i smrt», granica između individualnog i kolektivnog (shema 6.).

Derviš Ahmed Nurudin kaže: "Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Želio sam da odem, jednom ranije, da odlutam neznanim putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemoćna želja za oslobađanjem, misao o onome što ne može biti. Sad se više ne javlja. Drži me ovo mjesto nesrećom kojom sam pogođen. Prikovala me, kao kopljem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva.”

Najbolji primjer lika koji je rastrzan između prostora kojemu se pripada i u kojemu se nalazi, i svega onoga (prostornog i čulnog) što je naprosto izvan toga, je Hasan sin Alijin. On ide izvan opisanog prostora, ima mogućnost da ode, ali mu se uvijek vraća:

"Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimjećen, ili da ode. A on je, neobičan kao uvijek, odbijajući carigradsku surovost, počeo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi život suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabačenom, zaostalom vilajetu. - O čemu to govorite?-pitao je začuđeno.- Ni sahat hoda odavde postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe nemožemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?"(...)

"- Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici?

- Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.»

I Z V O R I:

Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT, Svjetlost, Sarajevo, 1977. god.

Dževad Karahasan, ŠAHRIJAROV PRSTEN, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1994.god.

LITERATURA

Aristotel, O PJESNIČKOM UMIJEćU, August Cesarec, Zagreb. 1983. god.

Dževad Karahasan, DOSADNA RAZMATRANJA, Durieux, Zagreb, 1993. god

Marina Katnić- Bakaršić, STILISTIKA, Ljiljan, Sarajevo, 2001. god

Svetislav Jovanov, REČNIK POSTMODERNE,Geopoetika, Beograd, 1999. god.

Zbornik, MODERNA TUMAČENJA KNJIŽEVNOSTI, Svjetlost, Sarajevo,1981.god.,

Književna smotra, Časopis za svjetsku književnost, br.84., Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1991. god.

BOŠNJAčKA KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI, IV knjiga, Alef, Sarajevo,1998.

Alija Isaković, ANTOLOGIJA BOŠNJAčKOG ESEJA XX VIJEKA, Alef, Sarajevo,1996.god.