Lana Pilavdzija

PROSTORNE GRANICE I TOPOSI U KULENOVICEVIM SONETIMA “Tarih I”  I “ TARIH II”

Jedno od primarnih pitanja koje se nametnulo u toku istrazivanja  je :koliko je tip analize i model  koji smo izabrali primjenljiv i u poeziji i u prozi , uzimajuci u obzir njhovu strukturu.

U toku istrazivanja najvise paznje sam posvetila cisto prostornim granicama i toposima i interesovalo me je koliko ce taj put biti plodotvoran u analizi poezije . Soneti Skendera Kulenovica ,Tarih I , Tarih II  i Stecak ,pokazali su se kao dobar izbor za analizu na ovoj razini jer grade specificnu semantiku prostora.

Toposi  Stecak , tarih , most  imaju gotovo mitsko, arhetipsko znacenje za bosanskohercegovacki identitet. Tarih je oblik koje je uplovio u nasu knjizevnost iz orijentalnih knjizevnosti. Naziva se jos u kronogram i obiljezava radanje , cestitanje povodom nekog imenovanja , gradnje cesme , kasarne , mosta , kretanje u ratni pohod ili obiljezava smrt neke licnosti. Tarih znaci cuvanje podataka i funkcionise kao mnemotehnicki topos , jednako kao i stecak.

Zato se u  istoriji najneobicniji dogadaji obiljezavaju stihovima gdje posljednji stih  slovima izrazava neki bitan broj , godinu ili datum.

Mistika slova , odnosno simbola stecka i tariha ima istu funkciju kao hijeroglifi kod Egipcana koji su slika  Bozije rijeci ili kod Zidova gdje su slova tj. znaci svojom simbolikom  i kombinatorikom vodili samom Bogu.

Za analizu ovih pjesama izabrala sam komparativnu analizu Tariha za Karadoz-begovu dzamiju u Mostaru i  Tarih za most u Mostaru .

 Tarih I:    “Rat il svegled satrap ili jesen od rita”

 Tarih II:   “Rat ili stoglav satrap il zmaj zemljotresa “

Dvije su bitne tacke u analizi ovih stihova . Prvo je to da za prvi stih pjesnik bira dvije mracne posljedice antropocentrizma (rat i satrap) i oni se ponavljaju u oba tariha s tim sto se pridjevi koji odreduje imenicu nadopunjuju . Rijecima “ svegled “ i “stoglav” pojacava se znacenje satrapa . Stoglav kaleidoskopski umnozava negativnu markiranost. U kontekstu stiha mozemo pronaci sire kulturolosko znacenje koje je bitno za cjelokupno iskustvo bosanskog hronotopa – mnostvo vijski , valadara i ratova koji su se duboko urezali u svijesti .Zato ne cudi da tarihi pocinju upravo tim slikama .

U prvoj je strofi , dakle , jasno narusena harmonija , ali ostaje nesto netaknuto i nepromijenjeno . Most i dzamija s jedne i stecak s druge stranme  svjedoci su tih linearnih promjena , oni govore o njima svojim postojanjem .

 Rat, satrap i jesen (zemljotres)  nemaju samo “lokalno”  ograniceno  znacenje . Narusavanje harmonije bilo kojeg zivotnog aspekta  narusava kosmicku harmoniju . Oni kosmos pretvaraju u haos . Ovaj tip misljenja karakteristican je i za mitsku svijest.  Rat , satrap i jesen  (zemljotres)  “ poruzne svjetlost , nebo zemlji zgade “ ili “ sruse sve do zvijezda i nebo se jada”.

U mitskoj svijesti vrijeme je kruzno , pocetak je istovremeno i kraj i ta ciklicnost i ponovljivost veoma je bitna i za ove sonete . Jesen u prirodnom ciklusu smatra zalaskom sunca i svjetlosti , faza je gasenja i umiranja . Utoliko  jesen sa ratom i satrapom gradi jedinstvenu sliku.

U stihu “ poruzne svjetlost , nebo zemlji zgade”, nebo i zemlja funkcionisu kao opozicije i upucuju na mitsko-poetski model  i poredak :

Ovaj je model, medutim , narusen u drugom stihu prve strofe Tariha II : “ Sruse sve do zvijezda i nebo se jada” .

Prvo sto primjecujemo je da je nebo u ovom kontekstu nemocno , “ nenadredeno” . “ Sruse sve do zvijezda “ spada u jedno od plodotvornih jezickih pomijeranja i moze se citati dvoznacno

  1.  rusi se prema dolje a ne prema gore  i upucuje na haos i unisteni poredak

  2. moze znaciti da je sruseno , snizeno i ono sto je u hijerarhiji bilo visoko gotovo dodirivalo zvijezde.

U prvoj strofi oba tariha , prva dva stih stoje u opoziciji sa sruga dva stiha :

Jesen od rita/ procvali badem

Rat , zemljotres /” ti miran”.

Stih : “ Ti kamena lebdis ko procvali badem” kontrasna je slika prvom stihu o kojem smo govorili.  Kamen koji lebdi u dubokoj je vezi sa manirizmom i prenapregnutoscu izraza i materijala.  Upuciuje nas na visinu , na stremljenje nebu , a vertikalna hijerarhija upravo je otjelotvorena u izgledu dzamije.  Sakralno koje je na zemlji a upucuje nas na nebo najbolje se artikulise u glaolu lebdjeti jer je u stalnom raskoraku izmedu neba i zemlje .

U tarihu I dzamija stoji u odnosu sa cemresom , a u Tarihu II most sa slikarom , pri cemu je taj odnos odnos zavisti.

I “ Cempres sto te rasto ljubomore prati”

II “Hoce da premosti tebe u svom svijetu

     Slikar opsjednuti (…)”

Oba se soneta grade na izmjenjivanju kontrastnih , komparativnih ili slika u kojima se odvija gotovo dramski sukob dvaju objekata (cempres , dzamija npr.) . Oni su , medutim , personifikacijom i metaforikom transformisani u dva subjekta koji stoje u bitnom odnosu.

U prvom stihu druge strofe pojavljuje se “ sunce ko dan sudnji” . Sunce je primarni izvor svjetlosti i omogucava vizualnu spoznaju ali poredenjem sa sudnjim danom dobiva metafizicke konotacije.Uvodenjem mjeseca , sunca i jeseni zavrasava se i zaokruzuje prirodni kosmicki obrazac . Dzamija omogucava i mjesecu da dode do spoznaje . Kod Kulenovica , mjeseceva svjetlost sam po sebi ne posjeduje onu jacinu koju posjeduje ukoliko se skupi u krijesnicu i postane dio dzamije .

“Tinjati” i puni sjaj mjeseca se kvantitativno razlikuju ali je paradoksalno na ljestvici vrijednosti i spoznaje tinjanje hijerarhijski vise.

Mjesec je jedna od bitnih figura i u Tarihu II .

“Mjesec novoroden kad krene da prede

  s ove mede nebu do one mu mede ,

 tvojim bijelim skokom htio bi da skoci.”

Enes Durakovic, u eseju o Kulenovicu navodi da je kameni svod mosta skamenio u vjecnost ne samo egzistencijalni luk svoga Tvorca , nego se i uporna , svakodnevna putanja mjeseca javlja simbolikom kosmicke zudnje da se neprekidna mijena i kretanje materije napokon sviju u sakamenjene , konstantne oblike vjecnosti.

U ovom krugu soneta Kulenovic simbolizira vanvremensku trajnost umjetnine i u tom su krugu umjetnicka djela mahom gradevine u kamenu : dzamija , most , sahat kula , tvrdava ,stecak.

Jasna je prakticna funkcija mosta , on omogucava prelazak s jedne strane rijeke na drugu a njegov luk nesmetan protok rijeke . Citanje ovih stihova se ne zavrsava tu . Most je istovremeno medijator izmedu ovostranog i onostranog (“usca svih nada” , tj. Boga  u kojem sve pocinje i sve zavrsava).

 

Irfan Horozovic:”Talhe ili Sadrvanski vrt”

Odredivanje toposa karakteristicnih za odredenog autora  ili korpus tekstova razlicitih autora jeste jedan od bitnih “citanja” teksta . Prostor jeste tekst i moze se citati kao tekst. Uvijek je odreden kategorijama lijevo /desno, daleko/blizu itd. U mitsko- poetskom modelu , koji u obzir uzima arhaicni model svijeta , prostor i vrijeme su ujedinjeni , te Bahtin u vezi s tim uvodi pojam hronotopa . Hronotop podrazumijeva dvije dijalekticke tendencije :

Osnaova za analizu kljucnih toposa u Horozovicevom djelu je “ prepoznavanje” tipa hronotopa koji najcesce koristi . U analitickom tipu hronotopa , granicu izmedu blizu/daleko, gore/dolje , proslo/sadasnje itd. Jednostavno je uspostaviti . Te su granice obicno cvrste ali semanticki znatno slabije od granica hronotopa kakav je maniristicki .

Maniristicki tip hronotopa i hronotop svetog kao njegova podvrsta dominantni su kod Horozovica .Oni podrazumijevaju supostojanje proslog , sadasnjeg i buduceg u jednom trenutku i jednoj tacki i sva iskustva s obje strane granice stapaju se u jedno.

Draga vazna karakteristika Horozovicevog romana hronika je oponasanje structure sna . Krajnji ishod horozovicevih  pripovjedaka(poglavlja)je upravo rusenje granica  i sinestezijsko stapanje razlicitih iskustava (san/java npr.) Njegovi toposi korespondiraju sa istocnjackom slikom svijeta . Medu njima su najfrekventniji tijelo , vrt i lampa , karakteristicni i za 1001 noc. Topose istocnjacke knjizevnosti  upisuje u tekst prepoznatljivim narativnim postupcim postmoderne knjizevnosti Zapada (prije svega dominacija unutrasnjeg monologa, u kojem promjene tacke gledista mozemo prepoznati jedino zahvaljujuci frazeoloskom planu). Jedan od dominantnih toposa koji Horozovica dovode u vezu sa Borhesom jeste knjiznica u kojoj su sabrana sva znanja . Pripovjedac na vise mjesta prekida zbirku komentarima u kojima istice nemogucnost da se izade iz knjiznice . Sve sto govori o porodici Talhe , bilo to njihova proslost  ili “buducnost” jeste iskustvo prepisano iz svijeta knjiznice . Ovim postupkom knjiznica postaje nezobilazan maniristicke hronotop.

U Horozovicevom modelu svijeta centralno mjesto zauzimaju trg i dzamija . Trg je symbol svjetovne vlasti , a dzamija sakralne i odreden je kategorijama  gore/dolje(odgovara tradicionalnom poretku: dolje-ljudsko ,tjelesno, negativno; gore- duhovno , bozansko, cisto ) U pripovijeci  “Skidanje skela “ pomirenje ove dvije opozicije nalazimo u medijatoru , neimaru . Penjanjem stepenistem ka vrhu minareta istovremeno je i penjanje na ljestvici vrijednosti.

“ Neimar se uspinjao zavojitim stepenistem do vrha minareta . Penjanje je smirivalo njegovu nervozu, spirala ga je vukla gore, ka vrhu vlastita djela , mamila je nesto u njemu , nesto sto ga je cinilo krilatim , tako da noge nije ni osjecao.”*

*Horozovic, Irfan :”Talhe ili Sadrvanski vrt”, Svjetlost , Sarajevo , 1991, str.  

Dzamija funkcionise kao hronotop svetog i uvijek zauzima centralno mjesto . Blizina ovom hronotopu odreduje stepen bliskosti bozanskom , onom sto je vrijedno , tako da krajnje lijevo uvijek znaci negativno , dok blizu i desno upucuje na sveto , “cisto” , blisko i drago bozanskom.

“ Oko nje ce nastati grad . Najveci i najljepsi seher u Bosni”.**

**ibid. , str. 219

Kasaba je zatvoren svijet . Sve izvan kasabe dozivljava se kao tude i kao prostor tajne.