Muhamed Dželilović

BOSANSKA PRIČA SA GRANICE

O bosansko-hercegovačkom identitetu u književnosti napisano je do sada mnogo, ali je rečeno vrlo malo. Umjesto preciznih i kratkih objašnjenja, kao po pravilu, redovito su pisani traktati koji ne izlaze iz vlastitih rukavaca. Najteže se otkrivaju jednostavne stvari. Uzmimo, na primjer, alhamijado književnost. O kakvom identitetu može biti riječi u zemlji u kojoj pisci pišu na svom jeziku a na tuđem pismu. Pismo, kao i tonska ljestvica u muzici, u svaku ljudsku misao unosi nov registar, drugu i tuđu sintaksu, a time i koriguje svaki sadržaj izgovorenog.

O kakvom identitetu može biti govora kada, na primjer, pažljivije pročitamo rane pripovijetke Meše Selimovića? Činjenica da su te pripovijetke daleko ispod njegovih romana i po književnoj uvjerljivosti i po estetskome dometu, ne smeta mi ni danas kad se radi o preispitivanju fenomena kojeg možemo nazvati “bosanskom pričom sa granice"; štaviše, upravo ono što vidim kao njihove manjkavosti, upućuje me na trag koji treba slijediti u razumijevanju ukupnog bosansko-hercegovačkog kulturnog identiteta.

i jedan i drugi primjer mogu poslužiti kao hipotetičko polazište koje stvara privid puke igre riječima: naša je književnost od samog nastanka u procjepu. Na jednoj strani tog procjepa je "strah jezika", na drugoj "jezik straha". U obrazloženju ovakve hipoteze možemo krenuti upravo od onoga što jeste ili se bar čini osnovnom deformacijom u ranim Selimovićevim pripovijetkama. Riječ je, naime, o vidljivom i izraženom ustupanju, odnosno povlačenju autentičnog književnog govora pred ideološkim diskursom. Rezultat tog uzmaka je kolebanje i hibridnost književnog izraza, koji proizilaze iz suštinske različitosti dvije vrste tekstova. Umjetnički tekst se konstituira kao u sebe zatvoren i u sebi dovoljan, a njegova istinitost, zbog prirode fikcionalnosti, odnosi se jedino na njega samoga i moguća je jedino u odnosu na njega samoga. S druge strane, ideološki diskurs podrazumijeva kriterij kao mjeru podudarnosti teksta s onim prema čemu je konstituiran, njegova istinitost je mjera podudarnosti sa "stavovima druge instance". Dok umjetnički tekst, poput mita, funkcionira uključivanjem svih drugih tekstova te vrste u proces razumijevanja, ideološki tekst podrazumijeva princip isključivanja, a u razumijevanje ulazi otpisivanje: on, naime, isključuje sve istovrsne tekstove različite od sebe.

Nedostaci koji se iz ovog sukoba rađaju prisutni su u Selimovićevim ratnim pričama i dali bi se objasniti analogijom dobro nam znane ideološke deformiranosti manje-više naše cjelokupne kulturne povijesti. U njoj je svaka, pa i književna estetiziranost ( a pod tim ovdje porazumijevam striktno poštovanje osnovnih specifičnosti književnog govora prema ostalim oblicima korištenja jezika ) bila izrazito negativna kvalifikacija umjetničkog teksta. Književna vrijednost najprije je određivana nekom vrstom direktne projekcije na ideološki ili politički plan, a tek onda, unutar tog prostora, pisac ( umjetnik ) mogao je ostvariti svoj dar. Diktat pisma ili diktat straha, svejedno. Instrumenti književne procjene, kao i postupci konstrukcije književnog teksta, često su preuzimani iz drugog tipa diskursa čime se težilo središnjem ideološkom Jednom, koje svijetu daje jedinstvo bez razlika, izvjesnu kompaktnost u kojoj je sve bez ostatka zamjenjivo sa svime. Svaki istorijski trenutak snažno je determinirao našu književnost potiskujući u drugi plan njeno materijalno biće spram projekcije na ideološkoj ravni. A tako se, naravno, brišu razlike među stvarima i one ostaju međusobno zamjenjive: sve na svijetu je ili “naše” ili “tuđe”, mogućnost razlikovanja je u onoj dobro poznatoj mjeri "našosti", a izvorno poetsko imenovanje ustupa pred etiketiranjem. Ne treba posebno govoriti o hendikepu koji na taj način već sama po sebi predstavlja sredina poput Bosne i Hercegovine. Razlike koje su njena osnovna karakterisitka postaju na taj način njeno najveće opterećenje. Granicu koja bi vidljivo razdvojila "intonacijsku" ulogu ideološkog diskursa od njegovog nasilja nad autentičnim književnim izrazom nemoguće je odrediti.

Pažljiv pogled na već pomenute pripovijetke vodi nas i prema "jeziku straha". Ponirući u kompleksne psihološke slojeve svojih likova, dopirući do njihovih ključnih unutrašnjih lomova, Selimović je u svom cjelokupnom književnom opusu sve više tragao za odrednicom koja bi bila povijesno i politički zajednička i relevantna, a antropološki i psihološki temeljna. To je strah. i to nije tema koja je, kao dominantna, prisutna samo u njegovom djelu. Nije teško odgovoriti na pitanje zašto su "Derviš smrt" i "Tvrđava” književno mnogo uspjelija djela. Sam Selimović "sakrio se" iza historijske parabole, što mu je omogućilo da se kao pisac potpuno ostvari.

Tako dolazimo i do trećeg tipa straha, straha samih autora. Brojni značajni bosansko-hercegovački pisci karakteristični su po tom "vještom zatiranju tragova" vlastite pripovjedne, poetske ili dramske pozicije.

Kad se izmaknemo i od fenomena alhamijado književnosti i od ranog Selimovića, kad makar i letimično sagledamo bosansko-hercegovačku književnu tradiciju u cjelini, zapazićemo da strah kao tema dominira. A on je samo psihološka referenca onoga što se vidi u velikom totalu povijesne zbilje ove zemlje- represivne surovosti. Ili tačnije, naša je književnost veliki mozaik koji govori o granici. A na granici je uvijek napeto i svaki čas izbije novi sukob. Stoga se nesigurnost i strah javljaju kao primarne emocije. Agresije, sukobi, violentnost do bezumlja, patološka strast…to je ono što dominira u našoj književnosti. Pri tome, nije bitno da li neki pisac hronotopski situira djelo u Bosnu i Hercegovinu ili neki drugi prostor. ( U tom pogledu možda je Dževad Karahasan najzanimljiviji ) Ako nam književnost nudi takvu sliku, kako ćemo je pomiriti sa onim bićem Bosne koje neprestano afirmiramo i proklamiramo kao "tolerantnost, pomirenje unutar jedinstva različitosti itd"? Kako je, dakle, uopšte moguće doći do kulturnog identiteta ove zemlje kad stojimo između dvaju ovako udaljenih činjenica. Svaki pokušaj odgovora na ovo pitanje vodi nas prema pitanju identiteta uopšte, identiteta kao takvog.

Grčki "to auto", latinski "idem", matematički A=A; pa onda dalje, čovjek=čovjek, Bosna=Bosna, narod=narod… sve su to formule identiteta o kojima se rijetko pitamo. Za većinu, ovakve formule identiteta jesu "isto". Ali za oznaku istog sasvim je dovoljno jedno; dovoljno je samo jedno A, jedan čovjek, jedan Bosanac… Zašto uopšte u temeljno načelo identiteta ugrađujemo ono drugo i vežemo ih znakom jednakosti? Zar upravo u znaku jednakosti nije zacrtan put kojim se misaono moramo kretati? Zar upravo u njemu ne leži skrivena razlika; inače čemu posredovanje u identitetu? Gdje smo mi to? U kojoj konstelaciji bića i čovjeka? Međusobno pripadanje bića i čovjeka na način uzajamne uslovljenosti pokazuje nam, sa zaprepašćujućom snagom, da je ( i kako ) čovjek prisajedinjen biću, a da je ( i kako ) biće dodijeljeno čovjeku. Događaj ( jezički optimalno ostvaren u književnosti) spaja čovjeka i biće u onu Heideggerovu "suštinsku skupnost". Tačno je da je ona ( ta skupnost ) razasuta po historiografskoj vertikali, ali koji je autoritet odlučio da se povijest uopšte, pa i Bosne, mora uvijek pojavljivati kao predmet historiografije? Uostalom, valjalo bi nekom drugom prigodom pokazati kako je historiografija fikcionalna isto koliko i književnost.

Nažalost, trebaće nam još puno vremena da zbilja shvatimo jedan tako prost odnos kao što je posredovanje unutar identiteta. Još uvijek je razlika skrivena u znaku jednakosti idealna za sve oblike ideologizacije svijesti. Pa i kad bismo to shvatili, naprosto je nezamislivo da bi smo se u skladu s tim počeli i ponašati.

Zato je neophodno koncentrirati se na ono što je razlika između književnog opisa bića Bosne i Hercegovine i bića kojeg najčešće određujemo u potpunoj suprotnosti sa surovim oblicima u kojima se ono ozbiljuje. Pri tome razliku moramo posmatrati na način "lethe" (skrivanja ), pojma koji u sebi uvijek nosi i prizvuk zaborava. ( U antici je taj prizvuk bio izravan i vidljiv, kasnije, kod Dantea, temeljni topos "Čistilišta", rijeka zaborava, zove se upravo tako.) To prikrivanje nam stalno izmiče. Zaborav pripada razlici zato što i ona pripada njemu. On se njoj ne dešava tek naknadno- usljed puke ljudske zaboravnosti, nego zato što biće uvijek govori "sudbinski" i zato je prožeto tradicijom.

U tradiciji je sadržano čudesno ( primjer alhamijado književnosti ) i krhko ( rani Selimović) biće Bosne. Ali na način skrivanja iza onoga što su u književnom opusu već naznačene povijesno- psihološke konstante njenog ozbiljenja. i tu, već na temeljnoj razini razmatranja identiteta kao takvog, počinje zapravo razmišljanje o razlici.

Svaka razlika zasniva granicu. Što se više razlika susreće na jednom mjestu, to su granice brojnije. Doba u kojem živimo izoštrava ovaj problem do kraja. Mi već jesmo duboko u procesu globalizacije i zbir brojnih i različitih mišljenja o tom procesu stalno upućuje na isto: šta ćemo sa razlikama i granicama? Svijet bez razlika je nemoguć. Prema tome i svijet bez granica je nemoguć. Od toga kako razumijevamo razliku, ovisi način zasnivanja granice.

Mekluanovska vizija svijeta kao "globalnog sela" u informacijskom smislu već je dovršena. Dvije hiljade i pet stotina satelita je u svakom času iznad naših glava, a dolje, ispod njih, i dalje se dešava jedan nedovršen proces. Sve su češći glasovi koji govore o "kraju povijesti". Ustvari, još uvijek smo duboko u pretpovijesnim fazama pripreme za konačno stupanje u povijesni bitak. Sve do sada, svaka je kultura za sebe i iz sebe zasnivala svijet u cjelini. Možda smo prvi put u prilici da o cjelini ljudske vrste mislimo iz cjeline ljudske vrste. Istovremeno, u ljudima moćno traje ono što se stoljećima taložilo kao tradicija pojedinačnog kulturnog razumijevanja svijeta, kao različitost, a onda i iz nje zasnovane granice.

Antički svijet, u mitologiji i u književnosti, bitno je obilježen pojmom heroja. Heroj je, također, granica. Granica između boga i čovjeka. Ta granica nekada davno bila je i fizička. Heroji su se rađali iz fizičkog kontakta boga i čovjeka. Boga možemo razumjeti jedino kao pod-boga, a čovjeka jedino kao nad-čovjeka. Jer bog se razumijeva jedino u svojim manifestacijama: djelom i riječju. Dakle, ispod onoga što je on sam- jer je spoznajno nedohvatljiv. S druge strane, čovjek je uvijek iznad onoga što je svako od nas pojedinačno, prema tome, nad-čovjek.

Već u toj teološkoj zasnovanosti koja će kasnije postati i ontološka zasnovanost evropskog duha krije se trajna tragika nerazumijevanja razlike i granice.

Bosna je tragičan primjer kako su se poslagali apsolutno svi modaliteti pogrešnog razumijevanja razlika, a time i najsurovije zasnovanih granica. Tako jedno obično brdo ( a ono je geološka činjenica starija od svake biološke, pa i od čovjeka ) ostaje nepremostiva granica preko koje ćemo teško uskoro preći.

"Priča sa granice" ostaje usud Bosne i Hercegovine na način trajne nesigurnosti i straha od novih sukoba. Potencijalno, mogla je biti susret razlika na način vrta. Ali ljudsko prokletstvo i leži u tome što je već na početku istjeran iz rajskog vrta, i teško je povjerovati da će se ikada u njega vratiti. Nerazumijevanje temeljnog načela identiteta koje otvara prostor svim mogućim ideološkim manipulacijama, pogrešno razumijevanje razlika, a time i granica, još dugo će ljude držati u poziciji nesigurnosti na svakom graničnom mjestu i onaj Selimovićev strah će i dalje dominirati.

A kako kaže Jean Anouilh: “Ima li išta ružnije od uplašenog čovjeka?"