Fenomen granice i graničnih toposa u djelima ''Istočni diwan'' i ''Svete žene i svanuće u mom bunaru''
Pažljivim čitanjem djela bosanskohercegovačke književnosti te analizom i promišljanjem o pročitanom neminovno dolazimo do problema prostora i granice.
Različite vrsta toposa ne samo da svojom frekventnošću bude našu pažnju, nego i velikim brojem značenja obogaćuju djelo i nude višestruke mogućnosti analize.
Toposi imaju različite funkcije u konstruiranju djela. Oni obuhvataju nivoe strukture, pomažu uspostavljanju i karakterizaciji lika i tačke su sa kojih se može graditi ideološka pozadina.
Granice su čvorišta, važna mjesta na kojima se sudaraju, mimoilaze i sukobljavaju različitosti, a uz to su pozicije na kojima nastaje priča. Baveći se granicama u našoj književnosti vidimo način na koji se one uspostavljaju, razvijaju i ruše. Prelazak granice doprinosi stvaranju napetosti i opažljivosti djela.
Veliki broj mogućnosti uspostave granica, različiti toposi i figure graničara i stranca najbolje se vide iz konkretnih primjera.
U ovom radu najviše ćemo se pozabaviti vremenskim toposima i signifikantnošću vremenskih granica u okviru određenog konteksta. Za nas su važni toposi koji se odnose na Bosnu i pripovjedačevo viđenje Bosne. Bitno je ukazati na postojanje istoimenovanih toposa koji nose različita značenja u različitim kontekstima.
Jedan od najvećih pjesnika naše književnosti Nikola Šop, iako možda poznatiji po svojim ''pjesničkim izletima'' u ''Kućice u svemiru'' i motivima iz krišćanske mitologije, nosi isto bogatstvo i pjesničku energiju u djelima ''Veronika moje domovine'' i ''Mrtvi grad kraljeva''.
Veza između Veronike i domovine je asocijativna, dana u naznakama, prekrivena figurama misli. Radi se o duhovnij vezi, o poistovjećivanju žene i domovine, pri čemu nemamo onaj stereotip u književnosti gdje se domovina upisuje u figuru majke. Za Šopa je žena prije svega ljepota, a granica između ljepote i užasa uveliko propusna.
''San je otkrio tajnu. Čudo neslućeno. U dnu kovčega blista se rubac i na njemu utisnuti čudesan lik.
Veronikin rubac što ga je mlada i rosna melemno spustila na mučeničko lice moje domovine. Priđimo mu. Prignimo se ljepoti. I oslijepimo…''*
*Šop, Nikola:''Svete žene i svanuće u mom bunaru'',Dora Krupićeva,Zagreb,1997, str.10
Veronika i domovina, toposi na kojima se prožimaju užas i ljepota javljaju se i u drugim Šopovim poemama. Figura žene koja objedinjuje strah i ljepotu postoji i u poemi ''Kroz munje i grohot.'' Ta vrsta ljepote je važna, ona pokreće cijelu poemu, ta ljepota je opasna jer budi sumnju u postojanje jasno definisanih granica između stvarnosti i sna. Ovaj motiv u Šopovoj poeziji ima svoje prethodnike i u reprezentativnim djelima velikana svjetske književnosti, tu je prije svega Geteova Meduza, koju nalazimo u drami ''Faust'' u poglavlju ''Valpurgijska noć''.
Međutim, nisu sve Šopove asocijacije na domovinu ovog tipa. U zbirci ''Svete žene i svanuće u mom bunaru'' postoje primjeri koji su, slobodno možemo reći konkretniji, opipljiviji i lakši za razumjevanje.
U ovoj zbirci Šop ''sužava'' svoju domovinu u čisto prostornom smislu. Jajce ili kako to Šop voli reći igrajući se sinegdohom, grad Slap, gradić Slapić, biva domovinom. Ova domovina nije strašna usljed svoje ljepote, ona je strašna jer su njene prostorne granice čvrsto i jasno izdefinirane i krajnje nepropusne. Ona je strašna jer je zatočena u prošlost, a njene su osnovne odlike pasivnost, monotonija i čekanje. Tu dolazimo do toposa koji je nemoguće zaobići bilo da govorimo o Šopovoj poeziji bilo da govorimo o Šopovoj prozi, a to je sat. Sat je nekada prikazan samo kroz svoju upotrebnu vrijednost, a nekada služi kao granica na kojoj se suprostavljaju vrijeme u svom proticanju i vrijeme koje ''stoji'', vrijeme čije se proticanje ne osjeti. To se vrijeme prije svega tiče atmosfere i načina života stanovnika Jajca. Ključ je u prepoznavanju činjenice da su oni neprirodno neosjetljivi na vrijeme.
''U izlogu jedan jedini sat, pokazuje vrijeme. Zašto je potrebno da ova sprava pokazuje koliko je sati. Zar je to potrebno ovome gradiću, o čije se tvrde zidine razbijaju veliki satovi svjetske uznemirenosti, dok se kroz pukotine uvlači bijeda.''*
*ibid. Str.15
Distinkcija između Jajca i ostatka svijeta je istovjetna distinkciji između aktivnog i pasivnog principa. Zbog činjenice da topos Jajca karakterizira trenutačno odsustvo bilo kakve događajnosti u prvi plan dospjeva i biva uočljivijom figura stranca, Barona. Iako spomenut u samo nekoliko rečenica on postaje težište cijelog ciklusa zbog svoje neobičnosti i neasimiliranja u cjelokupnu atmosferu opisanog toposa. Nepostojanje asimilacije onemogućava rušenje granice u ovom sistemu.
''I sad mi je palo na pamet zbog čega je onaj riđi urar savjesno navijao sat.To je da bi gospodin ''Baron'' u prolazu vidio koliko je sati, jer njemu jedinom vrijeme je bilo skupo.''**
**ibid. Str.17
Iz ovog primjera čini se da Šop samo potkrepljuje dobro nam poznatu viziju o zatvorenosti cjelokupnog bosanskohercegovačkog prostora i to u historijskom i kulturološkom smislu. Vidimo da fizičko prisustvo Barona ni u kojoj mjeri nije doprinjelo promjenama u duhovnom smislu. Stanovnici Jajca i Baron ne žive zajedno, oni žive jedni pored drugih.
Ukoliko izađemo iz svijeta Šopvih pripovjedaka i pozabavimo se problemom izolacije jasno oslikane na nivou vanjskog prostora ubrzo ćemo doći do pjesme ''Vrata'' . Jasno je da su vrata jedan od najfrekventnijih i najtipičnijih graničnih toposa na koje uopće možemo i pomisliti. S jedne strane vrata kao i u pripovjeci ''Mrtvi grad kraljeva'' leži svijet sa svom svojom dinamikom oslikanom kroz protok vremena. S te strane granice mijenjaju se godišnja doba, dan i noć, dok s druge strane, u punoj izolaciji obitava lirski subjekt. On je svjedok promjena, ali ne i aktivni učesnik u njima.
Sve ovo neminovno vodi ka još jednom problemu, problemu čekanja. Vječito čekanje ukazuje na nemogućnost da se nešto uradi iznutra, da se pređe na plan akcije. Čekanje se svodi na nemogućnost djelovanja, sve što djeluje dolazi izvana i pokrenuto je nekim vanjskim impulsom. To se najbolje vidi na primjeru vodeničara.
''Međutim, izgledalo mi je da sam našao razlog zašto su vodenice još tu. Ima nečega kobnog u ovome gradu. U toj povučenosti i zamorenosti postoji očekivanje čuda. Možda i vodeničari ovih mrtvih vodenica nešto očekuju.''*
*ibid. 18
Čini se da topose možemo podijeliti u dvije vrste i to na one u kojima je ''panta rei'' osnovni princip i one u kojima je nemoguće čak i naslutiti njegovu mogućnost.
Odavno je poznato da različite kulture imaju različitu percepciju vremena. Iz svega već rečenog mogli bi smo reći da u prostoru koji je Šopov pripovjedač opisao postoji odnos prošlost i neka permanentna sadašnjost bez ikakvih naznaka šta je to uopće budućnost.
Zanimljivo je kako Šop operira sa toposima koji mogu objediniti nacionalne različitosti. U ciklusu ''Smrt i pogreb moje bake'' zahvaljujući dobro poznatom odnosu centra i periferije uspostavljaju se ove razlike. Topos mrtvog tijela je centar, sabirna točka, mjesto i razlog okupljanja.
''Kočijaši kleknuše oko odra, samo je Huso sjeo u ugao i klanja . tada Pravda i Košćo zamrmore Očenaš, na koji sam odgovarao plačnim glasom.'' **
**ibid.29
Sasvim je jasno da je zauzimanje različitih tačaka u prostoru uslovljeno različitim principima vjerskog rituala , ali bitno je naglasiti da sve što se dešava može biti upisano i čitano kroz prostorne odlike.
Arapski svijet u kulturološkom smislu predstavlja centralno mjesto po kriteriju znanja . U ovom slučaju postoje kvalitativna pomijeranja sa jednog toposa na drugi, sa Perzije na Arabiju .
''Na našem jeziku se pisalo i Bogu molilo kad oni divljaci nisu bili ni nomadi jer nisu imali ni pitomih životinja .Ali sada su jači , sada je njihova vjera jača i njihov jezik je svjetski jezik.''*
*Karahasan, Dževad:''Istočni diwan'',Svjetlost, Sarajevo, 1991, str.37
''Požuri, dragi moj, rekla mu je Begzada kad je treći ili četvrti put pred njom glasno razmišljao o tome kako bi dobro bilo primiti novu vjeru i otići među Arape jer se središte svijeta tamo preselilo.''**
** ibidem str.37
Ove kulturološke odlike moraju biti primijećene ukoliko se želi shvatiti roman u cjelini . Oni objašnjavaju čime je motivisan Mukaffin odlazak i samim tim ukazuju kako je izgrađena snažna psihološka i kompoziciona motivacija. Još treba nešto reći i o centralnom mjestu po kriteriju moći . To središnje mjesto je sačuvano za kalifa , a njegova pozicija ima funkciju objekta obilježenog vrijednošću.
'' Tako je govorio Sulejman , ali je moj gospodar Isa upravo ponavljao da svoje glave možemo sačuvati jedino ako kalifa ubjedimo da niko iz porodice više ne želi njegovo mjesto, ako je ikada želio. Kalif će ti odmah povjerovati da na središnjem mjestu radije gledaš njega nego svog brata '' govorio je moj gospodar Isa krijući da se ruga . '' ***
***ibidem str.57
Lice se nameće kao jedan od najfrekventnijih i najvažnijih toposa u cijelom romanu . Lice je prostor u koji se upisuje naš identitet. Mukaffa zaboravlja Begzadino lice, ali postojanje pisama , tj. riječi koje dolaze iznutra omogućavaju prepoznavanje. Paradoksalno je to što Mukaffa ne može (zbog udaljenosti i zaborava )vidjeti ono što je vani ali zna ono što je unutra . Djevojčica sa slike ima i vanjski lik i oči koje nude put u unutrašnjost , što djeluje zastrašujuće ljudima koji su navikli da posmatraju sa vanjske tačke gledišta . Karahasan otvara mogućnost postojanja vanjskog lica koje neodgovara unutrašnjem, a sklad unutrašnjeg i vanjskog je onaj zadatak koji Gazvan postavlja pred sebe . Stvaranjem Halladžovog dvojnika on najviše pažnje posvećuje licu britvom ga dotjerujući izvana, a pričom iznutra.
Tauhidi je također svjestan nepodudarnosti između onoga što jeste i što želi biti. On želi biti Gazvan, ali to može postati samo zadajući sebi Gazvanovo lice i život, čuvajući ga u sebi pomoću priče.
Uloga i shvatanje figura stranaca najbolje se vidi na primjeru Majstora i Gazvana .Oni su ne samo svojim porijeklom, nego znanjem i moći odvojeni od domaćih. Međutim, uočljive su razlike između stranaca samih. Gazvanovo znanje počiva na raciu , on je prihvaćen i cijenjen član zajednice. Sve ovo utiče na upis Gazvana u prostor gradskog centra.
''Zaista je Gazvan znao o zlu sve što je u ljudskoj pameti dopušteno da zna. Čitao je i prepoznavao znakove koje su samo njegove oči vidjele, a onda je iz njih razumjevao zločine i prepoznavao zločince ma kako vješto da su se krili.''*
*Ibidem. str.106
S druge strane imamo Majstora, koji je u potpunosti dat kroz svoje zanimanje. Majstor ostvaruje uspjeh pomoću svog talenta, on stvara, njegova djela izazivaju divljenje, ali ne i praktičnu korist. Drugi razlog zbog kojeg je Majstor zanemaren jeste zasigurno specifičnost okruženja u kojem stvara. Raditi portrete u islamskom svijetu, znači davati direktan povod za rađanje neprijateljskih osjećaja. Sve to utječe na upis majstora u prostor gradske periferije.
''Kakve su ovo slike Gazvane dragi?! Kakav je to čovjek koji ovo namaže? To je trebalo ubiti kao psa. **
**ibidem str.116
U dijelu romana koji je posvećen Tauhidiju razvija se bitna distinkcija između goniča i gonjenog odnosno u ovom dijelu je ona najizrazitija. Gonič je uvijek emir straže, čovjek sa jasno definisanim i opšteprihvatljivim dužnostima, dok je gonjeni medijator između vidljivog i nevidljivog, realno neobjašnjivog. Ono što otežava zadatak progonitelja jeste njegovo insistiranje da riješi problem logičkim putem potkrijepljenim dokazima. Gazvan uništava Halladža tako što namješta dokaze, a ne zato što mu se oni unaprijed daju kao logički slijed činjenica koje vode ka rješenju. Istovremeno, na drugom nivou teksta, na složenijem nivou čitanja Gazvanovog lika sasvim je jasno da je Gazvan svjestan prividnosti svog uspjeha. Zločin i dalje ostaje mističan, tajanstven i neobjašnjiv. U trećem dijelu par Tauhidi/Sulejman javljaju se kao iskrivljeno ogledalo para Gazvan/Halladž. Sulejmanov status je niži od Gazvanovog, ali ne samo status, nego i nivo svijesti. Njegova akcija ne uništava onog koji mu je dat kao suparnik, nego običnog roba. Ovaj dio možemo posmatrati kao ironočni pomak prethodnog. Sulejmanov postupak ne samo da ne nudi rješenje, pa čak ni bilo kakvu vrstu spoznaje, nego samo ironičnu konstataciju.
''Pa život čestitog čovjeka i prolazi u tome da riješi jedan problem i tako stvara dva nova. Šta se tu može.''***
***ibidem. str.421
Figura Majstora je slična figuri Barona. Oni ne prihvataju ono što im se nameće u okviru određenog prostora, nego grade svoj vlastiti i zadržavaju sve osobine izvanjskog. Ovom tipu figure stranca, stranca koji ne pristaje na asimilaciju i ne miješa se sa domaćim možemo pridružiti i Andrićevog neimara iz pripovjetke '' Most na Žepi''. Ovi likovi izazivaju pažnju drugih likova, dok sami posjeduju određenu moć koncentracije na misiju koja im je zadata. Ta misija uglavnom podrazumjeva stvaranje, bilo mosta, bilo slike.
Kod Karahasana nije samo slika dana kao moguća granica između svjetova, tu sposobnost posjeduje i muzika. Muzika je granica između ovog svijeta, svijeta jasnih granica i onog svijeta čija je osnovna karakteristika odsustvo granica.
''Kakva crna svirka!? Svirka čovjeku treba da ga odvede negdje izvan njega, da ga zavede negdje gdje stvari nisu sigurne i jasno razgraničene, negdje gdje se na trenutak može zaboraviti ovaj svijet i svoje lice. A meni treba baš suprotno, sve suprotno od toga.
Šta to?
Jasnog rasporeda i čvrstih granica. Svijeta u kojem sam ja – ja i u kojem ne mogu biti niko drugi.''*
Karahasan, Dževad: ''Istočni diwan'', Svjetlost, Sarajevo,1991, str.171*
Iz cjelokupnog projekta se vidi da je u našoj književnosti moguće pronaći veliki broj graničnih toposa, da figura stranca igra veliku ulogu ne samo na razini djela, nego i na nivou boljeg shvatanja naše kulture. Ovdje su prezentirani samo neki toposi da bi se bolje vidio put kojim smo išli u svojoj analizi. Činjenica je da smo iz ne tako obimne zbirke kakva je ''Svete žene i svanuće u mom bunaru'' uspjeli zabilježiti trideset tri toposa, a neki od njih su svojom frkventošću ukazali da prevazilaze granice pojedinačnih pripovjedaka i pjesama i da postaju karakteristika poetike.