Emil Cioran

SAINT-JOHN PERSE

"Ali što je to, oh, što, u svemu što odjednom nedostaje?"- Tek što je sebi postavio to pitanje, pjesnik se, užasnut očiglednošću iz koje ono izvire i bezdanom u koji vodi, okrenuo protiv njega i, da bi mu umanjio važnost, da bi uništio njegovu zavodljivu moć, započeo s njim borbu, čije pojedinosti i preokrete ne znamo, kao što ne znamo koje se tajne skrivaju u ovom apstraktnom priznanju: "Postoji samo povijest duše". Opirući se da nam povjeri svoju povijest, osuđuje nas da je odgonetamo ili konstruiramo, skriva se iza priznanjâ na koja pristaje i ne misli da ćemo doseći "čiste ključeve" njegova izgnanstva. Nedokučiv iz suzdržanosti, nimalo sklon ustupcima jasnoće, sumnjivim sredstvima transparentnosti, umnožavao je svoje maske i ako se proširio izvan neposrednog i konačnog, izvan one razumljivosti koja je granica i pristajanje na granicu, to nije zato da bi se odao nejasnome, pjesničkom preludiju praznine, već da bi "pohodio Bitak", za njega jedini način da izbjegne užasu odsutnosti, bljeskovitom opažaju onoga što, u svemu "nedostaje". Rijetko dat, gotovo uvijek osvojen, Bitak doista zaslužuje čast velikog početnog slova; u ovom slučaju, osvajanje je tako sjajno da potječe, reklo bi se prije iz otkrivenja nego iz nekog procesa ili borbe. Odatle učestalost iznenađenja, osjećaj nečeg trenutačnog. "i odjednom sve mi je snaga i prisutnost, u kojoj se još puši tema ništavila" - "Samo more, kao iznenadna ovacija"" Ostavimo li po strani pitanje što smo ga naveli na početku, naglasak će biti stavljen na iznenadno, da bi se pokazalo izranjanje i prevlast pozitivnog, preobrazba neživog, pobjeda nad prazninom.

Pjevati o izgnanstvu, zamijeniti koliko god je to moguće Ja sa Stranac, i uskladiti se ipak sa svijetom, usidriti se u njemu, postati njegovim glasnogovornikom, to je paradoks jednog lirizma trajno trijumfalnog, u kojemu se svaka riječ naginje nad stvar koju izriče, da bi je uzdigla, uvela u područje za koje se činilo da mu ne može pripadati, čudu jednog da nikad pobijeđenog, i uključila je u himnu raznolikosti, blistavoj slici Jednog. Lirizam eruditski i čist, u dosluhu sa svime i samosvojan, potekao iz poznavanja sokova, iz učene opijenosti počelima, predsokratske i antibiblijske, on izjednačuje sa svetim sve što može nositi neko ime, sve što jezik - taj istinski spasitelj - može dohvatiti. Opravdati stvari, to znači dati im ime, to znači pokušati ih iščupati iz njihove tame, iz njihove bezimenosti; u onoj mjeri u kojoj u tome uspije, voljet će ih sve, sve do one "golgote smeća i starog željeza" što je pruža moderni grad. (To pribjegavanje, čak i ironično, kršćanskoj terminologiji, ostavlja neobičan dojam u jednom u osnovi poganskom djelu.)

Istodobno emanacija i egzegeza nekog demijurga, Pjesma - koja u Perseovoj viziji pripada podjednako kozmogoniji i književnosti - oblikuje se poput svijeta: ona rađa, nabraja, istražuje počela i spaja ih sa svojom prirodom. Zatvorena pjesma, koja postoji po sebi, a ipak otvorena ("čitav jedan nijemi narod diže se u mojim rečenicama"), ćudljiva i potčinjena, slobodna i zavisna, jednako privržena izrazu i onome što izražava, subjektu koji uživa u samome sebi i subjektu koji bilježi, ona je zanos i nabrajanje, apsolutna i ona koja popisuje. Katkad, osjetljivi samo na njezine formalne strane i zaboravljajući da ona uranja dublje u stvarnost, skloni smo čitati je kao da se iscrpljuje u svojim zvučnim čarima i kao da ne odgovara ničemu stvarnom, vidljivom. "To je lijepo kao sanskrt", uzvikuje tad naše pasivno i opčinjeno ja, koje se prepušta slasti jezika samog. Ali taj jezik, još jedanput, prianja uz predmet i odražava njegovu vanjštinu. Prostor koji osobito voli je onaj "Raum der Rühmung" drag Rilkeu, onaj prostor slavljenja u kojemu stvarno, nikad u manjku, teži prema jednom višku postojanja u kojemu svaka stvar sudjeluje u uzvišenom, jer ništa ne podliježe prokletstvu zamjenjivog, tom izvoru negacije i cinizma.

Postojanje ima opravdanje ili vrijednost samo ako smo u stanju, čak i u onom beskrajno sitnom, razabrati prisutnost nezamjenjivog. Onaj tko to ne uspije, svest će prizor postajanja na niz istoznačnosti i sjenâ, na igru prividâ na podlozi identiteta. On sebe smatra vidovitim, i on to zacijelo jest, ali vidovitost koja je njemu data, tjerajući ga stalno da se koleba između ništavnog i zlokobnog, na kraju ga uranja u besplodna premišljanja, u pretjerani sarkazam i uživanje u poricanju. Očajan što svojim gorčinama ne može nikad dati gustoću otrova, i povrh svega, sit toga da radi na dokidanju Bitka, on se upućuje prema onima koji se, sudjelujući u pustolovini pohvale, iznad tmine, izuzeti iz praznovjerja onoga ne, usuđuju pristati na sve, jer za njih sve ima vrijednost, sve je nenadoknadivo jedinstveno. Pjesma će slaviti upravo tu jedinstvenost: ne jedinstvenost trenutka koji prolazi, iznenadno pojavljivanje bez trajanja, već onu u kojoj se pokazuje vječna izuzetnost svake stvari. U tom vremenu celebracije postoji samo jedna dimenzija: sadašnjost, - bezgranično trajanje koje sadrži u sebi dobâ, trenutak ujedno davnašnji i sadašnji. Jesmo li mi u ovom stoljeću? ili u počecima Grčke ili Kine? Nema ničeg neopravdanijeg nego s kronološkim skrupulama pristupiti djelu i autoru koji su ih srećom pošteđeni. Jednako kao Pjesma, Perse je bezvremeni" suvremenik.

"Bit ću tamo među prvima kad provali novi bog"

Mi pak osjećamo da je već bio prisutan pri ustoličenju i nestajanju starih bogova, i da, ako već predviđa nove, ne čini to kao prorok, nego kao duh koji se sjeća, duh kod kojega se sjećanje i slutnja ne kreću u suprotnom smjeru, već se dostižu i spajaju. Bliži proročanstvu nego dogmi (posvećen u tajnu dahom i hodom, onime što bismo mogli nazvati njegovom delfskom stranom) on ipak ne pristaje ni uz jedan kult: kako se spustiti do boga drugih i dijeliti ga s njima? U onoj mjeri u kojoj obožava riječi, pretvara njihovu fikciju u biti, pjesnik sebi stvara jednu osobnu mitologiju, jedan Olimp za sebe, koji naseljava i raseljava po svojoj volji, a tu povlasticu daje mu jezik, čija je prava uloga i najviša zadaća da stvara i uništava bogove.

Kao što se ne uklapa u neko razdoblje, Stranac iz Pjesme ne pušta korijenje u nekoj zemlji. On izgleda kao da prolazi tko zna kojim carstvom zahvaćen nekom svetkovinom bez kraja. Ljudi koje na njoj susreće i njihovi običaji bez sumnje ga zadržavaju, ali ipak manje nego počela. Čak i u knjigama tražit će vjetar i "misao vjetra", i, još više od vjetra, more, obdareno atributima i darovima koji obično pripadaju božanstvu: "ponovno pronađeno jedinstvo", "jasnoća, za nas stvorena bit", "Bitak zatečen u svojoj biti", "svjetlosni nagovor"" U svojoj beskonačnoj moći stvaranja (ne podsjeća li u mnogome na romantičku Noć?) ono će biti izloženi apsolut, neizmjerno a ipak vidljivo čudo, otkrivanje jednog privida bez dna. Pjesma će imati zadatak da oponaša njegovo valovito gibanje i sjaj, da poput njega sugerira savršenstvo u nedovršenosti, da bude ili da i ona izgleda kao uskovitlana vječnost, supostojanje dovršenog i mogućeg unutar zbivanja bez slijeda, trajanja koje se beskonačno vraća samome sebi.

Ni historijska ni tragična, Perseova vizija, oslobođena i užasa i nostalgije, ima u sebi nešto od drhtaja, od okrepljujućeg podrhtavanja duha koji je "postavljao temelj na bezdanu", umjesto da dopusti da u njega padne i da se bavi njegovim strahotama. Nema kod njega nikakve sklonosti prema panici, već samo zanos koji nadvladava prazninu, senzualnost koja nadvladava užas. Iz njegova svijeta (u kojemu put dobiva metafizički status), zlo je prognano, kao i dobro uostalom, jer život u njemu nalazi opravdanje u sebi samome. Nalazi li ga doista? Kad pjesnik u to posumnja, i kad zna da neće moći doseći dno Bitka, kao ni mora, tad se okreće jeziku s namjerom da prouči njegove "velike erozije", da istraži njegove dubine, "stare slojeve". Kad zaroni do dna, ponovno izranja da bi, poput valova, izgovorio "jednu jedinu dugu rečenicu bez stanke, zauvijek nerazumljivu".

Pridajte nekom djelu jednoznačan smisao, ono je osušeno bez priziva; lišeno one aure neodređenosti i dvosmislenosti koja laska tumačima i umnožava ih, ono pada u bijedu jasnoće i, prestajući zbunjivati, izlaže se sramoti rezerviranoj za očitosti. Ako želi sebe poštedjeti poniženja da bude shvaćeno, mora, dozirajući nepobitno i nejasno, njegujući dvosmislenosti, potaknuti oprečne interpretacije i zbunjena obožavanja, te znakove vitalnosti, ta jamstva trajnosti. Djelo je izgubljeno ako i na trenutak dopusti tumaču da shvati na kojoj je razini stvarnosti smješteno i kojega je svijeta odraz. Autor, ništa manje od djela, mora prikriti svoj identitet, otkriti o sebi sve osim onog bitnog, ustrajati u svojem čaranju i samoći, vladar vazalski potčinjen svojim riječima, njihov opčinjeni rob. Čak ni kod jednog Persea, koji je tako očigledno gospodar svojih riječi, ne možemo se oteti dojmu da podnosi njihov despotizam, da ih, opčinjen njima, izjednačuje s počelima, čak sa počelom samim, čijih se naloga i ćudi ne može osloboditi.

Taj dojam ispravlja jedan drugi, oprečan dojam, isto tako opravdan: što više ga čitamo, to više u njemu razabiremo dimenziju zakonodavca, nestrpljivog da kodificira nejasno i neopipljivo, da podsjeti riječi na red", da ih odvrati od njihove anarhije ili da ih izvuče iz njihova mrtvila, da bi ih poslao nama u pomoć, opskrbljeno ljekovitim i okrepljujućim istinama. Protivno jednom Valéryju ili Eliotu (Pepelnica je pravi antipod Perseovu svijetu) čuvat će se inzistiranja na "čistoći Ne-bitka" ili na "nemoćnoj slavi pozitivnog trenutka", i kad bude spominjao smrt, bit će to zato da otkrije njezinu "silnu emfazu", a ne da iskorištava njezinu magiju. Pjesnik po dosluhu, po srodnosti s bićima i stvarima, on ne žali i ne osuđuje onaj iskonski raskid koji ih je izvukao iz jedinstva u procesiju, po njemu nimalo kobnu, naprotiv blagoslovljenu, jer će izazvati onu povorku raznolikog, jasnog i neobičnog koju on pokušava iscrpno opisati. Sve što vidimo zavređuje da bude viđeno, sve što postoji neizlječivo je postojeće, kao da nam govori dok se u zanosu, u vrtoglavici punine, u orgijskoj gladi za stvarnim, trudi ispuniti i obogatiti prazninu, ne osuđujući je na onu bijedu neprozirnosti i sile teže koja diskreditira materiju.

Ima pjesnikâ od kojih tražimo da nam pomognu da propadnemo, da ohrabre naša podrugivanja i pogoršaju naše poroke ili naše tuposti. Oni su neodoljivi, oni tako čudesno podržavaju našu slabost" Ima i drugih, nepristupačnijih, jer ne idu u smjeru naših ogorčenja i naših opsesija. Posrednici u sukobu koji nas suprotstavlja svijetu, oni nas pozivaju na prihvaćanje, na svladavanje samoga sebe. Kad smo umorni od nas samih, i još više, od naših krikâ, kad ona strast, vrlo moderna, da prosvjedujemo i zahtijevamo, dobije u našim očima težinu grijeha, kakva je utjeha sresti duh koji ona nikad ne obuzima, koji uzmiče pred vulgarnošću pobune, poput čovjeka antike, herojske antike i antike na izmaku, nalik na Pindara, i podjednako na Marka Aurelija koji uzvikuje: "Sve što mi donose sati za mene je sočan plod, o Prirodo". - Postoji kod Persea neka nota lirske mudrosti, veličanstvena litanija pristajanja, apoteoza nužnosti i izraza, sudbine i riječi, kao i, bez i najmanjeg kršćanskog akcenta, nešto vizionarsko. "I apatridska zvijezda putuje u visinama zelenog stoljeća" - ne bismo li pomislili da čitamo stih iz neke inačice vedre Apokalipse? Kad bi svijet nestao, ništa ne bi bilo izgubljeno, jer bi ga sasvim dobro zamijenio jezik. Kad bi jedna riječ, jedna obična riječ, preživjela opću propast, ona sama prkosila bi ništavilu. To nam se čini zaključkom koji Pjesma podrazumijeva i zahtijeva.

(Cioran: Exercices d"admiration - Essais et portraits, Gallimard, 1986)

S francuskog prevela Bosiljka Brlečić