Nirman Moranjak

Nirman Moranjak-Bamburać

TRIJUMF SMRTI ILI ZEHRINA PRIČA

“A ti, kako si ti doživjela osjećaj razdiranja?”

Huirne Cixous

“Da li me to spasavaju od smrti? Gdje je majka? Je li u nekoj toploj sobi? Da mi je biti uz nju u kući! Zašto sam sama, dok se tmina preobražava u strah, cijelo tijelo mi se preobražava u strah, iskidano kao što su i mišići iskidani? Baš me ubi! Zato je tražio da pričekam noć. Možda nije mogao staviti prst na obarač usred dana i tresnuti me o zemlju.” Ovako završava Zehrina priča o užasu i nemogućnosti razrješenja “katastrofe identiteta”, o nemogućem govoru, koji traži i sluša (“Kao da ih čujem: - Snajperist je još tamo!”), ali se ne može dočepati vlastitosti - samo rana, smrtonosno krvarenje, Ništa (“Opet sklapam oči! Možda ih ni ranije nisam otvarala.”) Orkestrirajući Zehrin glas sa fijukom granata i smještajući ga u pukotine muškog posjedničkog, nasilnog, šupljeg revolucionarnog ili tjeskobnog diskursa u različitim tonalitetima, libanska književnica Hanan al-Šejh1 prelazi preko “romantizma nesvjesnog” i “romantizma fluidnog” govora da bi potresla svijet povijesti posljednjim ubojitim metkom. Da li me spasavaju od smrti? Da li smo uopće govorile? Ili je oduvijek vrebao samo taj prst na obaraču?

Šta je priča? I ako je ona “Zehrina”, kako ćemo je se domoći, kad je već jedno vlastito ime njen jedini kohezivni faktor? Ovim odlučnim premještanjem priče u glas, u tjelesnost, Hanan al-Šejh, odričući se svoje vlastitosti, osluškuje glas druge, one koja nije mogla ništa reći u svoje ime, jer “možda nikad nije ni otvorala oči”, osim jednom, kad je u nesvjesnom prelaženju preko tajne, preko surovosti, preko ulice smrti, nosila svoje tijelo kao dar i žrtvu ženskog. Možda je osnovno pitanje koje pokreće ovaj roman - kako uskrsnuti potisnutu ženskost, kako upisati “ženski efekat” u “buku svijeta” koji previđa i slijep je za njegovo pojavljivanje? Hanan al-Šejh se ne odlučuje tek za iznošenje zapleta “ženske sudbine”, za biografiju, za pismo razlike ili užitka, već za neku vrstu unaprijed cenzuriranog govora. Zehrina priča posredovana je tehnikama fokalizacije, unutarnjeg monologa i slobodnog neupravnog stila, dakle - već s modernizmom konvencionaliziranim tehnikama otkrivanja svijesti i “bezglasnog govora”, koje omogućuju mimetičku iluziju stapanja i ispreplitanja verbalnog i neverbalnog sloja svijesti. Takvo dokidanje pripovjedačke medijacije znak je literarnosti, ali istovremeno apelira na privilegiranje glasa u “ženskom pismu” da bi se prokrijumčario “cenzurirani govor”, glas žene i nekontrolirana snaga njene podsvijesti. Smještajući Zehrinu priču u taj modernistički diskurs i koristeći se onim njegovim subverzivnim tehnikama koje su u kritičkoj literaturi već postale opće mjesto, autorica uspijeva posredstvom te lukave strategije izboriti “pravo na priču” koja inače ne bi mogla biti ispripovijedana nikako drugačije, osim možda još na psihoanalitičkom kauču. A sa tog posljednjeg pripovjednog mjesta, znamo, “Zehrina priča” bila bi zakonito vraćena njenom vlasniku - Edipu.

Čini mi se da je problem “ženskog pisma” u ovom romanu otvoren na znatno drugačiji način, iako je i ovdje riječ o subjektivnosti, asocijativnosti, destrukciji prostorno-vremenskih koordinata, doživljajnosti, “rastrojavanju” linearne fabule, naglasku na tjelesnosti i tipičnim ženskim temama i motivima usmjerenim na razotkrivanje strukturalnog položaja žene u društvenim vezama. Izgleda da nije u prvom planu osvajanje zasebnog jezičkog izraza, već prije neka vrsta “ljuštenja” priče (kao što Zehra ljušti naranču u trenutku dok otac kažnjava majku) iz porodične i društvene stvarnosti, kao i iz govornih idioma Madžida, Hašima, ili ratnog diskursa. Pa ipak, Zehrina “sudbina” (ako baš hoćemo tako označiti njenu priču) upisana je u tekst ukrštanjem tri govorna idioma: Zehrinog, Hašimovog i Madžidovog. Dok Zehrin unutarnji monolog izvire iz afekata i registra imaginarnog, iskazujući sve znake razmrvljenog, rascijepljenog jastva i gubitak cjelovitosti tijela, Madžidov idiom izgrađen je na čvrstom tlu želje za posjedovanjem i statusom, pa tako i normativno uljuđen. Daidža-Hašimov govor, s druge strane, obilježen je revulucionarnim romantizmom i stereotipima partijskog diskursa, ali kada ta vrsta govora doživljava slom, on pronalazi njegovu simbolički osvježenu, nostalgičnu varijantu. Reklo bi se da upravo uvođenje ovih “muških diskursa”, uz očeve “hitlerovske brke” i nasilnost (motivirana majčinom preljubom), te Zehrin doživljaj “obdjelavanja” ljudskog tijela i realnosti “ratnim pismom”, narušavaju samu žensku poetiku. Međutim, “muško” i “ratno” pismo ovdje su nužan uslov Zehrine priče. U njenoj svijesti sve te vrste diskursa su oglasovljene, otjelotvorene, s tim što su granice njenog tijela (prorez očnih kapaka i ušne školjke) i granice njenog razumijevanja njihovog diskurzivnog poretka.

“Najbolje je da kupatilo pretvorim u svoj svijet. Jedino ovo kupatilo na čitavom bijelom svijetu, i neka prestane to stalno lupanje na moja vrata. I neka umukne i taj glas koji prepoznajem među hiljadama glasova, jer je jedini u ovoj kući. Taj glas što drži da je glas moga muža, i glas moga oca, i glas moje majke. U strahu bježim od njega u kupatilo. U strahu se skrivam pod krevet. Ipak je očev glas, usprkos bučnosti i visini tona, nježan u odnosu prema Madžidovom glasu, jer sam navikla na očev glas, a Madžid mi je stran. Tek jedne je noći postao moj suprug, a da me ranije nije poznavao, nije upoznao moju drhtavicu i osjećaj studeni kada smo ono ja i majka drhtale iza vrata. Udisala sam miris njene ruke. Ne zna kako sam nepogrješivo zapamtila očeve korake, kucanje njegovog okruglog sahata i hitlerovske brke. Ne zna za moj osjećaj mučnine na sirijskome putu. Nije bio sa mnom dok dok sam sjedila s dedom, gledajući kako njegova drhtava ruka hvata spravu i niže na nju zelene listiće duhana. Nije bio sa mnom kada sam rukama kopala jame po licu, kada sam ruke pružala prema nozi i bedru ostavljajući crne okrugle tragove.”

I dalje se nižu užasna sjećanja na ruku tetića Kasima na njenom trbuhu, daidžino pulsiranje na njenom bedru, Malikov miris koji se miješa s mazutom u garaži, majka i majčin ljubavnik koji joj daje lutku i kokošiji butů Glasovi, zvuci, mirisi, majčina bijela ruka na ustima, fragmenti tijela i govora otvaraju “drugu scenu” prividno hronološki sređenog slijeda. Zatočena u svoje bubuljičavo tijelo, u kupatilo, u sjećanja, Zehra nema istinskog dodira sa okolnim svijetom, ona je “unutra”, još “nerođena”, neizdiferencirana, ne razumijevajući nasilni jezik okoline. Dramaturgija nagona kakva se tu uspostavlja smjenjivanjem očajničke tuge i mahnite euforije, uspostavlja scenu prošlosti koja ne prolazi: čitav horizont, čitava perspektiva zatvara se neprolaznim iskustvom traumatičnog djetinjstva, obilježenog majčinim susretima s ljubavnikom i očevim kažnjavanjem. Provodna nit Zehrine priče je odnos kćerka-majka, odnos “nepoznatog kontinenta s nepoznatim kontinentom”, kako ga označava L. Irigaray.

Upravo su “ženska proza” i feministička kritika stavile naglasak na osobito iskustvo tog odnosa majka-kćer, koji se kulturološki zabašuruje i potiskuje bilo mitskim projektivnim slikama figure majke, bilo socio-psihološki primarnijim odnosima sina i oca ili sina i majke. “Sve patrijarhalne mitologije, i sama psihoanaliza, stavljaju ubojstvo oca (koje omogućuje kulturu, povijest itd. i opravdava hijerarhiju spolova i pravo jačeg) na početak. Ali samo zato da bi prekrile još iskonskije ubojstvo majke koje omogućuje kontinuitet muškog diskontinuiteta. Jer mušku “lozu” krpi žena u svakom koljenu, što je potrebno prikriti: muškarac tako i stvarno i simbolički preuzima rađanje, tu najvažniju funkciju, čija je važnost i društvenost (oboje) prikrivena.”2 (Iveković, R. “Filozofija Luce Irigaray”, “Republika”, 1985 / 7-8, str. 84) Julija Kristeva u svojim semiološkim analizama pokazuje kako je i za muškarca i za ženu simboličko materoubistvo nužan korak samoostvarivanja i individualizacije. Ukoliko ovaj psihički proces, bilo iz vanjskih ili unutrašnjih razloga, biva spriječen, dolazi do introjekcije materinskog objekta i depresivnog ili melanholičnog usmrćivanja ja. Psihoanalitička kritika danas se već slaže da ovaj proces individuacije, čak i kada prolazi povoljno, za heteroseksualnu ženu znači izuzetan simbolički napor erotizacije drugog. Pripadnost majčinom spolu, osim problematikom primarnih nagona, usložnjava se još više patrijarhalnom ideologijom, gdje se o ženi ne može reći to što ona jeste, jer je majčinstvo jedina funkcija “drugog spola” kojoj se može pripisati egzistencija. Kako su odnosi majka-kćerka tu temeljito uslovljeni ekonomijom srodničkih odnosa i strukturalnom funkcijom majke kao čuvarice društvenih vrijednosti, pokazuje se da s njegovim iznošenjem na scenu otkrivamo često jednu konfliktnu strukturu, odnos nezadovoljavajući u oba pravca. “Majka ostaje zabranjena (od kulture, od same psihoanalize), zabranjen je “obračun” - prsa-u-prsa s njom (tijelom-uz-tijelo, corps-Ó-corps). Lišena individualnog obličja, egoiteta, identiteta, majka ostaje (budući da je tek funkcija) nepoznati kontinent, bezoblično nedefinirano područje straha od zapadanja u mitsko praiskonsko barbarstvo.” (Iveković, str. 85).

“U tom času osjetila sam mučninu i shvatila sam šta je Afrika, zašto baš Afrika”, govori Zehra nakon konačnog simboličkog sloma: bježeći od opsesivnih slika svog djetinjstva na “crni kontinent”, ona uspijeva samo potvrditi hipertrofiranu hiperboličnu prošlost, očajničku tugu zbog neprevladanog gubitka majke, i tako ostaje “na ivici svoje kože”, u koju zatvara svoju želju: “pa da opet budemo kao narandža i njena peteljka”. Zehrin diskurs tipičan je stilistički performans depresivno-melankolijskog kompleksa: izgrađen mehanizmom poricanja nijekanja što sprječava rad potiskivanja prvobitne traume, on se sastoji od dislociranih sekvenci, njega sazdaje ekonomija psihoze koja ne dopušta da se imenuje Stvar, “nešto” što se pojavljuje samo kao neodređeno i neuhvatljivo, kao mlazevi slane vode, hladan vjetar ili hiljade puževa: “Puževi počinju osjećati moje golo tijelo, upravo njegov miris. Ulaze u svaki otvor u meni, a studeni vjetar me šiba. Ne mogu ništa odagnati od sebe, nisam u stanju boriti se. Skupljam meso i kosti i upinjem se, ali kao da to nije dovoljno, jer puževi i dalje pužu ostavljajući sluzav trag, ali ne mogu se oduprijeti. Sav moj otpor je radi toga da zaustavim puzanje. Treba da spriječim muža noževima, da ga uništim vatrama. Hoću da budem svoja. Da moje tijelo pripada meni. Čak i zemlja i zrak oko mene treba da budu moji.” “Stvari o kojima se radi predstavljaju stvari nijemim”, kaže Lacan. Zehra, traumatizirana davnom slikom golog muškarca u majčinom krevetu, vodi svoj prikriveni rat protiv tog “muškog reza” koji prekida simbiozu “peteljke i narandže” (ploda i pupčane vrpce), ali tako da dilema bježati-ostati-boriti se-umrijeti postaje za nju nerješiva. Introjekcija materinskog objekta gasi svaku njenu libidinalnu vezu s okolinom, izokrećući se u agresivnost protiv sopstvenog tijela: uspostavlja se tako čitav niz paklenih krugova koji zatvaraju njenu psihičku “kriptu” - od sopstvene kože i zatvaranja očiju do haljine koju ne mijenja, zatvaranja u kuću i u kupatilo. Njeni odnosi s muškarcima su nemogući odnosi, mahniti ili prazni činovi, korišteni jedino kao odbrana od smrti. Projektivna identifikacija sa majkom podloga je njene veze sa Malikom, kojem se podaje u garaži, u mirisu znoja i mazuta. Patnja i gađenje, kao jedini objekti kojima je usmjerena njena želja, završavaju na ginekološkom stolu, gdje takođe izostaje svaki autentičan osjećaj, osim novog suočavanja sa zazornim, u pokušaju da se oslobodi materinskog entiteta. Ali majka je u stvari u njoj, i zazorni odnosi s Malikom vraćaju ja na granice odvratnog, na granice ne-ja, nagona i smrti.

Povratkom u Bejrut Zehra zatvara ovaj krug pakla i svoj neuspjeh da izlaz “iz svoje kože” potraži u susretu sa drugačijim muškarcem, personificiranim u “neobičnom” daidži Hašimu (“sve je u vezi s daidža-Hašimom bilo neobično”), plaća novom traumom: sad je u kući, u ulozi stranca, od koje se ponovo brani zatvaranjem i agresijom. Čitav njen život obilježen je nemogućnošću da se uklopi u društvenu normu, jer joj ni strah od oca, ni ljubav prema majci i bratu (uz potisnutu ljubomoru na bratov porodični status, nerazumljiv već i stoga što ona uspijeva u školi a on ne), ne daju joj odgovor na pitanje šta okolina hoće od nje. Hanah al-Šejh uspijeva da specifičnom konstrukcijom svoga romana, s druge strane ogledala, u drugim likovima, produbi unutranji Zehrin konflikt konfliktnom scenom vanjskih zbivanja. Neovisno od toga šta bi Zehra mogla da kaže, drugi ulažu u nju svoje vlastite projektivne slike: majka od nje stvara svoju nijemu saučesnicu, istovremeno podržavajući svoj funkcionalni patrijarhalni ugovor s ocem da se kćer priprema za udaju (samo na jednom mjestu, gotovo slučajno čujemo da je Zehra studirala filozofiju); Malik je koristi kao seksualni objekat; Madžid u njoj vidi statusni simbol. Hašim je prihvata kao “svježu vijest iz domovine”, kao povratak domovini-majci:

“Ja sam ti; u tebi je tvoja majka, a tvoja majka je rod moje majke. Pusti me da te zagrlim, da uronim lice u tvoju kosu. Dopusti da uzmem rub tvoje haljine, dopusti da spavam dok mi tvoja ruka mrsi kosu i dok mi šapućeš: ĺNe boj se, daidža. Na sigurnom si.ĺ Dopusti da se privijem uz tebe kako mi se ne bi čitava zemlja okretala u glavi i kako me muka u grlu ne bi ugušila. Uzmi me u naručje, učini da ognjena lopta plane, da plane, a da ja osjećam toplinu, ne jaru, u tvome naručju. Nemoj prestati šaputati riječi: ĺNe plaši se, daidža! Ne plaši se, daidža!ĺ”

Čini se da Zehra nepogrešivom lucidnošću očajnika odbija Hašima, ne toliko zbog njegovog seksualiziranog odnosa prema njoj (ona je već prešla prag zazornog), već prije zbog nesvjesnog prepoznavanja određene sličnosti tuge, praznine i patnje koju sadrži njegova nostalgija. Na simboličkoj razini romana odnos Zehra-Hašim istovremeno efektno realizira provodnu razliku Žensko /Muško, što će biti podvostručeno kasnijim odnosom Zehra-Sami. Ne treba, također, zaboraviti da se Zehra prvi put pokušava izraziti pišući pisma Hašimu, tražeći tako nadomjestak za prilagođavanje društvenoj normi, ali ta pisma za njega postaju označiteljem njegove vlastite žudnje za izgubljenim “jezikom” Partije i Domovine.

Kada se u Zehrinu priču uplete povijest - libanski rat, tek tada ona u pravom smislu dobija mogućnost njene artikulacije. Psihološki supstrat vrijednosti te priče - činjenica je sjećanja koja pripada izgubljenoj prošlosti, pa se iz logičke perspektive decentrirana temporalnost Zehrinog unutarnjeg monologa utiskuje u trenutak pred konačno sklapanje očiju, u dvosmisleni kraj tragične potrage za samoidentifikacijom: “Kao da su me ostavili. Opet sklapam oči. Možda ih ni ranije nisam otvarala. Opet vidim duge na bijelim nebesima, primiču mi se u zastrašujućem mnoštvu.” S druge strane, priča naizgled kao da se ustrojava hronološki: od djetinjstva, odlaska u Afriku, povratka, početka rata, konačnog oslobađanja od zatvorenosti vlastita tijela (i od majke), do smrti - snajperskog metka kojim doslovno “subjekt prima vlastitu poruku od Drugog u obrnutom obliku” (Lacan). Pa ipak, iza tog realno-biografskog kretanja fabule slutimo da je prikriveni početak (analeptički usmjeren prema prošlosti) smješten u simbolički slom koji Zehra doživljava u Africi, a da su događaji u ratnom Bejrutu ti koji konačno uspijevaju priskrbiti “kalemljenje” simboličkog potencijala i spasiti pripovjedni subjekt od potpunog gubitka govora. Dar govora pronađen s one strane provalije! Jer Zehra iz grobnice vlastita tijela, fiksirana na trenutak prošlosti (pakao/raj voajerske situacije u koju je dovode majka i ljubavnik), ne može istinski govoriti niti artikulirati svoje iskustvo. Ona živi u dovršenosti svoje traumatične prošlosti, stranac u jeziku, sve dok ga na trenutak ne pronađe u strahotnoj tišini ratne svakodnevice dok prelazi ulicu obilježenu natpisom “Pazi snajper!”. “Očeva referenca” raspršena u imaginarnim objektima poput “hitlerovskih brkova”, otkucajima njegovog sata, glasovima koji će se razviti u strahotni krešendo granata, na kraju će se uobličiti u teško Samijevo tijelo na krovu zgrade.

Međutim, proces mogućeg suočavanja sa majkom najavljen je promjenama koje su se desile sa roditeljima:

“Majka više nije napuštala kuću, osim u rijetkim prilikama. Kada je već izlazila, pokrivala je kosu ešarpom i oblačila crni mantil preko haljine. Vidjevši je takvu, nisam mogla povjerovati da je to ona žena veselih plavih očiju, bijelih podlaktica i u svilenoj haljini, što žuri u ordinaciju doktora Ševkija, a onda u sobu onoga drugog muškarca; ja se verem za njom po stijenju dok ne stignemo do bademova stabla, ja koja oduvijek čeznem da me zauvijek privije na grudi.”

Otac i dalje upućuje “sakate riječi”, ali i on je manje strašan u svojoj ostarjelosti. Pa ipak to nije dovoljno da se uključi relej prema nekome drugom, koji bi bio nosilac i Erosa i Tanatosa, osjetljiv za smisao i ne-smisao. Potrebno je da se sav užas realnog smiri pa obnovi u surovim i besmislenim saopćenjima sa radija o prekidima vatre i žestini bojišta:

“Ja na to osjetih smirenost. Više se nisam osjećala izgubljenom, niti sam se pitala šta će se dogoditi sa mnom. Štaviše, postade mi sasvim jasno gdje se nalazim u toj zgradi, u zgradi u kojoj se skrivaju ljudi iz različitih slojeva i različitih mentaliteta. Čak i ljepotice s kojima sam se natjecala za društveni status sada su u istom položaju u kome sam i ja - skrivene u nekom ćošku svojih lijepih stanova; čak i one čuju isto što i ja čujem da je na bojištu žestoko i da čitav front plamti. To znači da su se moje granice stabilizirale među ovim zidovima. Sve ono što mi majka želi - kao što je ponovna udaja - sahranjeno je sa sijevanjem i grmljavinom ovih granata.”

Bacivši svoje rastočeno biće u “bunar Afrike”, Zehra odbija da više izlazi iz svoga tijela, odbija da razgovara, odbija svaki tuđi pogled, konačno se zatvorivši u tamnicu vlastitog tijela. Ali ratne strahote polako počinju prodirati u njega i opet počinje faza neurotičnih pokušaja da se nešto učini. Sve postaje stvarno s Ahmedom u uniformi, Ahmedom koji više nije Ahmed iz djetinjstva, majkom koja više nije majka “s veselim plavim očima”, ocem koji nije jedino ime za nasilje, Zehrom koja više nije Zehra: “Ja više nisam Zehra. U najkraćem, neprestano se zapitkujem i hoću da razumijem.” Taj poriv za razumijevanjem vodi direktno do pokušaja da se razumije smrt koja vlada od sredine do kraja njezine ulice. I to je ono što Zehru, nakon odlaska roditelja na selo, odvodi Samiju.

Tajanstvena privlačnost smrti, a Zehra je biće smrti od samog početka, aktivira Zehrinu sposobnost da se održi - ali “s onu stranu”. Inkarnacija smrti - snajperista Sami, konačno uspijeva istisnuti majku iz nje, logika rata i života u isti mah rađaju govor (Ahmed i njegovi prijatelji počinju razgovarati sa njom, budi se osjećaj sestrinstva), a tijelo se konačno ucjelovljuje pod težinom Samijevog. “Šta se dogodilo te sam vrisnula na prljavom podu u jednoj napuštenoj zgradi koja odiše samo strahom i tugom, kojom ravna samo bog smrti? Tijelo mi je uzdrhtalo prvi put nakon trideset godina i, evo, još uvijek ga potresa užitak i izgleda kao da ono mene posmatra. Da li je Sami zaista snajperista, taj što je prvi put skinuo hlače otkako sam mu počela odlaziti u ratnu ulicu?” Stanovnik granice, Zehra u tom erotičnom kultu zazornog uspijeva, konačno, prevladati svoj strah od oca: “Snajperisto, daj da kriknem u užitku da bi otac čuo moj krik pa da dođe i vidi me povaljenu, tijela zamazana prljavštinom s poda u zgradi smrti.” Prvi put Zehrine oči su budne i rječite. “Nije bilo drugog rješenja osim ovog rata čiji dolazak je izmijenio njihovu rutinu, rutinu zemlje i svekolikog života, a ja sam postala kao papir koji je promijenilo mnoštvo drugih ispunjenih papira.”

Ali upravo ovo oslobađajuće tetoviranje tijela ratnom strahotom, jezik tijela bez opravdanja i tumačenja, utiskuje novu ranu, novu rupu u psihičkom. Sva patnja, sva prošlost se vraća u obliku ginekološkog stola, sjećanja na drugaricu Sumejju koja je umrla od raka. Trudnoća ponovo uspostavlja tajnu tijela, tajnu majke, pokreće užasni mehanizam ljubavi-mržnje:

“Šta li će se desiti kada kažem majci? Hoće li me tući? Nije važno. Hoće li me ujedati, kao što me je ujedala uvijek u napadu nervoze? Nije važno. Hoće li vikati? Nije važno. Hoće li me usmrtiti? Nije važno, jer sam o svemu tome već razmišljala. Ipak je želim opteretiti svojom trudnoćom. Želim se rasteretiti makar i nakratko, nakon što joj kažem. Pustit ću je da se pozabavi sobom, sve do granice ludila, a ja ću se rasteretiti.”

Imaginarnim prenošenjem vlastitog straha na majku, Zehra ipak održava, kroz novi val umora i pospanosti, tanku nit nade da će ostati s ovu stranu granice, da će se spasiti. I kada na kraju uspije prevladati strah i u bujici suza normalizirati situaciju, dogovor o vjenčanju sa Samijem naglo se prekida nemogućim pitanjem: “Jesi li ti snajperista?” Javljanje identiteta zahtijeva zakon koji sakati. Pitanje je poput metka koji ponovo razara tek uspostavljenu nit razumijevanja. Strahota tog pitanja ponovo dotiče smrt, pogađa zajednički kod i rastavlja svijet na muški i ženski idiolekt. Dotaknuvši Samijev unutarnji užas, Zehra izaziva provalu afekata: “Premda sam to prošaputala plašeći se da me zidovi ne čuju, on poskoči, a na licu mu se pojavi izraz ludila i mržnje, bremenit strašnim bijesom iz koga su varnice sijevale, te povika: - Snajperist? Šta to pričaš? Jesi li ti pri sebi, ili si histerična? Otkuda ta sumnja? Danas svak sumnja u oca, u majku, u brata! Ko ti je to rekao?”

Zehrina priča smješta se u temeljnu opreku između Izvana i Iznutra. Svojim nemogućim pitanjem upućenim tom vanjskom ona ponovo pomiče te granice i vraća se na početak, svojoj zebnji koja je sada sustiže kao metak, zabada se u njeno tijelo da bi ga “prošilo” bljeskom otkrovenja: možda nikad nisam ni otvarala oči, možda je sve što sam oduvijek željela topla sigurnost kuće i majčine zaštite. Tačka strave u kojoj se susreće sa beskonačnim, u konačnom trijumfu smrti, Zehrina priča se uobličuje u pitanje ženskog subjekta upućeno svijetu, pitanje uvijek pocijepane, raspolovljene, ranjene nijemosti “drugog spola”. “Sa tvojim sam mlijekom, majko, posisala led” (Irigary), tako da više nema susreta između nas osim posredstvom muških vrijednosti, posredstvom reza koji je nemoguće prevladati a da se na kocku ne stavi sve.