Godinu dana poslije smrti Barolomeja Kopitara, 1845. godine, austrijska je vlada otkupila njegovu knji`nicu i predala je Licejskoj (danas Naroda in univerzitetna knji`nica) u Ljubljani. Me|u rukopisima knji`nice nalazilo se i jedno ~etvoroevan|elje bosanskog tipa, koje je tom prilikom bilo obilje`eno brojem 24; tu je oznaku ono zadr`alo do danas, a nepromijenjena je ostala i paginacija listova, koja je tada provedena olovkom i koje se i ja pridr`avam u ovom prilogu. Prvi podaci o tom rukopisu u znanstvenoj literaturi potje~u od ruskog slavista G. A. Voskresenskog on ga je ukratko opisao, datiraju}i ga - bez nekog obja{njenja - 14. stolje}em, i zatim istakao u njegovu pismu: vrlo ~estu upotrebu slova "i" umjesto "jat", a mnogo rje|e slova "jat" umjesto "i"; zamjenu poluglasa slovom "a"; upotrebu slova "d" umjesto "g" i upotrebu slova "t" umjesto "th", i "p" umjesto "f". Od jezi~nih oblika upozorio je samo na upotrebu aorista bez slova "h" i "{" u 1. odnosno 3. licu (Voskresenski 1882:42-43).

Poslije Voskresenskog izvjestio je o rukopisu Vatroslav Jagi} tako|er kratkom, opisu konstatiro da rukopis sadr`i ~etvoroevan|elje "bosanskog tipa" i izrekao misao da "der Codex wird wohl dem Anfange des 15. Jahrhunderts angehoren" (Jagi} 1899:10-11).

Po{to je ispravio pogre{ku Voskresenskoga, navedenu gore pod br. 3, i utvrdio da se u tom slu~aju ne radi o slovu "d" nego o slovu "}" tj. "|", on isti~e neobi~no ~estu pojavu ikavizama, upotrebu "jata" za slova "ja" i "i", kao i upotrebu slova "uk" umjesto "u" (regelmassig) i "i" umjesto "jeri" (immer).

Poslije Jagi}a upoznao je od slavista rukopis G.A. Iljinskij (1904) koji je ponovo prikazao kopitarov rukopis iz ljubljanske licejske biblioteke. Ilijinskij isti~e naro~ito jasno "ikavsko-bosansko porijeklo" pisca, datiraju}i rukopis -- prema Jagi}u -- po~etkom 15. stolje}a. On je tako|er napomenuo da se kodeks ne sastoji samo od ~etvoroevan|elja nego da se na listovima 227-235, koji su -- za razliku od ostalih, pergamentskih lisotva -- od papira, nalazi "Sbornik 12 mesjecam'". U pitanje odnosa izme|u ovih dvaju dijelova kodeksa nije pri tom ulazio.

Kod nas je o rukopisu pisao samo dr. Svetozar Radoj~i} (1950) prou~iv{i ga s njegove umjetni~ke strane. Ve} je V. Stasov (1884) unio ~etiri primjera iluminiranog ukrasa iz "Kopitarovog bosanskog evan|elja" o slavenskim i isto~nim ornamentima, ali o samom evan|elju nije pisao. Radonji} konstatira da je rukopis -- koji naziva tako|er "Ljubljanskim bosanskim evan|eljem" -- sasvim sli~an "Beogradskom bosanskom jeva|elju broj 95 Narodne biblioteke" (Radonji} 1950:43). Iako taj beogradski rukopis datira "krajem 14. ili po~etkom 15. veka", Radoj~i} stavlja "Kopitarovo evan|elje" u 14. stolje}e, kao i Voskresenskij.

Me|utim, u prikazu umjetnosti u srednjovjekovnoj Bosni u "Historiji naroda Jugoslavije" (Radonji} 1953:615) stavlja to evan|elje u po~etak 15. stolje}a.

Radoj~i}evi podaci i od njega objelodanjene ilustracije potakli su me da prou~im rukopis u odnosu prema pitanju "Crkve bosanske". U toj vezi nije rukopis do sada uop}e uziman u obzir, a ni Vladimir Vrana (1942) ne spominje ga u svom prikazu bosanskih rukopisa.

Rukopis "Kopitareva bosanskog jevan|elja", koji je 1966. godine restauriran, opisao je nedavno Vladimir Mo{in, datiraju}i ga u drugu polovicu 14. stolje}a (Mo{in 1971:23). Iznena|uje Mo{inova tvrdnja, kojom zaklju~uje svoj opis, da je "pitanje o bogumilskom zna~enju te knjige i njenih ilustracija u posljednje vrijeme objaljeno u glavnom djelu A. Solovjeva (1948) "Vjersko u~enje bosanske crkve", jer Solovljev nije "Kopitarovo jevanj|elje" poznavao niti ga u spomenutoj raspravi -- pa ni nikada kasnije -- uop}e uzima u obzir.

Kako rukopis u spomenutim prikazima nije bio potpuno, a u mnogo~emu ni to~no, opisan, potrebno je najprije dati njegov {to to~niji opis. Sa~uvani tekst ~etvoroevan|elja, pisan na pergamentu, sastoji se od 225 listova u maloj ~etvrtini; {irina strane iznosi 13,5 cm, a visina 19 cm. List 226, iako na svom uskom traku nosi ostatke nekog teksta, gotovo je sav po du`ini odrezan. Me|utim, rukopis nije potpun, a naprijed spomenuta paginacija dokazuje da to zacijelo nije bio ni u ~asu prijenosa u ljubljansku biblioteku. Navedeni pisci nisu, naime, opazili, da u prvom kvaternionu (od po osam listova) nema listova 1, 2, 7, i 8, zbog ~ega nedostaje cijela glava 4 evan|elja po Mateju. U Dani~i}evom izdanju "Nikoljskog evan|elja" (1864:4-6) S obzirom na mogu}nost o listovima koji danas u rukopisu nedostaju treba napomenuti da se o tome ne mo`e ni{ta pouzdanije tvrditi, jer je zacijelo -- kako misli Vladimir Mo{in, koga sam mogao upoznati s originalom ovog rukopisa -- po jedan list bio prvobitno prijijepljen uz prednje i stra`nje korice.

Iz istog razloga po~inje to evan|elje odmah sa samim tekstom, a ne popisom glava, kao druga evan|elja, a mo`da je na prvom listu bio i lik evan|elista odnosno njegov simbol, kao {to ih imaju i evan|elja po Luki i Ivanu.

Sasvim izvjesno to ne mo`e biti, jer ni evan|elje po Marku nema njegova lika ni simbola. U stvari, nije isklju~eno da je i potonje evan|elje imalo prvobitno takav ukras, jer od 9. kvaterniona nema jednog lista upravo na tome mjestu. Zbog toga se i popis glava, koji prethodi tekstu evan|elja po Marku, prekida s brojem 32 (od sveukupnih 48). Tekst evan|elja, naprotiv, nije nigdje prekinut. Ni prazna strana lista 64 verso ne okrnjuje tekst, jer se taj pri kraju Matejeva evan|elja sa list 64 neposredno nastavlja na list 65.

Broj redaka nije na svakoj strani jednak i kre}e se izme|u 22 i 24; nije, prema tome, to~na tvrdnja Ilijinskog , da ih ima 21. Du`ina retka iznosi 9 cm, a visina obi~nih slova 3 mm, iako ni ona nisu uvijek jednako visoka.

Pismo je vrlo jasno i ~itljiva uska uncijala, ali ono nije poznat, jer u rukopisu nema kolofona niti bilo kakvih bilje`aka na rubu koje ne bi bile u neposrednoj vezi s crkvenom upotrebom teksta. U tom pogledu zaostaje ovaj rukopis po svojoj vrijednosti za histori~ara iza "Hvalova zbornika", "Radosavljeva zbornika", "Batalova evan|elja" i "Vruto~kog evan|elja ".

Samo jedna bilje{ka u tekstu evan|elja kao da ispada iz tjesnog okvira njegove namjene. Ona glasi
"ne mo`e{li pametovati ({t)osi pr(jat)`(d)e ~itav tako il dr(pg)|i{(pg) p{ravilo zna{li s kim ves(jat)di{(pg)"
Ali i ta bilje{ka, ispisana crnilom, ubilje`ena na donjem rubu lista 174 okrenutim slovima, kao da je to gornji rub lista. Prema pismu i crnilu o~igledno da se radi o naknadnoj unesenoj bilje{ci.

Njegova usporedba s mikrofilmovima "Hvalova zbornika" i "Radosavljeva zbornika" pokazuje u grafi~kim osobinama takve razlike da se mogu}nost porijekla iz iste pisarske {kole jednog ili drugog od spomenutih datiranjih rukopisa ne mo`e pretpostaviti. Zbog toga se "Kopitarovo bosansko evan|elje" ne mo`e ni ne{to sigurnije datirati.

Za razliku od krstjanina Hvala, pisar "Kopitarova evan|elja" ne slu`i se uo}e "jeryjem" nego ga zamjenjuje znakom "i", a ne upotrebljava ni "ou", koje je u Hvala vrlo ~esto, iako se on slu`i tako|er ligaturom "uk".

Oba se rukopisa razlikuju osobito u obliku slova: "a" -- ta je razlika naro~ito upadljiva! -- "`", "i", "ju", (?) i nekih drugih. "Jat" se u "Kopitarovu evan|elju" dosljednije zemjenjuje znakom "i".

Ve} letimi~an pogled na pismo krstjanina Radosava pokazuje da se ono po svom cjelovitom karakteru i po obliku pojedinih slova potpuno razlikuje od pisma "Kopitarova evan|elja". I tu dolazi u obzir osobito oblik slova "a", koje se u Radosava razlikuje i do "Hvalova zbornika" i od "Kopitarova evan|elja".

Razli~it oblik imaju tako|er slova: "uk" ("o" je u Radosava uop}e redovito nezatvoreno u gornjem dijelu, pa tako i u slo`enici "ju"), "jat", "je" i druga, a razlike u obliku slova "i" i "n" u Radosava gotovo ni nema.

Usporedimo li, pak, rukopis "Kopitarova evan|elja" s "Vruto~kim evan|eljem" (Gruji} 1937) i "Mostarskim listovima" odnosno "Beli}evim odlomcima", kako ih naziva M. Pavlovi} (1921) (slu`im se nazivom "Mostarski listovi" koje je upotrebio Vladimir Vrana (1942) jer ga smatram ispravnijim), koji nisu datirani, ali pripadaju istoj grupi bosanskih evan|elja i me|usobno su vrlo bliski, opazit }emo da se oni -- unato~ nekim zajedni~kim crtama -- razlikuju i oblikom nekih karakteristi~nih slova i ukrasom, ne samo po motivima nego i po izradbi, i napose upotrebom slova "jeri", koje pisar "Kopitarova evan|elja" dosljedno zamjenjuje slovima "jat" i "i", kao i upotrebom poluglasa, koji taj pisar upotrebljava samo na kraju rije~i. Njegovo je pismo, osim toga, nesumnjivo ljep{e, a iluminirani ukras bogatiji.

Spomenuta obilje`ja odvajaju "Kopitaarovo evan|elje" i od rukopisa "Nikoljskog evan|elja" i "Dani~i}eva evan|elja" (Dani~i} 1864), koji tako|er nisu datirani, ali se u mnogo~emu podudaraju, a po nekim se svojim osobinama vidljivo razlikuju od dvaju prije navedenih rukopisa.

Sve te razlike, dakako, ne isklju~uju ~injenicu koju su ustanovili svi dosada{nji opisi "Kopitarova bosanskog evan|elja", tj. da ono potje~e iz 14. ili 15. stolje}a. Prema mi{ljenju Vladimira Mo{ina rukopis "Kopitarova bosanskog jevanj|elja" pripada svakako jo{ 14. stolje}u, {to zaklju~uje na osnovu pisma, ponekog iluminiranog ukrasa i starinskog bizantskog uveza rukopisa (Mo{in 1971). Napominjemo da je i St. Kuljbakin (1950:297) izrazio mi{ljenje da je evan|elje ne{to starije i da se u svakom slu~aju ne mo`e datirati u 15. stolje}e.

Kraju 14. i po~etku 15. stolje}a pripadaju, uostalom, gotovo svi sa~uvani bosanski rukopisi Srednjeg vijeka, osim "Radosavljeva evan|elja", koji je nastao u doba vladanja kralja Toma{a oko sredine 15. stolje}a. Takozvano "Divo{evo evan|elje", prona|eno kasnije, potje~e vjerovatno iz tridesetih godina 14. stolje}a ([idak 1958).

S obzirom na usku uncijalu kojom je napisan, na isklju~ivu upotrebu ligature "uk" i tako upadljivo prevladavanje ikavizama -- da navedem samo najizrazitija njegova obilje`ja -- mogu se na "Kopitarovo evan|elje" u cijelosti primijeniti rije~i M. Pavlovi}a, koje je napisao u vezi s datiranjem "Mostarskih listova". On ka`e:

Sam tekst pisan je uskom unicijalom, kao i ostali paralelni tekstovi, i sa te strane nesumljivo je da na{ rukopis pripada onom kratkom razmaku vremena od kraja 14. do polovine 15. stolje}a. Svi crkveni bosanski tekstovi toga doba odlikuju se od ranijih i docnijih, naro~ito pak bri`ljivo{}u pisma, fino}om crta i stilizacijom uop{te. Ali me|u samim njima ima sitnih razlika, koje su individualnog karaktera, a mogle bi biti u nekoliko i hronolo{kog (Pavlovi} 1921:240).

Od daljih grafi~kih osobina zajedni~ko je "Kopitarovu evan|elju" kao i drugim bosanskim rukopisima:

• Nepostojanje interpunkcije i akcenata, te mehani~ko rastavljanje rije~i na kraju retka, pri ~emu vrlo ~esto prelazi u drugi red samo posljednji suglasnik (s poluglasom) ili ~ak i sam poluglas.
• Skra}enice, ne ba{ ~esto i ograni~ene u pravilu na odre|ene rije~i, ozna~ene su redovito titlom ili rje|e pojedinim slovima iznad rije~i, a od ligatura upotrebljava se osim "uk" samo jo{ "ot", samostalno ili povezano s drugim rije~ima.

Rukopis "Kopitarovog evan|elja" sadr`i danas izvan teksta bilje{ke ~etiriju vrsta: Naslove pojedinih glava -- iznad ili rje|e ispod teksta, Oznake paralelnih mjesta u drugim evan|eljima -- sa strane, Napomene o tome u koje se dane koji odlomak ~ita -- ponajvi{e ispod teksta, ali katkad i povi{e njega, a samo izuzetno sa strane, i Kratice koje ozna~avaju po~etak, "za~elo" takvog odlomka, (a ne "za~alo" kao {to ~ine Gruji} (1937), Pavlovi} (1921) i drugi, jer prema kratici na listu 19 "za~e" vidi da je taj oblik bio u doba ozna~avanja ovih odlomaka uobi~ajen) - sa strane teksta, s njegovim rednim brojem unutar pojednog evan|elja. Naslovi pojedinih glava, koje se u cijelosti navode na po~etku svakog evan|elja osim Matejeva i djelomi~no Markova, u vezi su sa starom glavnom podjelom teksta. Poslije broja ispisana crnom bojom slijedi naslov crvenim mastilom, a njemu odgovara tako|er prvi redak glave unutar teksta, ispisan istim mastilom i s ve}im obojenim slovom na po~etku. Sinopti~ke bilje{ke sa strane, koje upu}uju na odgovaraju}a mjesta u drugim evan|eljima, vrlo su rijetke, jer su -- kako se to jasno vidi -- bile naknadno istrugane da ustupe mjesto oznaci "za~ela".

Napomene (navedene pod c), upisane cinoberom, nisu tako|er bile sastavni dio prvobitnog rukopisa. Dokazuju to ove ~injenice:

1. karakter njihova pisma,
2. izmjene u tekstu evan|elja i
3. promjene koje su zbog tih napomena naknadno izvr{ene u prvobinom rukopisu.

Pismo se napomena razlikuje od pisma rukopisa i slovima i akcentom i kraticama, kojih u tekstu evan|elja nigdje nema. Tako se u tim napomenama upotrebljavaju slova "i" i "o", a oblik slova "a" i "i" potpuno je razli~it od njihova oblika u tekstu.

Po~etne rije~i odlomka ne navode se u tim napomenama vjerno tekstu nego s ve}im ili manjim izmjenama. Eto nekoliko primjera. Na listu 4 verso je ime "iovann(pg)" teksta promijenjeno u "ivann(pg)", pa je ta promjena dosljedno provedena u svim napomenama gdje se ono pojavljuje, a na listu 36 upisano je, {tovi{e, slovo "v" naknadno u sam tekst gdje se to ime spominje u obliku: "o ivanni kr(pg)stteli".

Ikavski oblici teksta zamjenjuju se u napomenama uvijek "jatom" ili slovom "je" kao na listu 14 verso gdje je rije~ "v(pg)liy(pg){u" promijenjena u "v(pg)ley(pg){u", ili na listu 35 verso rije~ "priobra|enne" u "pr(jat)vr|enie" itd.

Osobito karakteristi~na promjena u prvobitnom tekstu izvr{ena je na listu 35 verso. Ondje su u naslovu glave istrugane brojka "ld"= 34 i na kraju rije~ "isv(pg)", koja je zamijenjena rije~ima "na lyrgii", tj. "na liturgiji", zbog ~ega je i posljednje "i" u rije~i "priobra|enii" izmijenjeno u "je". Tako je mjesto osvanulo na tom mjestu, sasvim neuobi~ajeno: "na priobra|eniije na lit(uk)gii". Zbog naknadno unesenih "za~ela" istrugani su tako|er naslovi glava na listu 33 verso, 35, 99 verso, 161, 161 verso i drugdje.

Me|utim, po~etak i kraj odlomaka predvi|enih za ~itanje u odre|ene dane "na liturgiji" - kako je to na vi{e mjesta izri~ito zapisano - ozna~eni su i unutar teksta kraticama: "za" i "koc" ili "konc", tj. "za~elo" i "kon'c'". Te kratice, upisane tako|er cinoberom, ne potje~u od pisara teksta evan|elja, ve} su naknadno unesene u gotov rukopis, iznad pojedinih redaka.

U skladu sa svim spomenutim promjenama jesu i razli~ite naknadne izmjene u prvobitnom tekstu. Da bi se cinoberom ozna~io po~etak "za~ela", na listu 101 je naknadno upisano veliko crveno slovo "s", a na listu 196 verso i 197 je malo "a" izmijenjeno u veliko crveno "ja". Spomenuo sam da je na jednome mjestu uz ime Ivana (Krstitelja) upisano naknadno slovo "v", a na listu 29 je "jat" u rije~i "(jat)ko" cinoberom promijenjeno u "iako". Pa i ondje gdje oznaka "za~ela" sa strane vi{e nema, tj. od listu 201 dalje, po~etak tih odlomaka obilje`en je u tekstu na taj na~in {to su neka mala slova pretvorena naknadno u velika.

Ima, najzad, i takvih promjena u tekstu koje su izvr{ene ne cinoberom, nego nekim blje|im crnilom, pa mo`da potje~u od tre}e ruke. Iako one nisu ni u kakvoj vezi sa "za~elima", ipak su zna~ajne po tome {to nesumnjivo dokazuju da se rukopis upotrebljavao u liturgiji negdje gdje su postojali drugi obi~aji u izgovoru razli~itih imena i oblika rije~i. Tako je slovo "p" u rije~i "parisei" (ili "parisie") = "farizeji", Josip i Pilip dosljedno zamijenjeno slovom "f", a "i" na mnogim mjestima "jatom".

Osim ve} spomenute podjele prema glavama, u samom je tekstu provedena tako|er podjela teksta u stihove, kojima je po~etak ozna~en tako da je njihovo prvo slovo ispisano crvenim mastilom.

Prema tome: prvobitan rukopis, pisan od po~etka do kraja jednom istom rukom, iako ne uvijek jednako bri`ljivo, imao je uobi~ajenu staru podjelu teksta po stihovima i glavama, upisanu cinoberom, osim brojeva glava koji su ispisani crnilom.

Sinopti~ke bilje{ke, ispisane tako|er crnilom (osim brojeva), istrugane su sve osim nekoliko njih u pojedinim evan|eljima. "Za~ela" su unesena naknadno drugom rukom, ~esto na {tetu prvobitnog teksta, u kojem su razli~iti oblici i slova prilago|ivani drugim obrednim obi~ajima. Toj su svrsi trebale da poslu`e tako|er neke promjene, izvr{ene vjerojatno tre}om rukom u prvobitnom tekstu.

Zaklju~na re~enica prethodnog poglavlja uvodi nas neposredno u temu ovoga priloga i dodiruje jedno od osnovnih pitanja u kompleksu problema "Crkve bosanske": da li je ona imala obred mise, i -- ako ga je imala -- da li je taj obred bio isto~ni ili zapadni? Za obja{njenje "za~ela" u "Kopitarovu evan|elju" postoje dvije mogu}nosti: da su ona unesena naknadno za potrebe iste crkve, ili da su namijenjena potrebama isto~ne crkve. O tom se pitanju nije do sada mnogo ni temeljito rasprvljalo, jer je u nauci ionako prevladavalo mi{ljenje da "Crkva bosanska" kao patarenska nije ni mogla imati obreda mise, bio on isto~ni ili zapadni. Ve} prije izlaska poznatog djela Franje Ra~koga (1870) o bogomilima i patarenima nije B. Petranovi} isklju~io mogu}nost da je hereza utjecala i na "bogoslu`bene obrede Crkve bosanske" (Petranovi} 1867:168). U~inio je to na osnovu analogije, slu`e}i se, uz ostalo, i katarskim obrednikom iz 13. stolje}a koji je tada ve} bio pristupa~an u izdanju E. Cunitza (1852).

Franjo Ra~ki je, opet na osnovu potonje analogije i latinskih spisa o bosanskim patarenima, zaklju~io da su bogumili i patareni odbacivali liturgiju:

... nie~u}i pretvorbu hljeba i vina ... Slu`ba se dakle bo`ja sastojala iz molitve gospodnje, ~itanja odlomka iz novoga zavjeta, propoviedi i blagoslova (Ra~ki 1870:192).

Kada je 1882. godine objelodanio obred iz rukopisa krstjanina Radosava, Ra~ki je -- usporediv{i ga s katarskim ritualom -- bio uvjeren da je u njemu na{ao potvrdu za citirani zaklju~ak i ustvrdio taj put s punom sigurno{}u da je "bogo{tovje kod bosanskih Paterena i kod francuskih Katara bilo jedno te isto" (Ra~ki 1882:27).

U tome zaklju~ku nije ga mogla pokolebati ni ~injenica da u "Hvalovu zborniku" ima obilje`enih mjesta koja odgovaraju takvim odlomcima namijenjenim ~itanju za vrijeme liturgije u isto~noj crkvi.

Na tu je ~injenicu obratio pa`nju \. Dani~i} u svome prikazu "Hvalova zbornika", konstatiraju}i da je u njegovu tekstu Apostola nai{ao na osamnaest mjesta ozna~enih rije~ima "za~elo" i "kon'c'" -- objema ili samo jednom od njih -- i ne isklju~uju}i mogu}nost da takvih oznaka ima i vi{e u bilje{kama izvan teksta. To ga je navelo da ka`e:

[to su ovi dijelovi ovako obilje`eni, to bi moglo svjedo~iti da su se i Patareni sastajali na molitvu u re~ene dane, te ~itali iz novoga zavjeta iste dijelove koji se ~itaju u isto~noj crkvi. Ali to svjedo~anstvo ne bi bilo jako, ako mu se drugo {to protivi; jer {to su re~enim na~inom zabilje`eni samo za nekoliko re~enih dana dijelovi koji se ~itaju, a nijesu i za ostale dane, i {to ni kod rijeh nekoliko dijelova nijesu zabilje`eni dani u koje se ~itaju, po tome bi moglo biti da je Hval, prepisuju}i iz rukopisa u kom je to bilo zabilje`eno za sve dane, samo nehotice grije{kom zabilje`io kod re~enih dijelova po~etak i svr{etak (Dani~i} 1871:7).

Usprkos ovim rezervama, V. Glu{ac na osnovu istih oznaka u "Hvalovu zborniku", uz njegovih devet bibli~kih pjesama, kategori~ki ustvrdio da je on "pisan upravo za pravoslavnu crkvu". Iako je Dani~i} te oznake na{ao samo u Apostolu, Gru{ac je ustvrdio i to da se ozna~eni odlomci "potpuno sla`u s apostolima i evan|eljima, koji se u te dane i dan danas ~itaju u pravoslavnoj crkvi", i to samo u njoj (Glu{ac 1924:7).

Ja sam 1937. godine u raspravi o problemu "Crkve bosanske" u na{oj historiografiji" ([idak 1937) tako|er nastojao da oslabim Dani~i}eve rezerve, isklju~uju}i mogu}nost da je krstjanin Hval mehani~ki prepisivao spomenute oznake, ali to nisam u~inio u vezi s pitanjem crkvenih obreda.

Tek idu}e godine, u ~lanku "Pravoslavni Istok i Crkva bosanska" ([idak 1938), izrazio sam misao, koju sam prenio i u knjigu "Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni" , da se sli~nost koju je "Crkva bosanska" imala s obi~ajima isto~ne crkve:

... mo`da nije ograni~ila samo na spomenuta vanjska obilje`ja, nego je obuhvatila tako|er crkvene obrede. Ali se u tom pogledu ne mogu postavljati nikakve odre|ene tvrdnje, jer je izvorni materijal jo{ suvi{e oskudan ... ([idak 1940:56)

Me|utim, istako sam tom prilikom da je mi{ljenje A. Hoffera (1901:79) i Sv. Ritiga (1910:198) o postojanju gr~kog obreda u bosanskoj katoli~koj biskupiji na po~etku 13. stolje}a "bez sumnje najvjerojatnije" i da nas ono "najvi{e pribli`ava kona~noj istini" ([idak 1938:793). U skladu s tada{njim mojim cjelovitim shva}anjem problema, pretpostavio sam, dakako, da se taj zaklju~ak mo`e protegnuti i na samostalnu "Crkvu bosansku". Osim spomenutih oznaka u "Hvalovu zborniku" govorili bi u prilog tome mi{ljenju i neki drugi podaci, iako ni oni ne rje{avaju pitanje do kraja.

Tako, na primjer, gost Radin odre|uje u svojoj oporuci neku svotu i "na slu`bu bo`iju", {to mo`e da zna~i samo liturgiju. (Ovaj zaklju~ak ne smatram vi{e ispravnim jer se citirane rije~i odnose na cijelo Radinovo "zadu{je".) Njegov suvremenik, biskup Petar Ranzanus, napominje u svom opisu borba s Turcima oko Jajca 1463.-1464. godine da je Bosna "portio quaedam montanae Dalmatiae, cuius habitatores colunt Christum iuxta orientalis ecclesiae ritum". To je svjedo~anstvo naro~ito zna~ajno, jer je Ranzanus godine 1475-1478. boravio na budimskom dvoru kralja Matija{a Korvina i ondje mogao crpsti pouzdane informacije o prilikama u Bosni (Ranzanus 1794:397). Dominik Mandi} pretpostavlja da Ranzanus nije ispravno shvati {to je ~uo a da je "koncem 15. stolje}a u Bosni uistinu bio velik broj kr{}ana isto~kog obreda" (Mandi} 1960:452). Me|utim, odakle odjednom u sedamdesetim godinama, kada Ranzanus pi{e, toliko kr{}ana isto~nog obreda u Bosni, Mandi} ne pi{e. Podatak u Ranzanusa zavre|uje osobitu pa`nju zato jer on poznaje i bosanske Patarene kao sljedbenike "manihejske hereze".

U skladu je s tim podatkom mnogo starija vijest u putopisu jednog franjevca, Irca [imuna [imunova, koji je sredinom rujna 1323. godine boravio tako|er u Dubroniku i ondje upoznao razli~ite do{ljake koji su iz zale|a dolazili onamo radi trgovine. Iako to zale|e tada jo{ nije bilo u vlasti Bosanaca, on ipak spominje me|u njima i "paterine". On ka`e, naime, da u Dubrovniku:

confluunt Sclavi Barbari, Paterini et alii schismatici negotiatores, qui sunt gestu, habitu et lingua Latinis in omnibus deformes; Sclavi enim sunt Boemys in lingua multum conformes, et eorum multi in ritu deformes; quia Boemy Latinorum utuntur ritu, Sclavorum enim multi Graecorum (Re{etar 1939:156).

S obzirom na obred, spomenuti franjevac ne razlikuje dakle paterine od drugih Slavena -- shizmatika, koji se -- za razliku od ^eha -- slu`e gr~kim obredom. Dominik Mandi} grije{i kada misli da stvaranje zareza iza rije~i Patareni -- u citatu kod Re{etara ga nema -- mijenja smisao re~enice (Mandi} 1960:451). Taj u svakom slu~aju ostaje isti, tj. prema spomenutom izvoru, mnogi Slaveni u zale|u Dubrovnika, a ma|u njima su i Patareni, slu`e se, za razliku od ^eha, gr~kim obredom.

Da li bi u tom smislu trebalo shvatiti tako|er izraz "in paganismo ritu", za njegovu vjeru, u pismu vojvode Hrvoja kraljici Barbari iz 1413. godine, nije sigurno (Lucio 1673:393). Takva mogu}nost nije isklju~ena, jer naziv "poganin" za pripadnika isto~ne crkve nije bio u katoli~koj sredini u 15. stolje}u nipo{to nepoznat. ([idak 1941:2)

Iako je Aleksandar Solovjev (1950) dokazao da je prije spomenuti obred "Radosavljeva rukopisa" gotovo istovjetan s "kratkom slu`bom bo`jom" u maloazijskih fundagiagita i u francuskih katara, i tako znatno u~vrstio mi{ljenje Ra~koga, nije samim tim opovrgao misao o mogu}nosti postojanja isto~nog obreda, tj. obreda mise prema obi~aju gr~ke crkve u "Crkvi bosanskoj".

Postoji najzad i mi{ljenje da je obred u toj crkvi bio -- zapadni, ali se ono ne mo`e osloniti ni na kakav konkretniji podatak u izvorima. Fra Leo Petrovi} je, naime, izrazio svoje mi{ljenje i prema kojem je "Crkva bosanska" bila glagolja{ka s rimskim obredom, mogao potkrijepiti samo dvjema pretpostavkama, koje on kao takve i navodi:

da je "Butkov glagoljski rukopis" slu`io "krstjanima" i da jurisdikciona ovisnost bosanskog biskupa o splitskom metropolitu povla~i za sobom nu`no upotrebu rimskog obreda (Petrovi} 1942:144).

Ali je zapravo i on ostavio to pitanje otvorenim, jer dopu{ta da su Bosanci "kao u svemu tako i u obredima kasnije po{li svojim putem. Zavladala je "bosanska vjere", zavladao i "bosanski obred" (Petrovi} 1953:139). U ~emu se taj obred sastojao, Petrovi} ne ka`e, ali upozorava na neke obredne osobine kakvih ima u razli~itim katoli~kim biskupijama.

Treba napomenuti da se izraz "bosanski obred" -- za razliku od izraza "vera bosanska" -- ne mo`e na}i u suvremenim izvorima. Osim toga, Petrovi} ne uzima uop}e u obzir mi{ljenje Ra~koga koje se osniva na rukopisu krstjanina Radosava, ali se osvr}e na opis obreda pri~e{}ivanja kod bosanskih "maniheja" u Orbinija, smatraju}i ga "posve nevjerojatnim i slabo izmi{ljenim" (Petrovi} 1953:129).

Porijeklo i pouzdanost toga Orbinijeva podatka nisu jo{ uvijek dovoljno ispitani, premda sam i ja -- ve} prije Petovi}a -- konstantirao da ni taj obred ne sadr`i u sebi neke izrazito dualisti~ke elemente ([idak 1941:15). Iako se pitanje toga obreda ne mo`e smatrati rije{enim, a to isto vrijedi i za obred u Radosavljevu rukopisu, ipak Petrovi} s pravom zaklju~uje da nema dokaza tvrdnji, prema kojoj su "krstjani" zbacivali euharistiju (Petrovi} 1953:129). S obzirom na opis obreda lomljenja kruha kod M.Orbinija, va`na je konstatacija A. Borsta da taj obred zacjelo potje~e od -- op}enito u kr{}anstvu poznatog i drevnog -- obi~aja eulogije (Borst 1953:201). Iako, dakle Borst stavlja s pravom u sumnju opravdanost mi{ljenja da obred lomljenja kruha kod katara treba dovesti u vezu sa starokr{}anstim agapom i datirati mu postanak u 3. stolje}e, nije ipak isklju~ena mogu}nost da se kod bosanskih patarena radi upravo o eulogiji.

Ako na kraju spomenem da ]iro Truhelka (1942), u svome posljednjem radu o bosankim patarenima, pristaje uz mi{ljenje Ra~koga o nepostojanju slu`be bo`je u njih, iako koncepciju Ra~koga odbacuje u cjelini kao neispravnu, ne mo`e se zacijelo pore}i da pitanje postojanja slu`be bo`je, u njezinu gr~kom ili mo`da i rimskom obliku, u "Crkvi bosanskoj" ostaje jo{ uvijek otvoreno. Poznata izvorna gra|a nije za sada dovoljan da to pitanje rije{i, pa je, prema tome, svaki novi podatak koji bi mogao ne{to pridonijeti njegovu rje{enju dragocjen.

Pru`a li takav podatak i "Kopitarovo bosansko eva|elje"?

Ispitamo li jo{ jednom porijeklo i karakter bilje`aka u tom rukopisu, koje izri~ito govore ili nesumnjivo svjedo~e o postojanju liturgije u onoj sredini u kojoj su te bilje{ke nastale, onda odgovor mo`e biti samo negativan.

Spomenute bilje{ke i promjene, koje su u tekstu rukopisa naknadno izvr{ene, unesene su u rukopis u nekom manastiru koji se slu`io obredon isto~ne crkve. Iako se ne mo`e pouzdano re}i koji je to manastir bio, ipak neke bilje{ke utiru put daljem istra`ivanju. Tako je na listu 34 ispisano crnilom iznad naslova glave: "petru i pavlu", a dalje, ispod teksta, cinoberom: "se |e petru i pavlu, i na otvs{enie cekve", poslije ~ega slijedi po~etak doti~nog "za~ela". A na kraju kalendara nalazi se zapis crnilom i kurzivom "(v)an}ele svetoga petra plati{e sva bra}a", pisan istom rukom kao i bilje{ka na listu 34. Blagdan "Petra i Pavla" spominje se i u tekstu kalendara (list 231 verso).

Da se doista radi o srpskom manastiru, dokazuje tako|er spomenuti kalendara u kojem se spominju dani sv. Save "prvog arhiepiskopa srbskog" (list 230) i Simeona "srbskog novog myroto~ca" (list 230 verso). Upu}uje na to i bilje{ka na listu 12, s desne strane, ispisana cinoberom pokraj oznake za~ela: "se `e i preponim(pg) otcem(pg)", tj. "se `e i prepodobnim otcem". R. Gruji} je istakao da je "u pravoslavnoj crkvi ta titula davana, a i sada se daje, samo monasima-manastirskim stare{inama ..." (Gruji} 1937:266)

Nije, dakle, isklju~eno da su "za~ela" ubilje`ena u rukopisu Kopitarova evan|elja u poznatom manastiru sv. Petra i Pavla na Limu, i to razmjrno ravno, jo{ pri kraju 15. stolje}a. Papir, naime, mjse~noga kalendara na kraju kodeksa ima vodene znakove koji su vrlo slo~ni takvim znakovima iz posljednjeg decenija 15. stolje}a (prema saop}enju S.M. Tralji}a, asistenta Historijskog instituta JAZU u Zagrebu ti su vodeni znakovi najsli~niji znakovima na nekim aktima iz Zadra i [ibenika od kraja 15. stolje}a). Njegovo je pismo, po svojim op}enitim karakteristikama, sasvim srodno pismu naknadno ubilje`enih "za~ela". U prvobitnom rukopisu nije uop}e bilo "za~ela", koja bi tako barem indirektno upu}ivala na postojanje liturgije u "Crkvi bosanskoj".

^ini se da je i to jedno od zna~ajnih obilje`ja rukopisa koji su u toj crkvi nastali. Gruji} npr., konstatira tu ~injenicu, s obzirom na "Vruto~ko evan|elje", ovim rije~ima:

Naime u ovom rukopisu, kao i u ve}ini sli~nih rukopisa bosanskog tipa 14.-15. stolje}a, nema podele jevan|elja na za~ala, po kojima se u pravoslavnoj crkvi ~itaju odeljci jevan|elja na bogoslu`enjima u odre|ene dane preko godine; ali se po zaostalim tragovima vidi, da je u prototipu ovoga rukopisa postojala ta podela (Gruji} 1937:265).

"Za~ela" su, prema konstataciji M. Speranskog, ubilje`ena naknadno i u rukopis izgubljenoga "Sre}kovi}eva evan|elja" u 15. - 16. stolje}u (Speranski 1902:173).

S obzirom na to zna~ajno obilje`je bosanskih rukopisa bit }e potrebno ponovo ispitati karakter onih oznaka koje u Apostolu Hvalova rukopisa obolje`avaju pojedina "za~ela". ^injenica da tako ozna~enih odlomaka nema u evan|eljima toga rukopisa i da su oni ograni~eni samo na Apostol -- kako konstatira Dani~i} -- opravdava ve} sama po sebi njegovu rezerzvu. Me|utim, ondje gdje su "za~ela" dosata ozna~ena, te{ko je pretpostaviti mogu}nost mehani~kog prepisivanja, pogotovu ako uzmemo na um da je Hvalov predlo`ak bio nesumnjivo glagoljski, a ne }irilski s podru~ja isto~ne crkve. Taj se slu~aj u osnovi razlikuje od slu~aja Kopitarova evan|elja, u kojem su "za~ela" sva naknadno unesena u ve} gotov rukopis.

Kako su spomenute oznake u Apostolu "Hvalova zbornika" sastavi dio samog teksta, a ne kasniji dodaci, smatram jo{ uvijek opravdanom moju primjedbu da je pisac rukopisa morao biti svjestan zna~enja rije~i "za~elo" i "kon'c'", koje je upisivao ~ak i posred teksta, a ne samo na po~etku i kraju pojedinih glava ([idak 1937:115).

Pitanje veze izme|u "za~ela" u bosanskim rukopisima i liturgiji "Crkve bosanske" dodirnuo je i Vatroslav Jagi}. Nastoje}i da objasni bilje{ke, pisane }irilicom -- kao on misli -- iz po~etka 14. stolje}a koje ozna~uju lekcije po "crkvenoj godini pravoslave crkve". Jagi} ovako zaklju~uje:

Kad bi se moglo dokazati, da je ovaj apostol bio u rukama bogomila moralo bi se iz na{ih bilje`aka izvoditi da je crkvena slu`ba bogomila bila ista {to u gr~koj ili pravoslavnoj crkvi. Ne mislim da je tako bilo, te zato na osnovu ovih bilje`aka tvrdim da je ovaj glagoljski apostol ~inio slu`bu u nekoj pravoslavnoj srpskoj crkvi (Jagi} 1893:55-56).

Ove rije~i pokazuju, u najmanju ruku, da je Jagi} bio potpuno svjestan izvanredne va`nosti spomenutog pitanja u metodi~kom obziru. A uz to mislim, otkrivaju i svu te`inu njegovu, jer ni Jagi}ev citirani zaklju~ak ne rje{ava pitanje do kraja.

Prema tome, "Kopitarovo evan|elje" ne mo`e nipo{to poslu`iti kao dokaz da je hereti~ka "Crkva bosanska" imala uop}e liturgiju i to po obredu isto~ne crkve. To, dakako, jo{ ne zna~i da je ona nije imala, ali bi tu mogu}nost trebalo potkrijepiti neposrednijim dokazima nego {to su oni naprijed spomenuti.

Time se ne iscrpljuje va`nost Kopitarova bosanskog evan|elja u sklopu problema "Crkve bosanske". Kako je te`i{te diskusije o dualisti~kim elementima u toj crkvi preba~eno posljednjih godina narukopise za koje se mo`e nesumnjivo utvrditi da su napisani radi njezinih potreba, svaki je novi podatak o tome neobi~no va`an.

Utoliko je zanimljivije ispitati {to spomenuto evan|elje pridonosi obja{njenju naro~ito onih izraza u kojima Aleksandar Solovjev (1948), u svojoj raspravi o vjerskom u~enju "Crkve bosanske", vidi nesumnjivu potvrdu za dualisti~ko obilje`je tog u~enja.

U tekstu "O~ena{a" Solovjev je izdvojio izraz "hl(jat)b(pg) na{(pg)" u Lukinu evan|elju "Nikoljskog evan|elja" kao "misti~ki epitet", koji "mo`e zna~iti samo druge su{tine, drugog bi}a", pa se prema tome "pribli`ava rije~i supersubstantialis u katarskim tekstovima" (Solovjev 1948:18). Solovjev nije pri tome spomenuo da u "O~ena{u po Mateju" u tom istom rukopisu nema tog izraza, nego da je ondje upotrijebljen epiteton "nasou{t(pg)ni" kao i u "Dani~i}evu evan|elju". On je, osim toga, ustvrdio, oslanjaju}i se na Dani~i}ev opis "Hvalova zbornika", da se taj rukopis, {to se ti~e izraza "inosu{tni", sla`e s "Nikoljksim evan|eljem" (Solovjev 1948:39)

Me|utim, kako u "Miroslavljevu evan|elju" -- {to Solovjev (1948:18) bilje`i (radi se o tekstu O~ena{a po Luki; u Evan|elju po Mateju upotrebljen je izraz ("hl(jat)b(pg) nn{(pg) nastav(pg){ago dne"), -- tako je i u "Hvalovu zborniku" upotrijebljen isklju~ivo epiteton "nas(pg)i{t(pg)ni"). Ovaj podatak nije ta~an . U evan|elju po Luki, u "Hvalovom zborniku" se tako|e nalazi oblik "inosou{(pg)ni", kao i u "Nikoljskom evan|elju", ali u tekstu O~ena{a po mateju oba rukopisa imaju oblik "nas(pg)i{(pg)ni". Spomenutu sam pogre{ku ponovio u raspravi o "Mleta~kom zborniku" ([idak 1957:150), ali sam je ispravo naknadno ([idak 1960:204). Budu}i da ni u jednom ni u drugom bosanskom rukopisu nema inkriminiranog oblika, ali se on u spomenita dva rukopisa ne upotrebljava dosljedno, njegova je pojave doista izuzetna.

Upotrebljava ga i "Kopitarovo evan|elje" u tekstu O~ena{a po Mateju (list 9 verso), dok je u tekstu po Luki (list 137 verso) zapisan u obliku "na{ii" bez drugoga sloga, zacijelo nepa`njom pisara.

Uzmu li se u obzir ovi razli~iti oblici, od kojih se u spomenutim rukopisima naj~e{}e upotrebljava oblik "nas(pg)i{(pg)ni", a svega jedanput u "Nikoljskom rukopisu" izuzetno "inosou{(pg)tn(pg)i", mo`e li se odatle izvoditi ma kakav uop}avaju}i zaklju~ak o osnovnom u~enju jedne crkve?

Utoliko vi{e {to se Solovjevljevo tuma~enje tog izuzetnog izraza ne name}e kao jedino mogu}e, jer oblik "ino" u crkvenoslovenskom jeziku nipo{to ne zna~i "samo" drugi, nego i jedini, kako je to ve} davno konstatirao F. Milo{i} u svom etimolo{kom rje~niku pod rije~ju "ino~ed".

U tom istom zna~enju upotrebljen je taj izraz i u "Kopitarovu evan|elju" na listu 176 verso i listu 177. Prema tome je upravo oblik "edino~edi" u "Nikoljskom evan|elju" sasvim izuzetan, a oblik "ino~edi" pravilo u svima ostalim rukopisima.

Jedini argumetn koji Solovjev navodi u prilog doketizmu u "Crkvi bosanskoj" na temelju njezinih rukopisa trebalo bi da bude izraz "iz(pg)ide" umjesto "rodi se" u "Nikoljskom rukopisu". U tom se slu~aju nesumnjivo radi o sinonimima, kako je to ve} istakao A. Vaillant. U tekstu Kopitarova evan|elja stoji natom mjestu izraz "rodi se" (list 2.).

Poku{aj Aleksandra Solovljava da u rukopisima "Crkve bosanske" na|e dokaze za dualisti~ko obilje`je njezina u~enja podvrgao je kritici i dr. fra. Miroljub Pervan. Iako osnovno mi{ljenje autora, da "organizirana hereti~ka ili skizmati~ka crkva nije postojala u Bosni" (Pervan 1955:101) ne smatram to~nim, ipak su pojedine njegove konstatacije vrijedne pa`nje, jer potje~u od teologa, nastavnika crkvene povijesti na sarajevskom sjemeni{tu. Pervan, naime, pobija misao Solovjeva o doketisti~kom karakteru izraza "izide" (umjesto "rodi se" tj. Isus) "odobrenim tuma~enjem teksta sv. Pisma, koje je i danas u upotrebi". Konstatira, nadalje govore}i o izrazu "inosu{tni", da "i danas katoli~ki auktori daju razli~ito zna~enje rije~i epiusios. Jedni misle da se ima razumjeti duhovna hrana, a drugi tvrde da je govor o svagdanjem kruhu (Pervan 1955:97). Odbacuje najzad s dovoljno razloga obja{njenje izraza "ino~edi" u zna~enju "drugoro|eni".

S obzirom na zna~ajnu promjenu u tekstu "Ivanova evan|elja" u katarskom ritualu, gdje je izraz "vsakogo (~lov(jat)ka)" zamijenjen rije~ju "bonem" (umjesto "bonum"!), ne mo`e se prije}i preko ~injenice da u "Kopitarovu rukopisu" (list 176 verso), kao i u svima ostalim rukopisima bosanskog porijekla, nema na tome mjestu u crkvenoslovenskom tekstu nikakve promjene. Iako se radi o po~etku Ivanova evan|elja, koje je u{lo u jedan obred gotovo istovjetan sa spomenutim obrednikom i "Radosavljevim rukopisom", nije ta promjena -- kako sam to ve} jednom istakao -- ni u tom rukopisu izvr{ena.

Epiteton "sveti" kao tobo`e izuzetan za evan|elista Ivana -- kako tvrdi Solovjev -- ne nalazi potvrde u "Kopitarovu evan|elju", kao ni u drugim bosanskim rukopisima, pa ni u "Hvalovu zborniku" na koji se Aleksandar Solovjev poziva ([idak 1954:136)

Zaglavlje Ivanova evan|elja glasi: "evan|lie ot iovanna", a na kraju evan|elja stoji {tovi{e: "konc(pg) svtogo evan|li(jat) ot iovanna".

Kako se ve} moglo vidjeti iz opisa "Kopitarova evan|elja", ono ne potvr|uje ispravnost ni one Solovjevljeve tvrdnje prema kojoj bosanski iluminirani rukopisi, za razliku od drugih crkvenoslovenskih, ne prikazuju zbog svoga dualisti~kog u~enja likove evan|elista nego samo njihove simbole.

"Kopitarovo evan|elje" ide me|u najbogatije iluminirane bosanske rukopise. O njegovu se ukrsu ne mo`e re}i da je tu|ega porijekla, kao {to je to npr. mogu}e kod Hvalova rukopisa, niti je za ocjenu nejgova zna~enja odlu~no da li taj ukras potje~e od samog pisara ili ne.

Taj ukras nije, dodu{e, u "Kopitarovu evan|elju" tako bogat i umjetni~ki vrijdan kao u "Hvalovu zborniku", ali se to evan|elje, uz "Sre}kovi}evo evan|elje" -- kako konstatira Radoj~i} --, isti~e "od ostalih }irilskih tekstova pisanih u Bosni na po~etku 15. stolje}a najvi{e iluminiranim ukrasom" (Radoj~i} 1953:615). On tome prilikom spominje "stereotipne, konzervativne inicijale", od kojih je inicijal "v" na po~etku Matejeva evan|elja doveo na drugome mjestu u neposrednu vezu s isto takvim inicijalom u "Miroslavljevu evan|elju", (Radoj~i} 1950:43) zbog ~ega op}enito tvrdi da inicijali u "Kopitarovu evan|elju" podra`avaju veoma stare uzore iz 12. stolje}a (Radoj~i} 1950:41), a inicijal "ksi" u obliku zmaja, na po~etku Markova evan|elja, s "Beogradskim evan|eljem broj 95 Narodne biblioteke". S potonjim rukopisom dovodi tako|er u vezu i ornament u vinjeti (zastavici) na po~etku evan|elja po Luki (Radoj~i} 1950:43). Uz inicijale spominje kao stereotipne tako|er "zastavice romani~kog stila" (Radoj~i} 1953:615) i simbole evan|elista, kojima je "naivni minijaturista poku{ao da doda i portrete" (Radoj~i} 1950:41).

Iluminirani ukras "Kopitarova evan|elja" sastoji se -- s izuzetkom nekih manjih inicijala unutar teksta -- uglavnom od:

1. vinjeta ponad popisa glava i po~etka svakoga pojedinog evan|elja, osim Matejaeva, gdje se popis glava nije sa~uvao;
2. velikih i s osobitom pomnjom izra|enih inicijala s kojima zapo~inju tekstovi evan|elja; te
3. simbola i likova evan|elista Luke i Ivana, prvih prije, a drugih poslije popisa glava.

Radoj~i}, prema tome, ima potpuno pravo ako mi{ljenje Solovjeva o ukrasu Hvalova rukopisa pobija upravo primjerom Kopitarova evan|elja. On ka`e:

Izlaganja A. Solovjeva o minijaturama u Hvalovom zborniku ne mogu se lako prihvatiti. Pre svega, slike u njemu ne pretstavljaju naro~iti izuzetak za bosanske rukopise. U "Ljubljanskom bosanskom jevan|elju", pored simbola jevan|elista, postoje i autorski portreti (Radoj~i} 1950:44).

Dodu{e, u tom se evan|elju nisu o~uvali likovi svih ~etiriju evan|elista, iako to jo{ nipo{to ne zna~i da ih u originalu nije dosta bilo, ali ~ak da oni u njem unisu postojali, ve} bi i ta okolnost govorila protiv spomenutog mi{ljenja. Ona bi ve} sama po sebi pru|ila dovoljan dokaz da se crtanju sveta~kih likova nije u "Crkvi bosanskoj" pridavalo neko naro~ito zna~enje u vezi s njzinim u~enjem. Likovi svetaca, u jednoj sredini, gdje je "ornamentika ogrubela i daleko zaostala iza svojih starih uzora" (Radoj~i} 1950:44), plod su stjecaja razli~itih slu~ajnih okolnosti. Pri tom razlikovanje izme|u sveta~kih slika koa ukrasa i kao predmeta kulta -- kako je to mislio Franjo Ra~ki -- ne prinosi ni{ta obja{njenju opreka izme|u doma}ih spomenika i protivni~kih optu`aba. Jer gdje se uop}e mo`e povu}i granica izme|u slike kao ukrsa i kao predmeta kulta?

Ni ~injenica da su goti~ke minijature "Hvalova rukopisa" -- kako Radoj~i} ka`e -- "jedino svojim tekstom vezane za na{u (misli se na srpsku) istoriju knji`evnost , a ina~e sasvim pripadaju dalmatinskoj umetnosti ranog 15. stolje}a", ne utje~e na gornji zaklju~ak (Radoj~i} 1950:41). Nije odlu~no gdje su i od koga slike u rukopisu izra|ene, nego to {to su u tekst uop}e unesene, postaju}i njegov sastavni dio.

"Kopitarovo bosansko evan|elje" pridru`uje se, dakle, drugim do sada poznatim rukopisima bosanskog porijekla u opovrgavanju olako uop}enih tvrdnja Aleksandra Solovjeva o dualisti~kim elementima u njima, i, prema tome, tako|er u u~enju crkve iz koje su oni potekli. Ono prinosi potvrdu vi{e za ispravnost konstatacije Franje Ra~koga da su bosanski Patareni:

... samo prihvatili priznane knjige Svetog pisma u slovenskom jeziku; a one, kao {to nam "Hvalov rukopis" svjedo~i, ne razlikuju se ni u prievodu od slovenskoga pisma svetoga, biv{ega u porabi kod Slovena izto~ne crkve. Prema tome jednim su se slovenskim prievodom slu`ili Bugari, Srbiji i Hrvati, toli izto~ne i zapadne koli 'kr{}anske' crkve" (Ra~ki 1870:235).

Zbog toga se i mo`e razumjeti, za{to su se ti rukopisi jedne "hereti~ke" crkve ve}im dijelom sa~uvali upravo u srpskim manastirima, o ~emu "Kopitarovo bosansko evan|elje" pru`a vrlo rje~it primjer. Osim "Nikoljskog evan|elja" vrlo je instruktivan priomjer "Vruto~kog evan|elja" koje se u drugoj polovici 18. stolje}a nalatio u manastiru Svete Trojce krod Pljevalja, a zatim u nekom manastiru arhan|ela Mihaila. Taj je kontinuitet u upotrebi bosanskih rukopisa dalje va`an moment koji spomenuto evan|elje unosi u rje{avanje problema "Crkve bosanske".

Borst A.
1953 Die Katharer. Monomenta Germanica historica Schriften Bd. 12, Stutgart, 1953

Dani~i} \.
1864 Nikoljsko evan|elje ----- 1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871

Glu{a} V.
1924 Srednjovjekovna "bosanska crkva". Prilozi za knji`evnost, jezik i filologiju, sv. 4, 1924

Gruji} R.
1937 Jedno jevan|elje bosanskog tipa 14-15. veka u Ju`noj Srbiji. Zbornik lingvisti~kih i filolo{kih rasprava A. Beli}u o ~edrdesetogodi{njici nau~nog rada. Beograd 1937

Hoffer A.
1901 Dva odlomka iz pove}eg rada o kr{}anskoj crkvi u Bosni. Spomen knjiga iz Bosne, 1901

Iljinskij G.A.
1904 Rukopisi Kopitara v' Ljubljanskoj Licejskoj biblioteke. Izvestijama Otdelenija russkago jazyka i slovesnosti Imp. A. N., sv. IX, 1904, kn. 1

Jagi} Vatroslav
1893 Gri{kovi}ev odlomak glagoljskog apostola. Starine JAZU (Zagreb), sv. 26, 1893
1899 Ein funfter bibliographischer Beitrag. Slavica der Laibacher Lycealbibliothek. Wiener Akademie Anzeiger der philosophishe-historishe Clase vom 18. October, No XX, 1899 (Taj je izvje{taj "separa abgedruckt".)

Kuljbakin St.
1950 (Gruju}ev prikaz Vruto~koh evan|elja) ocjena. Ju`noslovenski filolog (Beograd), sv. 18, br. 1-4, 1949-1950

Lucio G.
1673 Memorie istoriche di Tragurio oro detto Trau. 1673

Mandi} Dominik
1960 Bosna i Hercegovina. sv 1. Chicago, 1960

Miklo{i~ F.
1862 Lexicon palaeo-slovenico-graece-latinum

Mo{in Vladimir
1971 Kopitarjeva zbirka slovanskih rokopisov in Zpisov cirilski fragment iz Narodne in univerzitetne knji`nice v Ljubljani. Dela SAZU (Ljubljana) sv. 25, 1971

Pavlovi} M.
1921 Beli}evi odlomci Mostarskog evan|eljja. Zbornik filolo{kih i lingvisti~kih studija A. Beli}u. Beograd 1921.

Pervan Miroljub
1955 Prilog rje{enju problema bosanske crkve ili bogumila u Bosni. Dobri pastir (Sarajevo), sv. 4-5, str. 95-102, 1955

Petranovi} B.
1867 Bogomili. Cr'va bosanska i kr'stjani. Zadar 1867

Petrovi} Leo
1942 Djed Hrvata. Kalendar "Napredak", Sarajevo 1942
1953 Kr{}ani bosanske crkve. 1953 Ra~ki Franjo
1870 Bogomili i Patareni. Rad Jazu (Zagreb), sv. 10, 1870
1882 Dva nova priloga za povijest bosanskih patarena. Starine JAZU (Zagreb), sv. 14, 1882

Radoj~i} Svetozar
1950 Stare srpske minijature. Beograd, 1950
1953 Historija naroda Jugoslavije

Ranzanus
1794 Epitome rerum hungaricarum ap. Schwendtner, Scriptores rerum hungaricarum. sv. 1, 1794

Re{etar M.
1939 Po~etak kovanja dubrova~kog novca. Rad JAZU (Zagreb) 266, 1939

Ritig Sv.
1910 Povijest i pravo sloven{tine u crkvenom bogoslu`ju sa osobitim obzirom na Hrvatsku. Sv. 1, 1910

Solovjev Aleksandar
1948 Vjersko u~enju bosanske crkve. Rad JAZU (Zagreb), 1948, sv. 270
1950 Prilog pitanju Bosanske crkve. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 3, 1950

Speranskog M.
1902 Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Sre}kovi}s. Ahiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902

Stasov V.
1884 Slavjanski i vosto~nyj ornament' po rukopisjam' drevnjago i novogo vremeni. 1884

[idak Jaroslav
1937 Problem "Crkve bosanske" u na{oj historiografiji. Rad JAZU (Zagreb) sv. 259 1937
1938 Pravoslavni Istok i "Crkva bosanska". Savremenik (Zagreb), sv. 27, 1938
1940 "Crkva bosanska" i problem bogumilstva u Bosni. Zagreb. 1940
1941 Samostalna "Crkva bosanska" i njezini rdovnici. Nastavni vjesnik, sv. 50, 1941
1954 Dana{nje satanje pitanja "Crkve bosanske" u historijskoj nauci. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 7, 1954
1957 Marginalija uz jedan kukopis "Crkve bosanske" u mleta~koj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957
1958 Bogumilstvo i hereti~ka "Crkva bosanska" Historijski pregled (Zagreb), sv. 4, str. 101-114, 1958
1960 Dva priloga o minijatrurama u rukopisima "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb) sv. 9-10, 1960

Truhelka ]iro
1942 Bosanska narodna (patarenska) crkva. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1942

Voskresenskog G. A.
1882 "Slavjanskija rukopisi, hranja{~ijasja v' zagrani~nyh' bibliotekah', ljubljanskoj, zagrebskoj i dvuh' belgradskih", Sbornik otd. russkog jazyka i slovenosti" XXXI, No 1, 1882

Vrana Vladimir
1942 Knji`evna nastojanja u srednjovje~noj Bosni. Napretkova Povijest Bosne i Hercegovine, sv. 1, Sarajevo, 1942.