Uvodne napomene

Borave}i potkraj mjeseca listopada 1966. u Sekt Petersburgu odlu~io sam da u "Gosudarstvennoj publi~noj biblioteci" pregledam {est }irilskih rukopisa koji se u literaturi ozna~avaju kao bosanski i koji to, osim jednoga, nesumnjivo jesu.

^etiri od njih pripadaju zbirci A. F. Giljferdinga i to:

1. ^etvoroevan|elje Tvrtka Pripkovi}a No. 6.;
2. Apostol No. 14. ;
3. Fragment Matejeva Evan|elja No. 61. i
4. Fragment Apostola No. 97.
   
   Iz zbirke knneza A. B. Lobanova-Rostovskog do{lo je u obzir
   
5. Evan|elje Aprakos sa sign. Q II, No. 26, kao i
6. Fragment Batalova evan|elja sa sign. Q II, No. 62.

Posije cjelovitog prikaza bosanskih rukopisa od Vladimira Vrane (1942), iz kojega su, medutim, izostali spomenuti "Fragment Apostola" (s pravom) i "Evan|elje Aprakos", o tim su rukopisima pisali:

E. E. Granstrem (1953) u katalogu ruskih i slovenskih pergamenskih rukopisa, I. I. Rozov (1958) u ~lanku koji opisuju rukopisi iz Gosudarstvene publi~ne biblioteke i Vladimir Mo{in (1958) u ~lanku o datiranju rukopisa ove biblioteke.Najzad je \or|e Sp. Radoji~i} (1964) ponovo, poslije Lj. Stojanovi}a (1886), izdao (s fotokopijama) odlomak bogomilskog jevan|elja bosanskog tepa~ije Batala iz 1393. godine.

Opis rukopisa

Nadovezuju}i se na ovaj opis upozorit }u na neke va`nije osobine tog rukopisa i ispraviti neke nedostatke spomenutog opisa. Rukopis se sastoji od 260 pergamentnih listova (u Granstremove neto~no 261), od kojih je posljednji prazan, a list 228 potpuno izrezan.

Na kraju lista 259 verso nalazi se zaklju~ni pripis o ~etveroevan|elju i ve~ otprije poznati zapis pisara koji glasi:

Ne samo Vladimir Vrana (1942:814), koji se pri tom morao osloniti samo na saop}enje V. Jagi}a (1883) nego ni Granstremova (1953), koja se mogla poslu`iti originalnim rukopisom, ne donose ovaj zapis u tom obliku;

Doista, slovo "h" se jasno vidi, ali ono je naknadno napisano crnilom, ispod kojega se razgovijetno naziru obje crvenom bojom povu~ene crte slova "k". U tom obliku spominje ovu rije~ -- koliko mi je poznato -- samo Dominik Mandi}, ali ga ni~im ne opravdava. (1962:94)

Oznaka "kr'sti(?)nin" za pisara Tvrtka Pripkovi}a najpouzdaniji je dokaz da je on bio redovnik hereti~ke "Crkve bosanske": i da je, prema tome, njegov rukopis potekao iz njezine sredine. Mo`da je upravo s tom ~injenicom u vezi i glosa naknadno unesena kurzivnom bosan~icom na istoj strani koja glasi:

Granstremova (1953:103) reproducira ovu glosu, ina~e jasno ~itljivu, rije~ima:

Kao i "Kopitarovo evan|elje" i jo{ neka druga bosanska evan|elja, morao se i taj rukopis, na|en u Pljevljima, upotrebljavati u jednom pravoslavnom manastiru, na {to upu}uju margine na listu 25 verso i 26 recto. ([idak, 1955)

Ondje je zacijelo izvr{ena i gornja promjena. Drugih promjena kao {to su one u "Kopitarovu evan|elju", nema u tom rukopisu. Naj~e{}a me|u njima, tj. naknadna zamjena slova "i" sa "jatom", nije ovdje bila potrebna jer tekst nije ikaviziran. Ova pojava, ina~e tako zna~ajna za rukopise "Crkve bosanske", pone{to iznena|uje, a mo`da bi se neki ikavizmi mogli i prona~i prilikom temeljitijeg pregleda teksta.

I taj se rukopis razlikuje od pravoslavnih po tome {to, osim uobi~ajenih sigla i ponegdje iznad teksta upisanih slova, nema u njemu nikakvih crta niti to~aka nad pojedinim slovima. Njegova je iluminacija, naprotiv, oskudna: nekoliko zastavica na po~etku i kraju pojedinih evan|elja te inicijali, ponegdje vrlo lijepo izradeni. Rukopis je, kao i "Kopiratovovog evan|elja" jednostupa~an s 19 do 22 retka na strani. Matejevo evan|elje obuhva}a listove 1 do 79 recto, Markovo evan|elje listove 79 do 124 verso, Lukino evan|elje listove 124 verso do 196 recto i Ivanovo evan|elje listove 196 verso do 259 recto. Granstremova (1953) i Mo{in (1958) datiraju rukopis 14. stolje~em, a Vrana (1942:814), prema V. Jagi~u, (1883:467) po~etkom 15. stolje~a.

Ni taj rukopis nije jo{ pobli`e prou~en. Uspore|uju~i jedan njegov dio s "Gr{kovi}evim odlomkom" glagoljskog apostola, V. Jagi~ je konstatirao da se oba teksta, iako su pisana razli~itim pismom, "podudaraju gotovo rije~ po rije~", (1893:104) 5, a Vrana je, isklju~ivo na temelju ovog njegova izdanja, zaklju~io da se on ne razlikuje od drugih }irilskih rukopisa bosanskog porijekla "ni pismom ni pravopisom i jezikom a tako|er niti umjetni~kom stranom" (1942:807). Postanak mu stavlja u 14. stolje}e, kako ga datiraju tako|er Granstremova (1953) i, prema njoj, Mo{in (1958).

Rukopis ima u svemu 302 lista (ne 297, kako tvrdi Mo{in, iako je posljednji tako ozna~en). Nedostaje mu list 1., ali je, protivno mi{ljenju Granstremove, potpun. Naime poslije Pavlove poslanice Filomenu nacrtana je na listu 297 verso mala zastavica koje slijedi pripis:

Rukopis se sastoji od

1. Poslanice episkopa Epifnija o apostolima i njihovu `ivotu (list 1 do 4);
2. Apokrifa "Ob'ho`denije Pavla apostola" (list 5 do 6 recto);
3. "Deanija svetih' apostol'" (list 13 reco do 79 verso);
4. Prologa k apostolskim poslanicama (list 80 do 90); i samih
5. Poslanica. One slijede ovim redom: Jakovljeva, obje Petrove, tri Ivanove, Judina i ~etrnaest Pavlovih i to: Rimljanima, Korin}anima (2), Gala~anima, Efe`anima, Filipljanima, Kolo{anima, Solunjanima (2), Hebrejima, Timoteju (2), Titu i Filomenu.

Taj se redoslijed potpuno podudara s redoslijedom poslanica u "Hvalovu zborniku", a do poslanice Hebrejima, gdje se Mleta~ki zbornik prekida, tako|er s njihovim redoslijedom u tom rukopisu. Redoslijed u kojem tzv. katoli~ke poslanice prethode Pavlovima, zajedni~ki je i gr~kim kodeksima - kako Franjo Ra~ki (1869:104) napominje govore}i o "Hvalovu zborniku". Skladni dojam pisma, s jasno odvojenim rije~ima teksta, poja~avaju izvanredno lijepi i brojni inicijali u tamno sme|oj i zelenoj boji.

Iako se, protivno suvi{e uop}enoj tvrdnji Granstremove, tek izuzetno susre}u u njima likovi `ivotinja ljudi i ~udovi{ta (Stasov, 1884), upada u o~i inicijal II na listu 212 recto, na kojem su prikazana dva mu{ka lika u dugim haljinama, lijevo stari i s bradom i knjigom u desnici a desno mla|i. Na knjizi su napisana slova: se p(isa).

Sli~ni likovi, bez knjige u ruci starijega, ponavljaju se u istom inicijalu na listu 230 verso. Prizor mnogo podsje~a na zastavicu 2. poslanice Korin}anima u "Mleta~kom zborniku", na kojoj lijevi lik pru`a desnom neki tekst ([idak, 1957).

Prema op~enitom mi{ljenju, koje u novije vrijeme zastupaju tako|er Granstremova (1953) i Mo{in, taj je Apostol bosanskog porijekla. Pisan "poluustavom 14. strolje}a", on doista i po svom pismu i ukrasu govori u prilog tom mi{ljenju (Mo{in, 1958). Potkrijepljuje ga i odsustvo bilo kakvih makova nad rije~ima osim sigla. Uza sve to nisam ni u njemu zapazio ikavizme.

Tim ga vremenom datira i Mo{in (1958:415). Vrana (1942:803), naprotiv, preuzima datiranje P. A. Lavrova, (1905; 1915:234) tj. 13. stolje}em, {to ne smatram vjerojatnim.

Rukopis je velikog formata (27,5 x 20 5 cm), u dva stupca s 21 retkom i tri vrlo lijepa inicijala poznata iz albuma V. V. Stasova (1884:xxx).Dva dalja lista sa~uvala su se u ostav{tini V. I. Grigorovi~a, koji je do njih do{ao preko Giljferdinga. O njima je V. Jagi}, (1877:134) ne znaju}i za njihovu vezu s senktpeterbur{kim odlomkom, izrazio mi{ljenje da pripadaiu jednom evan|elistaru. Na takav zaklju~ak doista upu}uje oznaka prije 36 versa:

Iako u senktpeterburgu{kom tekstu nema sli}ne oznake, Jagi}eva je misao vrlo vjerojatna. Ve} sama veli~ina odlomka odudara od uobi~ajenog formata bosanskih ~etvoroevan|elja, bez obzira da li je njihov tekst pisan u jednom ili u dva stupca. Jagi~ev opis moskovskog odlomka vrijedi u svemu i za senktpeterbu{ki odlomak. S ostalim bosanskim rukopisima zajedni~ko im je -- prema Jagi}u -- i to bitno obilje`je {to "nad slovima nema gotovo nikakovih akcenata niti kva~ica, koje bi napominjale gr~ki spiritus asper i lenis." (Jagi}, 1877:135)

Budu}i da su ve} I. I. Sreznjevski i P. A. Lavrov (1915:234) utvrdili pripadnost jednog i drugog fragmenta zajedni~kom rukopisu pisanom na pergamentu, V.Vrana ih je opravdano nazvao Grigorovi~-Giljferdingovim odlomcima. Bosansko porijeklo tih odlomaka odaju, osim gornjeg obilje`ja, ikav{tina u njihovu jeziku, "vrlo rijetke ligature" i "dijeljenje rije~i bez obzira na izgovornu cjelinu sloga." (1942:803).

Ne spominju}i nikakvu literaturu konstatira nadalje da se radio "odlomku iz Apostola bosanskog pisma".

Vrana (1942) nije taj odlomak unio u svoj prikaz bosanslkih rukopisa, a vjerojatno ga nije ni poznavao. ^ini se da rukopis sadr`ava jedan neprekinuti tekst, koji zbog oskudice u vremenu nisam mogao utvrditi.

Premda pismo na prvi pogled doista pobu|uje dojam bosanskog porijekla, rukopis po mnogim svojim obilje`jima posvjedo~uje nesumnjivu pripadnost ortodoksnim tekstovima. Dokazuju to naro~ito brojne ligature i jo{ brojniji nadredni znaci (to~ke, crte i dr.). Prema tome, ovaj rukopis nije mogao pote~i iz redova "Crkve bosanske". Ni P.A. Lavrov (1915:234-249) nije ga unijeo u poglavlje o bosanskim rukopisima.

Granstremova (1953:104) zastupa isto mi{ljenje, dodaju}i da je rukopis prepisan s bugarskog originala. Rukopis se sastoji od 160 listova veli~ine 23,5 x 17,5 cm s 19 do 23 retka na strani. Pisan nelijepim polustavom, koji Granstremuova s pravom ocjenjuje kao "nebri`an", slovima koja su nagnuta na desnu stranu, kao da nije potekao od jedne ruke.

Ne upu}uje na to samo pismo prvog lista, koji sadr`ava neki tekst druge vrste od onoga {to slijedi, nego i o~igledna promjena u njegovu karakteru od lista 93 recto, poslije kojega nema vi{e do lista 120 recto toliko inicijala niti se crvena boja upotrebljava tako ~esto kao do tada. Nemarnost pisma dopunjuje primitivnost i siroma{tvo likovnog ukrasa -- zastavica i inicijala, crtanih samo cnvenom bojom.

Rukopis sadr`ava u stvari samo odlomke iz Ivanova evan|elja, a oznake: "za~elo" i "kon'c'", ubilje`ene ponegdje unutar teksta ne naknadno, kao i pripisi na kraju pojedinih odlomaka ubilje`eni zajedno s tekstom, o njihovu ~itanju u odre|ene dane i to uvijek redom od ponedjeljka do subote, name}u zaklju~ak da je taj rukopis bio namijenjen svakodnevnim obrednim potrebama, zacijelo u nekom pravoslavnom manastiru. Na takav zaklju~ak navodi i bilje{ka na listu 150 recto gore koja glasi:

Ako se svemu ovome doda i to da "jata" u rukopisu gotovo i nema, ali da se mjesto njega ne upotrebljava "i" nego "e", {to bi me|u rukopisima "Crkve bosanske" ve} samo po sebi -- ne uzimaju~i u obzir gore spomenuta obilje`ja -- bilo ne{to sasvim izuzetno, onda se taj rukopis ne mo`e smatrati bosanskim u tom smislu kao da je nastao u krilu hereti~ke "Crkve bosanske".

U svakom slu~aju neophodno je potrebna temeljitija analiza toga rukopisa. Tim vi{e jer sli~ne bilje{ke u "Hvalovu zborniku", koji toj crkvi nesumnjivo pripada, nisu do danas dobile za sve uvjerljivo obja{njenje. (Dani~i}, 1871:7, [idak, 1955:53-54)

Kada sam prije desetak godina upozorio Vladimira Mo{ina na izostavljenu rije~ "prije" u Stojanovi~evu izdanju zapisa "Batalova evan|elja" i pristao da to saop}i u jednoj bilje{ci svog priloga (Mo{in 1957:168), nije mi bio poznat rad E. E. Granstremove (1953).

Stojanovi}evu pogre{ku koja je punih sedamdeset godina spre~avala da se ispravno shvati smisao zapisa i, me|u ostalim, dovela do toga da se u nauci operira s nekim "redom gospodina Rastudija" me|u bosanskim "krstjanima" koji nije postojao, uo~io sam ~itaju}i faksimile toga zapisa u Albumu P. A. Lavrova (1905:br. 62).

Iznena|uje da Radoji~i} (1964) ne spominje u historiografskom uvodu svog izdanja rad Granstremove. Utoliko je opravdanije da se barem na ovom mjestu istakne kako je ona dala savjestan opis cijelog odlomka, prenose}i sve zapise u njemu, pa i onaj iz kojega se razabire da ovo evan|elje 1702/3. godine okova i "prilo`ia v' monastir' Skr'batno" neki Trpen "ot gr't' wr't'" tj. iz Ohrida (Granstrem, 1953:100).

Granstremova je, dodu{e, poslije spomena "gospoje Rese", k}eri vojvode Vukca i Batalove `ene, izostavila veznik "a", ali je, za razliku od Radoji~i}a, s pravom ozna~ila da je poslije rije~i on u nastavku istog zapisa praznina koja se mo`e ispuniti s 1 do 2 slova (Granstrem, 1953:100), iako ne mislim da ta pojedinost utje~e na ~itanje ina~e vrlo jasnog teksta.

Granstremova (1953:101), dakako, poznaje Stojanovi}evo izdanje, koje na kraju svog opisa i spominje, ali njegovu pogre{ku ne bilje`i. S obzirom na Stojanovi}ev podatak, koji i Radoji~i} citira i prema kojem odlomak Bataleva evan|elja nije jo{ ni 1886. bio unesen "ni u kakav spisak", iako se ~uvao pod staklom nije zacijelo suvi{na napomena da se on prvi put spominje ve} u Ot~etu Publi~ne biblioteke 1859. -- dakle gotovo tri desetlje}a prije Stojanovi}eva otkri}a.

Kao histori~ara koji, me|u ostalim, napose istra`uje problem "bosanske hreze", mene su prikazani rukopisi, razumljivo, interesirali samo s obzirom na taj problem. Iako sam ve} do sada, govore~i o njima, {to{ta u vezi s time napomenuo, ima jo{ nekih podataka vrijednih pa`nje, a zacijelo bi ih bilo i vi{e da sam nekim od tih rukopisa mogao posvetiti vi{e vremena. Njihovo dalje prou~avanje name~e se i s toga gledi{ta kao neophodno.

Od tobo`njih dualisti~kih elemenata koje je u nekim bosanskim rukopisima pronalazio Aleksandar Solovjev (1948a; 1948b) nisam u "Evan|elju Tvrtka Pripkovi}a" na{ao ni jedan. Nisam dodu{e mogao provjeriti, da li se u njegovu tekstu nalazi i rije~ "ino~edy" kojoj Solovjev, sasvim neopravedano, pridaje naro~ito zna~enje, ali sam u Mateja uzalud tra`io rije~ "izide" umjesto "rodi se" (tj. Isus), iako ni ona nije dualisti~kog porijekla.

Me|utim, u tekstu O~ena{a kod Mateja nai{ao sam na neuobi~ajen u bosanskim tekstovima oblik "nadsu{tni" (tj. hljeb) koji je, kako se vidi, doslovan prijevod latinske rije~i "supersubstantialis". O razli~itim oblicima tog atributa u bosanskim rukopisima usporedi [idak (1955:58; 1957:150; 1960:203). "Divo{evo jevan|elje" ima oblik "nasu{tni" (Grickat, 1962:276). Budu}i da kao podlogu za svoje zaklju~ke o tobo`njim hereti~kim obilje`jima u tektovima "Crkbe bosanske" Solovjev, potaknut djelom Jordana Ivanova (1925:112) uzima "Nikoljsko evan|elje", zagubljeno u vrijeme prvog svjetskog rata, vrijedna je pa`nje ~injenica da je pred nekoliko godina u Dublinu (Irska) prona|en rukopis koji se, prema uvjerenju Vladimira Mo{ina potpuno podudara s "Nikoljskim even|eljem" (izdanje \. Dani~i} 1864). Fotokopije, pak, nekih ilustracija pokazuju gotovo potpunu istovjetnost s likovnim ukrasom "Mleta~kog zbornika". (Mo{in, 1968:351) O gotovo potpunoj istovjetnosti likovnih ukrasa u "Mleta~kom zborniku" s ilustracijama "Nikoljskog evan|elja" uvjerio sam se osobno upore|uju}i ih prema fotorafijama.

Iako Sima ]irkovi} (1964:559) opravdano primje~uje da se "bosanski crkveni rukopisi, s obzirom na stanje na{ega dana{njeg znanja o knjigama dualisti~kih crkava, ne mogu upotrijebiti za rje{avanje osnovnih pitanja o u~enju bosanske crkve" i da je, prema tome, ovo nastojanje A. Solovjeva bilo "uzaludno i nepotrebno", ne mo`e se ustvrditi, kao {to to ]irkovi} ~ini, da je zbog toga diskusija krenula krivim putem.

U diskusiji, koja je -- ako se ima na umu cjelina tog problema -- po~ela zapravo 1954 ([idak 1954),20 nije se mi{ljenju Solovjeva suprotstavila neka protivna teza o nepostojanju dualisti~ke hereze u Bosni nego potreba da se postupak Solovjeva, koji je na izgled bio vrlo uvjerljiv, odbaci kao metodi~ki neispravan. A ta potreba postoji donekle i danas!

Nije samo Josip Hamm (1956:273) stekao dojam da je Solevjev u tom pogldu "na pravom putu", iako je to u~inio s mnogo zna~ajnih ograda. Dominik Mandi} (1962:95) usvaja sve argumente Solovjeva kao nesumnjive, smatraju}i da su spomenuti izrazi "bili tijesno povezani s poimanjem i naukom sredovje~nih maniheja", a ni Anto Babi} (1963:15) nije u svom popularnom prikazu bosanskih heretika izrazio bilo kakvu sumnju u pouzdanost tih argumenata.

Protivno mi{ljenje zauzela je u tom pitanju Irena Grickat analiziraju}i nedavno prona|eno bosansko "Evan|elje Divo{a Tihoradi~a". Njoj se, "uop{te uzev{i", ~ini da je "tra`enje manihejskih ili bogumilskih kamufliranih nagove{taja u bosanskim jevan|eljima (...) nau~no isforsirano, pogotovu kada se uzme u obzir koliko ima raznih leksi~kih varijacija u starim tekstovima uop{te". Kao nedovoljno uvjerljive i dosta kontradiktorne ocjenjuje ona, "bar za sada", i neke druge dokaze Solovjeva koji se osnivaju na bosanskim tekstovima (1961:279). Razmatraju}i pitanje o tobo`njim bogumilskom obilje`ju rije~i "ino~edy", kaja se nalazi i u "Miroslavljevom evan|elju" J. Vrana (1961:81) da se ona nalazi "i u nekim drugim ju`no slavenskim evan|eljima ali nije u vezi sa bogumilima".

Prema tome, diskusija se o tobo`njim dualisti~kim obilje`jima bosanskih tekstova nastavlja i prvenstveno su slavisti pozvani da svojim poznavanjem crkvenoslovenskih tekstova olak{aju dono{enje kona~nog rje{enja. Oni bi vjerojatno mogli ne{to pridonijeti i ispravnoj ocjeni glosa, koje Sima ]irkovi} jedine izdvaja iz grupe argumenata ove vrste. Me|utim, ta se ograda mo`e odnositi samo na glose u "Sre}kovi~evu evan|elju", danas izgubljenom, jer one jedine od svih naknadno unesenih bilje`aka u bosanskim rukopisima mogu, barem djelomi~no, biti tuma~ene u smislu dualisti~kog u~enja.

Jedini prikaz tog va`nog rukopisa, koji je svojim glosama jedinstven me|u bosanskim tekstovima dao je M. Speranskij (1902). Dva lista iz tog rukopisa nalazila su se tada u "Biblioteci pri Tverskem muzeje" u gradu Tveru, ali mi nije poznato da li se i danas ondje nalaze.

Usporedba s razfi~itim apokrifnim tekstovima u isto~noj crkvi, kojoj se do sada tek izuzetno pristupalo, mogla bi i u tom pitanju pridonijeti ne{to kona~nom rje{enju. Pogotovu, ako se uzme na um da M. Speranskij (1902:179-182), koji je jedini imao prilike da Sre}kovi}evo evan|elje prou~i u originalu, stavlja postanak njegovih glosa u 15-16. stolje}e, a uz to im odri~e svako hereti~ko obilje`je.

Uostalom, iz prikaza Speranskoga proizlazi da je i "Sre}kovi}evo evan|elje" do`ivjelo sudbinu nekih drugih bosanskih evan|elja koja su se sa~uvala samo zahvaljuju}i njihovoj kasnijoj upotrebi u pravoslavnim manastirima i crkvama. Pored "Nikoljskog evagn|elja" dolaze u tom pogledu svakako u obzir i ~etvoroevan|elja: "Vruto~lko evan|elje", "Kopitareovo evan|elje" ([idak 1955) i "Divo{evo evan|elje" (Gruji} 1937), a sada im se pridru`uje i "Evan|elje Tvrtka Pripkovi}a" (\uri} 1961) na|eno 1960. godine u crkvi Sv. Nikole u Podvrhu povi{e Bijelog Polja (Grickat 1962:241).

Kao {to sam ve} napomenuo, u rukopisu Tvrtka Pripkovi}a ima nesumnjivih tragova koji upu}uju na takav zaklju~ak, iako nisu tako brojni i raznovrsni kao u slu}aju "Kopitarova evan|elja".

Ukoliko se i redoslijed pojedinih novozavjetnih tekstova upotrebljavao do sada kao dokaz za njihovo hereti~ko porijeklo, to od ovdje prikazanih rukopisa dolazi u obzir samo "Apostol iz Giljferdingove zbirke br. 14". Napomenuo sam ve} da se redoslijed poslanica u njemu podudara s njihovim redoslijedom u "Hvalovom zborniku" i "Mleta~kom zborniku" i da je on isti kao u gr~kim kodeksima.

Irena Grickat (1962:279) je i pitanje "rasporeda tekstova" s razlogom svrstala me|u nedovoljno uvjerljiv materijal za dokazivanje njihova krivovjerja, ali je Dominik Mandi} ponovo pridao stanovito zna~enje ovom momentu. Pri tom, dodu{e, nije u pitanju mjesto koje zauzima Apokalipsa ali je Mandi} ustvrdio i to da raspored apostolskih poslanica u bosanskim rukopisima odgovara njihovu rasporedu u katarskom lyonskom obredniku.

Iako je ve} u slu~aju "Hvalova zbornika" morao konstatirati da se taj raspored u dva slu~aja razlikuje od onog u katarskom obredniku -- a ni ta razlika nije u Hvalovu zborniku jedina -- ipak zaklju~uje da se "Hvalov zbornik" i "Mleta~ki zbornik" u redoslijedu svojih tekstova "sla`u gotovo potpuno izme|u sebe i sa evan|elistarom francuskih albigenza u Lionu (!) iz 13. stolje}a". (Mandi}, 1962:95)

Me|utim, kako i sam navodi, u tom su rukopisu poslanice, koje slijede iza Apokalipse, poredane ovako: Jakovljeva, Petrove, Ivanove, Judina, Pavlove i to: Rimljanima, Korin}anima, Gala~anima, Efe`anima, Filipljanima, Solunjanima, Kolo{anima, Laodicejima, Timoteju, Titu, Filomenu i Hebrejima (Mandi} 1962:86).

U rukopisima, pak, "Hvalovog zbornika" i "Mleta~kog zbornika" kao i u "Giljferdingovu Apostolu br. 14". u kojima se jedinima od svih bosanskh rukopisa poslanice potpuno ili ve~im dijelom ("Mleta~ki zbornik") nalaze, redoslijed je njihov takav da je Pavlova poslanica Kolo{anima stavljena pred poslanicu Solunjanima, a ona Hebrejima pred poslanice Timoteju. Osim toga, Pavlove poslanice Laodicejima nema uop}e u bosanskim rukopisima, kao {to je nema ni u Vulgati.

Ovi se bosanski rukopisi razlikuju od "Lyonskog obrednika" jo{ i po tome {to sva tri sadr`avaju i neke apokrifne tekstove koji prethode djelima apostolskim. To su: poslanica episkopa Epifanija o apostolima i apokrifi o "obho`|eniju" i mu~enju apostola Pavla. Ova ~injenica mo`e se objasniti samo zajedni~kim predlo{kom, vjerojatno glagoljskim, pa ona, ve} sama po sebi, oduzima svaku opravdanost pretpostavci Dominika Mandi}a (1962:86) da je "krstjanin" Hval ove apokrife, kao i neke druge, vjerojatno "na{ao u nekom zapadno-katarskom kodeksu, koji je opona{ao pi{u}i svoj zbornik".

Preostaje da se konstatira, oboga}uje li iluminacioni ukras prikazanilh rukopisa na{e dosada{nje poznavanje tog ukrasa u tekstovima "Crkve bosarnske" i njegova zna}enja u rje{avanju problema ove crkve. Neki od tih ukrasa ve} su odavno poznati, a naprijed sam osobto istakao ljepotu inicijala u "Giljferdingovu Apostolu br. 14".

Me|utim, ondje gdje bismo s pravom o~ekivali bogatiji ukras, tj. u "Evan|elju Tvrtka Pripkovi}a", ostajemo razo~arani. Osim inicijala i zastavica nema u tom opse`nom rukopisu nekih samostalnih likova ni prizora kakvima obiluju "Hvalov zbornik" i "Mleta~ki zbornik", a njegovi inicijali ne dosi`u ljepotu takva ukrasa u "Divo{evu evan|elju". Stovi{e, za razliku od "Kopitarova evan|elja", u njemu nema ni simbola evan|elista, osim jednoga -- Markova (list 80 recto). Prema tome, iluminacioni ukras onih senkpetersbur{kih rukopisa koji nesumnjivo potje~u iz "Crkve bosanske" ne prinosi ni{ta novo njezinu boljem upoznavanju.

Prema saop}enju Vladinira Vrane (1942), u Gosudarstvenoj publi~noj biblioteci u Senkt Peterburgu nalazi se jo{ jedan bosanski rukopis koji, na`alost, nisam imao prilike pregledati. To je ~etverojevan|elje iz manastira Dovolje koje je u Giljferdingovoj zbirci obilje`eno brojem 7. Me|utim, Vladimir Mo{in (1958:412) koji je ~itavu zbirku prou~io i opisao, ne ubraja to evan|elje me|u bosanske rukopise. Prema njegovu opisu ono je pisano pouluustavom na papiru (111 listova) koji po filigramima potje~e iz kraja osamdesetih godina 14. stolje}a.

Uz sve to Vranino mi{ljenje zavrje|uje da se uzme u obzir i rukopis temeljito prou~i. Pismo i vrijeme rukopisa te smje{taj manastira Dovolje na rijeci Tari, koji je "po svoj prilici" sazidan u 15. stolje}u, va`an je argument za to mi{ljenje. (V.Petkovi} 9999:548)

Po{to je ovaj prilog ve} bio pripremljen za {tampu Vladimir Mo{in (1966:130) mi je skrenuo pa`nju na svoj rad gdje je tekst iz spomenutog rukopisa i on ozna~io kao "bosansko evan|elje" {to taj tekst nesumnjivo potvr|uje.

Babi} Anto
1963 Bosanski heretici. Sarajevo 1963

]irkovi} Sima
1964 Die bosnische Kirche. Accademia nazionale del Lincei (Roma), sv. 361, Quaderno no. 62, 1964

Dani~i} \uro
1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv.3, 1871

\uri} J., Ivani{evi} R.
1961 Jevan|elje Divo{a Tihoradi}a. Zbornik radova Vizantolo{kog instituta (Beograd), sv. 7., 1961

Granstrem E. E.
1953 Opisanie russkih i slavjanskih pergamennyh rukopisej, Leningrad 1953 (IV Rukopisi serbskogo proisho`denija, 95-112);

Grickat Irena
1962 Divo{evo jevan|elje. Filolo{ka analiza. Ju`noslovenski filolog (Beograd), sv. 25, 1961-1962

Gruji} R.
1937 Jedno jevan|elje bosanskog tipa 14-15. veka u Ju`noj Srbiji. Zbornik lingvisti~kih i filolo{kih rasprava A. Beli}u o ~etrdesetogodi{njici njegova nau~nog rada (Beograd), 1937

Hamm Josip
1956 Der Glagolismus im mittleren Balkanraum. Die Welt der Slaven, vol. 1, 1956

Ivanov Jordan
1925 Bogumilski knjigi i legendi. Sofija 1925

Jagi} Vatroslav
1877 Opisi i izvodi iz nekoliko jo`no-slovesnkih rukopisa 14. stolje}a. Starine JAZU (Zagreb), sv. 9, 1877
1883 Mariinskoe ~etveroevangelie s' prime~anijami i prilo`enijami. Senkt Peterburg 1883
1893 Gr{kovi}ev odlomak glagoljskog misala. Starine JAZU (Zagreb), sv. 26, 1893

Lavrov P.A.
1905 Paleografi~skie snimki s' jugoslavanskih' rukopisej. Senktpeterburg, 1905
1915 Paleografi~eskoje obzorenie kirillovskogo pis'ma. Enciklopedija slavenskoj filologii, sv. 4-1. Petrograd, 1915

Mandi} Dominik
1962 Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chichago 1962

Mo{in Vladimir
1957 Rukopis Pljevaljskog sinodika pravoslavlja. Slovo, Zagreb, sv. 6-8, 1957
1958 K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Giljferdinga GPB-i, Trudy Otdela drevnerusskoj literatury Instituta russkoj literatury XV,1958, 409-417.
1966 Paleografski album na ju`noslovensko kirilsko pismo. Skopje 1966
1968 Rukopisi biv{e beogradske Narodne biblioteke u Dablinu i Zarebu. Bibliotekar (Beograd), 1986

Petkovi} V.
999 Narodna enciklopedija, tom 1., str. 548

Ra~ki Franjo
1869 Prilozi za povijest bosanskih Patarena. Starine JAZU (Zagreb), sv. 1. 1869

Radoji~i} \or|e Sp.
1964 Odlomak bogomilskog jevan|elja bosanskog tepa~ije Batala iz 1393 godine. Izvestija na Instituta za balgarska istorija (Sofija), sv. 14-15, 1964, str. 495-509.

Rozov I. I.
1958 Ju`noslavjanskie rukopisi Gosudarstvennoj publi~noj biblioteki, Trudy GPB-i (Senkt Peterburg), sv. 5, 1958, str. 105-118;

Solovjev Aleksandar
1948a Vjersko u~enje bosanske crkve. Zagreb, 1948
1948b La doctrine de l'egliste de Bosnie. Academie royale de Belgique. Bulletin de la classe des lettrs, 5 ser. vol. 34, 1948, str. 481-534

Speranskij M.
1902 Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Sre}kovi}s. Arhiv fur slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902 str. 172-182

Stasov, V. V.
1884 Slavjanski i vasto~nyj ornament' po rukopisjam' drevnjago i novogo vremeni. Senkt Peterburg, 1884

Stojanovi} Ljubomir
(1886)

[idak Jaroslav
1954 Dana{nje stanje pitanja "Crkve bosanske" u historijskoj nauci. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 7, 1954
1955 Kopitarovo bosansko jevan|elje u sklopu pitanja "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb), sv. 4-5, 1955, str. 47-62
1957 Marginalija uz jedan kukopis "Crkve bosanske" u mleta~koj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957
1960 Dva priloga o minijatrurama u rukopisima "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb) sv. 9-10, 1960

Vrana Josip
1961 L'Evangeliare de Miroslav. Gravenhage, 1961

Vrana Vladimir
1942 Knji`evna nastojanja u srednjovje~noj Bosni. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine sv. 1. Sarajevo 1942, str. 794-822