Back to OB Quaterly

Osnov, problematike bosanskih rukopisnih kodeksa u vremenskom rasponu od 12. do 16. vijeka naju`e je povezan sa njihovim odre|ivanjem prema ostalim ju`noslavenskim rukopisnim fondovima, vezanim za pojedine terene i etni~ke formacije. Najstariji sa~uvani cjeloviti bosanski kodeksi poti~u iz 14. vijeka ukoliko im ne pribrojimo "Miroslavljevo evan|enje" (Grickat 1962:229), me|utim najstariji fragmenti datiraju ve} iz 12. vijeka i to glagoljski "Gri{kovi}evi odlomci i "Mihanovi}evi listi}i" ([tefani} 1969:16).

U tom smislu do danas nije definitivno rije{eno ne samo pitanje pripadnosti pojedinih spomenika sa terena Bosne i Hercegovine (ranije Huma) nekoj od ju`noslavenskih redakcija nego ni pitanje da li cijelu ovu grupu spomenika treba tretirati kao sastavni dio neke od redakcija ili kao izdvojenu posebnu redakciju. O problemu "Miroslavljevog evan|elja" i njegova osnosa prema srpskim spomenicima uporedi studiju Josipa Vrane, te tamo navedenu literaturu (Vrana 1961). O problemu redakcije uporedi Josip Hamm (Hamm 1964:3).

Za rje{enje ovog problema primarno je sa koje teoretske platforme pristupamo odre|ivanju samog pojma redakcije (napominjem ujedno da pod pojmom redakcije podrazumijevam, za razliku od tekstologa i ve}ine istori~ara, spontano mijenjanje jezi~ke supstancije i strukture tekstova, kao i ve}ina lingvista (Liha~ov 1966:12-14) - ukoliko se fenomen redakcije posmatra u okviru istorije literarnog jezika, on dobiva {iru istorijsku i dru{tveno-politi~ku dimenziju (Vinogradov 1963:9), pa }e i kriterijumi za odre|ivanje redakcije biti druk~iji, nego u slu~aju kad je u pitanju ocjenjivanje iz isklju~ivo dijahrono-lingvisti~kog ugla posmatranja. Ovdje se termin "literarni jezik" upotrebljava u zna~enju u kome je poznat u ruskoj lingvistici (Vinogradov 1958:24-35; Rusanovskij 1970:54)

Ako se pri tom ima u vidu da je postojanje bilo kakve redakcijske knji`evnosti nu`ni preduslov za razmatranje i ~istog, izdvojenog fenomena jezi~kog ostvarenja, kao i ~injenica da se, kad je u pitanju staroslavenski, nu`no mora imati u vidu njegova isklju~iva funkcija literarnog jezika, nema dvojbe da je i crkvenoslavenski, u koji se ulijevaju sva redakcijska ostvarenja, mogu}e posmatrati kao isklju~ivo literarno-jezi~ki fenomen. (Durnovo, 1929:139; Trubetzkoy, 1954:96; Kurz, 1969:21)

U tom kontekstu pojam redakcije je pojam kategorije literarnog jezika, {to zna~i da je u biti podlo`an mjerilima i kriterijumima koji nisu isklju~ivo lingvisti~ki, nego i dru{tveno-politi~ki i istorijski.

Na toj se bazi, dakle, bosanski rukopisni kodeksi mogu posmatrati kao poseban tip redakcije, bez obzira na ~injenicu da je sa ~isto lingvisti~kog stanovi{ta, uklju~uju}i ovamo i paleografske i grafijske osobine, broj osobina koje su bosanska specifi~nost zapravo minimalan. (Kuna 1965:190)

Kod bosanskih kodeksa karakteristi~no je upravo to da su crte relativne za ocjenjivanje pripadnosti bosanskoj redakciji uglavnom istovremeno i crte jedne od drugih dviju srpskohrvatskih redakcija. Njena specifi~nost i le`i dijelom u tome {to se ona prema srodnim redakcijama naj~e{}e odnosi dvojako: osobine inherentne bosanskoj redakciji prema jednoj od srodnih redakcija pokazuju istovetnost, prema drugoj razli~itost, druk~ije re~eno, one su prema jednoj markirane, dok prema drugoj istovremeno nisu.

S druge strane, istorijska i dru{tveno-politi~ka mjerila upravo name}u posmatranje bosanskih kodeksa kao izdvojene redakcijske cjeline: tu je, u prvom redu, prisutna bosanska dr`avnost u toku srednjeg vijeka, zatim specijalna istorijska situacija Bosne i Huma, uslovljena geografskim polo`ajem, ali jo{ vi{e ~injenicom da ovo tlo, poslije crkvenog raskola, predstavlja istovremeno interesnu sferu i rimske i vizantijske, kasnije srpske, institucionalizovane crkve, te je tako, u neku ruku, grani~na zona njihovog sukobljavanja (Panteli} 1964:140; [tefani} 1957:130). Upravo ta ~injenica da se u nekim tekstovima osje}a uticaj i isti~ne i zapadne tradicije daje podlogu za ovaj zaklju~ak.

Ako tome dodamo jo{ nesumnjivo utvr|eno postojanje tzv. "Crkve bosanske", koja bez obzira na kvantum njene jereti~nosti ili pravovjernosti predstavlja samostalnu crkvenu organizaciju, suprotstavljenu drugim dvjema, jasno je da je prisutan ~itav niz dru{tveno-politi~kih i istorijskih okolnosti koje su svakoj kulturnoj djelatnosti na ovom tlu morale davati poseban pe~at. O tzv. "Crkvi bosanskoj" vidi op{irnije kod: Jaroslava [idaka ([idak 1967a:195), te tamo navedenu literaturu i Ante Babi}a (Babi} 1954)

Dodamo li tome da su tijekom istorije hrvatska i srpska dr`avna organizacija stupale s Bosnom i Humom u razne dodire, nejednakog intenziteta u raznim istorijskim razdobljima, da su pojedini dijelovi ovog teritorija bili u kra}em ili du`em periodu integrirani u dr`avne sklopove Srbije ili Hrvatske, ili dijelovi ovih dr`ava u Bosnu - neminovno je da sudbina kulture, a shodno tome i literature mora biti specifi~na, s naro~itim profilom {to je opet, u krajnjoj liniji, nalazilo svog odraza i na planu literarnog jezika, u konkretnom slu~aju jezika redakcije. (]irkovi} 1964)

Me|utim, s ~isto lingvisti~ke ta~ke gledi{ta bosanska grupa kodeksa ima s hrvatskoglagoljskim, jednako kao i s }irili~kim srpskim srednjovjekovnim spomenicima pismenosti osim zajedni~ke staroslavenske podloge, koja ih povezuje sa svim ostalimlim literaturama na crkvenoslavenskom jeziku, jo{ jednu zajedni~ku komponentu od bitnog zna~aja - zajedni~ki govorni supstrat, na temelju kojeg je i formirana redakcija.

Radi se o zajedni~kom srpskohrvatskom jeziku, pa iako su - kad je rije~ o hrvatskoj i srpskoj redakciji - u pitanju dva razli~ita dijalekta u toj funkciji, {tokavski za srpsku a ~akavski za hrvatsku redakciju, istovrsna jezi~ka struktura koja le`i u osnovi oba dijalekta zajedni~kog jezika mnogo je bitnija u odnosu na redakcijske promjene od sitnijih strukturalnih i, naro~ito, supstancijskih razlika.

Bosna je u tom pogledu ne{to bli`a srpskoj redakciji, s kojom je povezuje {tokavski dijalekt, samo {to je u bosanskim kodeksima prete`no zastupljen zapadno{tokavski, a u srpskim isto~no{tokavski (Brozovi}, 1970:31). Josip Hamm, istina, smatra prelaznim podru~jem izme|u zapadne i isto~ne redakcije samo pojas izme|u Bosne i Une, koji je {~akavski, {to ne}e odgovarati stanju, jer su neki kodeksi nesumnjivo isto~nobosanske provenijencije kao "Divo{evo evan|elje" ili "^ajni~ko evan|elje" (Hamm 1963:59).

Otuda se izme|u ove tri konkretne redakcijske literature osje}a daleko ve}a sli~nost na jezi~kom planu u odnosu prema drugim redakcijama nastalim na bazi drugih ju`noslavenskih jezika, pri ~emu kodeksi koji pripadaju bosanskom korpusu rukopisa u mnogom predstavljaju prelaznu kariku, u kojoj se dodiruju redakcijske specifi~nosti drugih dviju.

Ako se tome jo{ doda da su veoma razli~iti dru{tveno-politi~ki i kulturni uslovi nametnuli i drugi obim, a naj~e{}e i drugu sadr`inu literarnoj djelatnosti, koja se u naj{irem smislu mo`e ubrojati u redakcijsku knji`evnost, ima osnova da se bosanski kodeksi posmatraju izdvojeno iz kompleksa hrvatske ili srpske redakcijske knji`evnosti kao posebna redakcijska knji`evnost (Radoj~i} 1962:19; Hamm 1963:60; Mo{in 1965:177).

U odnosu prema ostalim srpskohrvatskim redakcijskim knji`evnostima Bosna i Hum se upravo u pogledu tematike bitno odvajaju od svih ostalih. Koliko se dosada zna, bosanski kodeksi su, uglavnom, religioznog karaktera, ali relativno skromnog repertorija; radi se, uglavnom, o evan|eljima, i to prete`no o tetrama, uglavnom bez liturgijske podjele, zapravo samo sa jednim jako starim tipom podjele na amonijeve glave i jevstatijeve kanone. (Grickat 1962:232)

Druga zna~ajna osobina je da se u svim do danas o~uvanim zbornicima sa~uvala apokalipsa, uz druge dijelove Novog zavjeta (Mo{in 1957:139), ali samo izuzetno i tekst Starog zavjeta, npr. devet bibli~kih pjesama "Hvalovog rukopisa" i uz to poneki apokrif, {to samo po sebi nije od ve}eg zna~aja s obzirom da se apokrifni spisi istog ili sli~nog karaktera nalaze i u drugim redakcijama. [to se pak apokrifa ti~e, valja konstatovati da su oni u hrvatskoj redakciji daleko atraktivniji od bosanskih ([idak 1957:130; 1967:123)

Uz to, upravo, je neznatan broj takvih tekstova za koje se mo`e s relativnom sigurno{}u ustvrditi da imaju jereti~ki, bogumilski karakter, kao {to su glose izgubljenog "Sre}kovi}evog evan|elja" (Speranskij 1902:172-82; [idak 1967:121), ili nedovoljno prou~eni i samo djelomi~no pro~itani tekst listi}a iz Monteprandona.

Jereti~ki karakter ovih listi}a posvjedo~en je za sada samo indirektno s obzirom da ga je u Italiju donio, po svemu sude}i, franjevac Dominik Gangala, poznati borac protiv jeretika, koji je djelovao u Bosni u prvoj polovini 14. vijeka (Thalloczy 1905:79). Od izvjesnog su zna~aja za ovo pitanje i strane intervencije u bogumilskoj Bosni u toku 13. vijeka ([idak 1955:11-40; ]irkovi} 1964:58-69; Mo{in 1957:166).

Listi}i su zalijepljeni kao bezvrijedni pergament na unutra{njim koricama knjige "Margaritarum", koja se danas nalazi u posjedu Gradske knji`nice Monteprandona. Ipak, u novije vrijeme otkriven je i jedan odlomak parimejnika bosanskog tipa (Kuna 1970:97-102), {to bi svjedo~ilo da su istovremeno s kodeksima bosanskih krstjana mogli postojati i ortodoksni kodeksi, pisani u istoj redakcijskoj tradiciji, upravo jednako tradiciji kao i oni bosanskih krstjana. (]irkovi} 1964:58-69)

U pogledu veza sa srpskom redakcijom vrlo je karakteristi~an spomenik "^ajni~ko evan|elje", koje u nekim svojim dijelovima potvr|uje intenzivne veze s resavskom {kolom (Jerkovi} 1971:597-601), dok je u drugim dobro tradirani bosanski tekst. Ukoliko je nastalo na terenu na kojem se danas nalazi vrlo je vjerovatno da su uticaji iz Srbije mogli biti direktni, a ikavizam ovog evan|elja, koji i nije tako izrazit kao u nekim drugim kodeksima (Jerkovi} 1971:163-171), mogao bi biti i oznaka tradiranosti jednog njegovog predlo{ka.

Tekstova svjetovnog karaktera u ovoj redakcijskoj knji`evnosti mo`e se gotovo re}i da nema uop}e, mada je vrlo vjerovatno da se za bosanski teren mo`e vezati "Berlinska Aleksandrida", a mo`da i "Gajeva Aleksandrida" (Marinkovi} 1969:61; Van der Berk 1970) svakako ne "Roudni~ka", koja }e biti najvjerovatnije pisana na terenu Poljica, kako pokazuju njene izrazito ~akavske osobine (Jagi} 1867:93; 1871:203-17). Kao bosansku pominje je Mehmedalija Dizdar (Dizdar 1969:313), me|utim tipom zapadne }irilice slu`ile su se i Poljice, pa i Dubrovnik (Hamm 1958:198).

Me|utim, ova Aleksandrida je svakako samo prepis "srpske Aleksandride", a po svojim jezi~kim karakteristikama jedva mo`e da se ubroji u sklop redakcije u naj{irem smislu rije~i, jer je jezik gotovo narodni.

Me|utim, kao {to je poznato, i srpska i hrvatska redakcijska knji`evnost obuhvataju znatno {iri i bogatiji repertorij djela, u skladu sa svojom dru{tvenom funkcijom: hrvatska uz liturgijske i druge religijske spise i tzv. pu~ko-religioznu knji`evnost ([tefani} 1969:16-63; Hamm 1963:63), a srpska kompletnu srednjovjekovnu knji`evnost, crkvenu i svjetovnu (Pavlovi} 1954:9-18; Kuna 1965:193) Pu~koreligiozna knji`evnost mo`e se samo uslovno ubrojati u redakcijsku, jer je jezik u ve}em dijelu tih tekstova sasvim narodni.

Istina, postoji jo{ uvijek mogu}nost da se prona|e jo{ pone{to bosanskih rukopisa, ali te{ko je povjerovati da bi i neki novi nalazi mogli bitno promijeniti sliku: bosanska redakcijska knji`evnost je nu`no ograni~ena specifi~nim ustrojstvom svoje crkve bosanskih krstjana (koja, po svemu sude}i nije njegovala ni zapadni ni isto~ni obred. Op{irnije o problemu liturgije bosanskih krstjana piso je Jaroslav [idak (1955a). Po svemu se ~in da, uglavnom, za ve}inu kodeksa mo`e smatrati da nisu slu`ili u liturgijske svrhe prema slu`benim obredima zapadne ili isto~ne crkve. To stanje ne mijenjaju ni na|eni ostaci liturgijskih tekstova, pomenutog "Parimejnika" i "Splitskog misala", koji samo trasiraju povremene veze u oba pravca i ukazuju na prisutnost obostranih uticaja. U vezi sa tim je i problem iluminacije rukupisa (Maksimovi} 1960:204-6).

Ona nije imala ni crkvene organizacije onog tipa kao pravoslavna ili katoli~ka crkva), a uz to i malim zna~ajem vladarske dinastije, koja bi inspirirala i potpomagala knji`evno stvarala{tvo. Ne postoji ni istori~arska djelatnost, jer ne postoji ni dinasti~ki kult, kao npr. kod Nemanji}a. O crkvenoj organizaciji vidi kod ]irkovi}a (]irkovi}, 1964:105)

Osim toga, epoha sna`enja dr`ave i dinastije u vrijeme Tvrtka je ujedno i epoha ja~anja srpskih uticaja, zbog Tvrtkove okrenutosti Srbiji, dok opet sve kasnije etape predstavljaju slabljenje bosanske dr`avnosti uz porast stranih uticaja, te uz direktne politi~ke intenvencije i kulturne pritiske katoli~ke, latinisti~ke crkve, ~ime ova samosvojna bosanska redakcijska knji`evnost biva potiskivana i izvrgnuta postepenom zamiranju, ~ija su gornja granica prva desetlje}a poslije pada Bosne pod Turke (]irkovi}, 1964:282; [idak, 1965:291). Ljubazno{}u prof. Vladimira Mo{ina omogu}en mi je uvid u njegove podatke o rukopisnoj gra|i biv{eg Muzeja Srba u Hrvatskoj, na temelju ~ega se mo`e pretpostaviti, na temalju jednog rukopisnog dodatka {tampanom "Oktoihu", da se bosanska tradicija produ`ava barem u izvjesnoj mjeri i u 16. vijek.

Donja granica bosanske redakcijske knji`evnosti dopire u 11. vijek i vezuje se za glagoljske spomenike s ovog terena, kojih je vrlo ograni~en broj, jer je i u Bosni glagoljica relativno rano potisnuta od }irilice, tako da se osim "Gr{kovi}evih listi}a", "Mihanovi}eva apostola", "Splitskih odlomaka" nalazi jo{ jedino po koja stranica ili zapis u }irili~kim kodeksima, kao {to je u "^ajni~kom evan|elju" ili u "Radosavljevom rukopisu".

Za ovakve zapise nu`no je pretpostaviti da se glagoljica pojavljuje ako ne kao tajnopis, a ono kao zastarjelo pismo koje je ve} izvan kontinuirane upotrebe. Prema ovim svjedo~anstvima ne mo`e se utvrditi hrvatska glagoljska tradicija u Bosni - rani spomenici nam o ovome ni{ta ne govore, a mla|i pokazuju uglavnom deformirane oblike koje je mogu}e vezati jednako za oblu kao i za uglatu formu glagoljskih slova ([tefani} 1957:131; 1959:5-10).

Za ve}inu bosanskih kodeksa je dokazano da im je bli`i ili dalji predlo`ak bio glagoljski ([tefani} 1959:8; Hamm 1960:59) Izme|u ostalih i za "Divo{evo evan|elje" s po~etka 14. vijeka mo`e se pretpostaviti da mu je jedna od starijih podloga bila pisana oblom glagoljicom, jer se u njegovom tekstu na{lo jedno glagoljsko i u toj formi, i to na odgovaraju}em mjestu u tekstu, tako da se ne mo`e pretpostaviti da je tamo slu~ajno uba~eno. Osim toga, na drugom mjestu teksta u rije~i "v(pg)`det(pg)" D{18l/3-5 izvr{ena je zamjena slova "d" slovom "l", {to se tako|e vezuje za gre{ku pri prepisivanju s glagoljske podloge.

Nije, me|utim, isklju~eno da je glagoljica u Bosnu dopirala i sa zapada iz Hrvatske i sa istoka iz Makedonije ([tefani}, 1969a:20; Mo{in, 1965:177; Koneski, 1957:192) U prilog ovoj isto~noj provenijenciji govori i ~injenica da se ortografske karakteristike bosanske }irilice vezuju za najstarije }irili~ke makedonske spomenike, a fakat da su iste i karakteristike najranijih sa~uvanih spomenika Huma, Zete i Duklje, prije formiranja tzv. svetosavske recenzije, govori i o putu prodiranja tekstova (Hamm, 1960:51).

Uz to, veze s Makedonijom, uz zaobila`enje Srbije, bar u prvo vrijeme, poduprte su i ideolo{kim stavovima i izrazitim neprijateljstvom srpskih vladara 13. vijeka prema bosanskim babunima (Mo{in, 1957:167; Koneski, 1957:194)

O tom govori i Hamova opservacija da se pojavljuje u bosanskim tekstovima, mada ga u hrvatskim glagoljskim maticama nema ve} od 11. vijeka (Hamm 1960:51), {to se opet mo`e vezati za makedonske }irilske spomenike, u kojima se zadr`ao jeri, a na to upu}uje i fakultativna pojava jusova u nekim bosanskim kodeksima, mada izuzetno (Grickt 1962:259; Linari} 1960:156). Jezi~ki na vezu s makedonskim tekstovima ukazuje ubacivanje "d" u grupu "zr" (Koneski, 1956:28; Dani~i}, 1971:60; Gricikat, 1962:262), te reprodukcija gr~kog "y" (ipsilon) sa "u" (uz "i" i "i`icu") (Koneski 1956:28; Dani~i} 1971:47; Gricikat 1962:262).

Za intenzivnije veze s Makedonijom govori i tekstualno i leksi~ko prou~avanje apostola, pri ~emu je Bla`e Koneski mogao da nazre vezu makedonskog apostola s apostolima koji su se prepisivali na bosanskom podru~ju, a naro~ito je ilustrativno {to je utvr|eno da se "Vrane{ni~ki apostol" dodiruje s "Gr{kovi}evim apostolom", ali i s apostolom u sklopu "Mleta~kog zbornika" (Linari}, 1960:158).

S druge strane, apokalipsa istog zbornika sla`e se, kako je utvrdio Josip Hamm, sa hrvatskim glagoljskim apokalipsama. Ovdje se misli da "Hvalov" i "Radosavljev rukopis", te "Mleta~ki zbornik" (Hamm, 1960:61-64)

Ako se uzme u obzir da je za ju`noslavenske zemlje Bugarska izvor bogumilske jeresi, a Bosna teren na kojem je egzistirala specifi~na crkva bosanska, koja je va`ila za jereti~ku, onda je vrlo vjerovatno strujanje iz Bugarske preko Makedonije i razli~itih kodeksa, koji su mogli biti i jereti~ki. Me|utim, na jezi~kom planu uticaji ovih makedonskih ili bugarskih podloga morali su biti minimalni, jer je govorni jezi~ki supstrat u oba slu~aja i strukturalno i supstancijalno druk~iji, a ono {to ih spaja je staroslavenski osnov, na osnovu kojeg se i vr{ilo preuzimanje i preno{enje teksta. Tragova svakako ima, ali je u tom pravcu bilo suvi{e malo izu~avanja da bi se moglo re}i ne{to odre|enije.

Pri identifikaciji spomenika bosanske redakcije, kao i drugih uostalom, polazi se od paleografskih, ortografskih i jezi~kih osobina, u ~emu se ogledaju ne samo ~isto jezi~ke komponente nego, tako|e, i odre|eni tip {kole, {to ve} implicite sadr`i i odre|eno kulturno-istorijsko osvjetljenje.

U pogledu paleografije i ortografije uo~avaju se, naravno, razni slabiji ili intenzivniji uticaji drugih {kola, ali, a to je posebno zna~ajno, i odre|eno zaostajanje, konzervativnost koja se mora isklju~ivo vezati za specifi~nost bosanskih prilika, tj. za notirane izvanlingvisti~ke uslove (Hamm, 1963:57). Uticaji drugih {kola naj~e{}e su individualne prirode, vezane za li~nost jednog ili vi{e prepisiva}a ili korektora (Jerkovi}, 1971:319)

Paleografsku komponentu mo`emo posmatrati, uglavnom, samo u odnosu prema istovremenim spomenicima srpske redakcije, jer je ve}ina bosanskih spomenika }irili~ka, i oni su najo~itiji pokazatelj zaostajanja u svim sinhronijskim presjecima, kako u odnosu prema rukopisima ra{ke, tako i prema onima resavske {kole. Osim ve} pominjanih "Gr{kovi}ehih i Mihanovi}evih listi}a iz 12. vijeka pominje se tzv. glagoljski "Splitski odlomak" koji [tefani} stavlja u 13. vijek - upravo zbog toga {to ga smatra retardiranim u odnosu na hrvatske glagoljske tekstove ([tefani}, 1957:112-18). Iz kasnije epohe tj. 15. vijeka imamo glagoljski zapis u "^ajni~kom evanj|elju" i "Radosavljevom rukopisu" ([tefani}, 1959; Hamm, 1960)

U tom su pogledu karakteristi~na slova: "a", "~", "t", "jeri" i "omega", koja zadr`avaju kod svih bosanskih kodeksa arhai~nije oblike - a s ravnim stablom o koje je obje{ena manje ili vi{e izdu`ena petlja koja naj~e{}e ne dodiruje liniju; "~" sa simetri~nom ~a{icom, ili, kasnije, simetri~nom vilju{kom na dr{ci; "t" koje je isklju~ivo jednostuba~no, nikad sa dva ili tri stupca; "jeri" koje uvijek ima spojnicu, te omega sa uzdignutim srednjim stubi}em, dok su oba krajnja stubi}a naj~e{}e ravna (Grickat 1962:246; Jerkovi} 1971:89; Pavlovi} M., 1921:242; \or|i}, 1971:134; Mo{in, 1966).

Osim toga, vrlo je ~esto tropotezno "`", naj~e{}e od dvaju horizontalnih lukova koje na mjestu dodira, ili na sredini sije~e stubi} (Grickat, 1962:90; \or|i}, 1971:135; Jerkovi} 1971:91). U odnosu prema spomenicima resavske {kole ovamo se jo{ mo`e dodati "m" bez kosih bo~nih strana, e sa ~eki}em na jezi~ku, te "v" sa obje jednake petlje (Jerkovi}, 1971:90; \or|i}, 1971:136; Mo{in, 1955:11)

Osim toga, u spisak bosanskih osobina distinktivnih prema srpskim treba jo{ pribrojati ~itav niz ortografskih osobina, kao {to je nepoznavanje grafema "psi" i "i`ica", koje se sre}u samo izuzetno, te pojavljivanje slova "o", "~", "l" i deseteri~kog i uglavnom samo u brojnim vrijednostima, te napokon ~uvanje "|erva", za vrijednost glasa "|", izuzetno i "}", ~ega nema ni u ra{kim ni u resavskim spomenicima, i {to povezuje bosanske spise s glagoljskom tradicijom (jerkovi}, 1971:292; [idak, 1957:136; [tefani}, 1957:131; Dani}i}, 1871:56; \or|i}, 1971:113).

U odnosu prema resavskim kodeksima jedna od najuo~ljivijih bosanskih karakteristika je gotovo potpuni nedostatak akcenata i spiritusa (Jagi}, 1877:134; [idak, 1957:137; Grickat,1962:250), a prema svima ostalima, i glagoljskim i }irilskim, nedostatak bilo kakve zamjene za poluglas, tj. tekstovi uglavnom nemaju ni pajeraka ni apostrofa ili {tapi}a, {to se vrlo rano javlja i u hrvatskoj glagoljici ([tefani}, 1957:107; Hamm, 1958:194; Grickat, 1962:250; Jerkovi}, 1965:29)

Ortografske osobine koje se smatraju gotovo odlu~uju}im za identifikaciju bosanskih kodeksa su vrijednosti jata kao ja i e kao je, na po~etku rije~i i u postvokalskoj poziciji, {to ostaje trajna osobina ovih spomenika u svim vremenskim periodima, a koja se dovodi u vezu s vrijedno{}u ovih znakova u sistemi glagoljice.

Sama ~injenica da se grafijske vrijednosti u bosanskim kodeksima mogu vezati za glagoljicu jo{ nije, naravno, izravni dokaz za ve}u vezanost ove redakcije za zapadniju hrvatsku, s obzirom na ~injenicu da je Makedonija od 10. do 12. vijeka tako|e glagoljski teren, a nesumnjive su, kako je ve} pomenuto, i veze izme|u ovih dviju redakcijskih knji`evnosti, najvjerovatnije preko Huma (Koneski, 1957:192; Hamm, 1960:59; Beli}, 1936:215; [tefani}, 1957:104). J. Vrana locira glagoljski Minhenski abecedarij na bosansko-humski teren prve polovine 12. vijeka (Vrana, 1963:193)

Za povezanost s hrvatskim terenom govori, me|utim, izravno svjedo~anstvo jednog dijela samih kodeksa, tekstolo{ki i jezi~ki (Hamm, 1960:61). U tom pogledu ima zna~aja i samo postojanje "Splitskog odlomka" koji signira fazu ve}e povezanosti barem jednog dijela Bosne s hrvatskom glagoljskom knji`evno{}u, pa i zaoadnim obredom ([tefani}, 1957:85)

Osim toga, najve}i broj tekstova je izri~ito ikavski {to prema na{im dijalekatskim znanjima upu}uje na areu zapadno od rijeke Bosne, koja je morala, ve} i zbog istorijskih okolnosti, biti u tje{njoj vezi s Hvatskom (Brozovi}, 1970:12; Ivi} 1958:188, Hamm, 1963:57).

^injenica je, npr., da je jedan od kodeksa, Hvalov rukopis, pisan za istu li~nost za koju je napisan i jedan od najzna~ajnijih glagoljskih spomenika, "Hrvojev misal", tj. za Hrvoja Vuk~i}a Hrvatini}a, i to mo`da ba{ i na tlu dalmatinske Hnvatske (Hamm, 1960:50)

Na fonetskom planu bosanske kodekse karakteri{e od prvih vremena relativno `iva infiltracija crta narodnog govora, {to je u principu osobina koja pribli`uje ove tekstove hrvatskoj glagoljskoj knji`evnosti i markira ih prema srpskim ([tefani}, 1957:85) Tu je pored govornog refleksa jata relativno rana vokalizacija poluglasa te dosta ~esti primjeri prelaza v6 u u u otvorenom slogu (Pavlovi} M. 1921:243; Hamm, 1960:49; [idak, 1955a:47; 1957:137;, Grickat 1962:255; Jerkovi}, 1971:271; [tefani}, 1957:89)

Na morfolo{kom planu je situacija ne{to kompleksnija. Dok, s jedne strane, intenzivnije prodiru i u liturgijske tekstove crte narodnog govora, kao {to su, npr., oblici odre|enog vida pridjeva novog srpskohrvatskog tipa u ve}ini pade`a (izuzimaju}i genit. sg. m. i n., gdje se vrlo dugo uz - ogo odr`ava - ago), srpskohrvatsko ujedna~avanje u imeni~kim konsonantskim osnovama, dotle se, s druge strane, u glagolskoj sistemi kontinuiraju arhai~ni tipovi aorista i participa preterita, mada se, {to se ti~e aorista, mora primijetiti da su njegovi oblici podr`ani srpskohrvatskim oblicima prezenta (Grickat, 1962:260; Jerkovi}, 1971:327; Dani~i}, 1871:64) Kao {to su ve} utvrdila pojedina~na istra`ivanja, postoji odre|ena konzervativnost i u leksici, dok razno~tenija u biblijskim tekstovima ukazuju na izrazitu tekstolo{ku konzervativnost (Grickat, 1962:276; Hamm, 1960:61; Linari}, 1960:158)

Me|utim, za jasnije sagledavanje redakcijskih osobina potrebno je kodekse u sinhronim presjecima uporediti sa ostalim srpskohrvatskim redakcijskim tekstovima. Posmatrana u dijahronom presjeku, bosanska redakcijska knji`evnost mo`e se podijeliti u tri glavne faze. Prva bi obuhvatila najmanje poznatu epohu glagoljske knji`evnosti, uz koju je na istoku, tj. u Humu, mogla egzistirati i paralelna }irilska knji`evnost, povezana sa ranijim fazama srpske redakcijske knji`evnosti. Ova faza obuhvata period do kraja 12. vijeka.

Druga faza obuhvatala bi period od po~etka 13. do polovine 14. vijeka i bila bi, prema tome, pribli`no paralelna epohi svetosavske {kole u Srbiji, a do izvjesne mjere i prvoj eposi hrvatske glagoljske knji`evnosti (Mo{in 9999:75; 1970:230, Hamm 1963:66). Ova epoha je pismom ve} ja~e odijeljena od hrvatske glagoljske, mada je s njom mogu da vezuju neke druge crte, kako sam ve} istakla, u prvom redu jezi~ne.

Tre}a faza su rukopisi od polovine 14. do kraja 15. vijeka i odjeci ove knji`evnosti u 16. vijeka, paralelni pribli`no sa epohom tzv. resavske {kole i drugom fazom hrvatske glagoljske knji`evnosti (Mo{in, 1970:230; 9999:105; Hamm, 1963:66) U ovoj se eposi, naro~ito u njenom drugom dijelu, veze sa hrvatskom glagoljskom knji`evno{}u ~ak unekoliko poja~avaju, {to mo`e biti i rezultat politi~kih potresa i vezivanja Kotromani}a za katoli~ku crkvu i hrvatsko-ugarsku vlastelu (]irkovi}, 1964:282)

Prema vrlo oskudnim glagoljskim spomenicima prve faze mogu}e je samo konstatovati njenu prisutnost na ovom tlu, dok je pitanje odnosa prema srpskoj redakciji unekoliko kompleksno pitanje. Rije~ je o "Miroslavljevom evan|elju", za koje su mi{ljenja unekoliko podijeljena; neki ga autori pribrajaju srpskoj redakciji, dok drugi smatraju da je ovaj humski spomenik gotovo rodona~elnik bosanske tradicije, po{to, iako je pisan za jednoga srpskog kneza, pokazuje osobine koje ga povezuju ne samo za glagoljski predlo`ak nego i za zapadniji teritorij (Vrana, \or|i}, 1971:65; Mo{in, 9999:54)

Nesumnjivo je, me|utim, da je Hum upravo takvo prelazno podru~je na kome su mogli da se ukrste uticaji isto~nog i zapadnog terena, a prodiranje ove specifi~ne humske tradicije u Bosnu u rezultatu je dovelo do formiranja posebne pisarske {kole bosanskih krstjana, podudariv{i se sa naslije|enim glagoljskim tradicijama.

Druga faza je daleko izrazitija u razlikama prema specifi~ninm osobinama svetosavske {kole, ne samo u paleografskom i ortografskom nego i u jezi~kom pogledu. Distinktivne osobine su sljede}e: nemanje ligatura "je" i "ja", osim izuzetno i pojava specifi~ne ligature za u, starije paleografske forme slova, nemanje gr~kih slova (izuzimaju}i "omega" i "fi") osim u brojnim vrijednostima), nedostatak obilje`avanja palatalnih l i n, osim u sekvencama sa u, a i to nedosljedno ([idak, 1967:117; Mo{in, 9999:75; 1966; Grickat, 1962:250; Pavlovi} M. 1921:243) Zajedni~ke osobine su na ovom planu: samo jedan poluglas, i to meki, mije{anje "jeri" i "i", jednaka zamjena nazala (\or|i}, 1971:71; Jerkovi}, 1965:29)

Na fonetskom planzu ve} je prisutan ikavizam, ali ne u svim tekstovima, ukoliko je kodeks pisan na istok od rijeke Bosne, te ukoliko je pisar ijekavac, "jat" ostaje dosljedno neizmijenjeno, ali za razliku od srpskih kodeksa gotovo nema zamjene sa "e". U tom pogledu jedino odstupa rukopis iz zbirke Lobanov-Rostovski, za koji se ba{ zbog te osobine te{ko mo`e ustvrditi da je bosanski, mada po spoljnim osobinama ima dosta jaku sli~nost s bosanskim rukopisima ([idak, 1967:114; Grickat, 1962:255)

Izrazito je ve} prisustvo zamjene "v(pg)" sa "u", naro~ito u prijedlogu, mada je ova osobina u odnosu prema srpskim tekstovima samo kvantitativni pokazatelj. Distinktivna crta je i sa`imanje vokala, naro~ito dvaju vokala i, ~ak i kad jedan pripada vezniku, a redovno i sa`imanje u glagola priti/pridu (Grickat, 1962:260; Speranskij, 1906:44; Kuna, 1971:101, Jerkovi}, 1965:29, Vrana, 1967:53) Distinktivna fonomorfolo{ka osobina je i nepoznavanje suvi{nih vokalskih reduplikacija, {to se posebno odnosi na udvajanje "a", i poluglasa, posljednjeg naro~ito u genitvu mno`ine (Jerkovi}, 1965:14)

Na morfolo{kom planu izrazito je prisustvo asigmatskog aorista i stare forme participa preterita aktivnog IV vrste, kao distinktivno prema spomenicima svetosavske {kole, a uz to se sre}e i po~etno naru{avanje konsonantske sisteme imenica, naro~ito u srednjem rodu, i ujedna~avanje sa o-osnovama (Grickat, 1962:264; Jerkovi}, 1969:32; Speranskij, 1906:44)

Prema hrvatskim glagoljskim tekstovima prve faze razlike su izrazite tako|e u fonetici. U pnvom redu u zamjeni "jata", koja je u glagoljskim kodeksima ikavsko-ekavska, te zatim u specifi~nom refleksu prednjeg nalaza iza palatalnih suglasnika, koje se uz e ~esto reflektuje i kao a (u bos. kodeksima refleks a je izuzetniji i leksi~ki strogo ograni~en). Zatim, digraf "{t" u bosanskim kodeksima ima vrijednost "{t", u glagoljskim "{}" ili "}". [to se ti~e |enva, u hrvatskoj glagoljskoj knji`evmosti uglavnom je u vrijednosti j i ~esto zamjenjuje etimolo{ko "j", ~ega nikad nema u bosanskim, a i u vrijednosti "j" ograni~en je, uglavnom, na spomenike sa zapadnijeg tla (Hamm, 1963:52; [tefani}, 1957:92).

Me|utim, stariji tipovi aorista i particip preterita, kao i kontrahirani oblici imperfekta vezuju ovc dvije redakcije, uz ve} pominjane ortografske osobine (Hamm, 1963:53; Jerkovi}, 1969:33). U pogledu ortografije misli se na na~in posanja "ja", "je" i obilje`avanje palatalnih suglasnika.

Tre}a epoha u odnosu prema resavskoj {koli pokazuje znatnije diferencijacije, mada ne uvijek sasvim dosljedno. Ovo je, u prvom redu, posljedica ~injenice da bosanska knji`evnost nije vi{e do`ivjela renesansu kakvu je imala srpska knji`evnost despotovine; turska invazija na Balkan mora da je uskoro u ve}oj mjeri prekinula i komuniciranje sa isto~nijim slavenskim redakcijama. Tako u bosanskim kodeksima nema gotovo uop}e akcenata i nadrednih znakova, tako tipi~nih za resavsku {kolu, ukoliko se i na|u, to je blijedi odsjaj nekog predlo{ka (Mo{in, 1965:173; [idak, 1967:117)

Zatim, bosanski kodeksi nasuprot resavskim ostaju dosljedno pri jednom jeru, resavski u pravilu imaju oba, jednojerovi su u toj {koli odstupanja. U bosanslkim rukopisima toga vremena u velikoj je mjeri pisutna vkalizacija poluglasa, prete`no u jakom polo`aju, ali ponekad i {ire, ali ima i refleksa va u otvorenom slogu, {to je istovremeno i oznaka resavske {kole (Dani~i}, 1871:28-19; Novakovi}, 1878:150; Jerkovi}, 1971:271; Pavlovi} M. 1921:244; [idak, 155a:47; 1957:137).

Ikavizam je postao ustaljeni manir, pa se pojavljuje i u kodeksima s neikavskog terena (npr. "^ajni~kom evan|elju"), a op}a fonetska distinktivna crta je poja~ano prodiranje govornih osobina, kao npr. prelaz "f" u "p", zatim ja~a asimilacija suglasnika, sporadi~ni prelaz "l" u "o", {to uglavnom ne poznaju dobro tradirani resavski tekstovi (Mo{in 9999, Jerkvi}, 1971:164-171; [idak, 1955a:47; 1957:136; Dani~i}, 1871:42; Hamm,1960:51)

Na morfolo{kom planu u izra`enije distinktivne osobine treba ubrojati preovladavanje sa`etih oblika u pluralskim pade`ima pridjevsko-zamjeni~ke promjene, te kontinuiranje starijih aoristnih i participskvih oblika, dok se ~uvanje staroslovenskih oblika u ve}ini singularskih pade`a participa, izuzimaju}i part. perf. pasivni, uneknliko podudara s kasnijom tradicijom resavske {kole. (Jerkovi}, 1971:341-362; Dani~i}, 1871:65)

Prema glagoljskoj hrvatskoj knji`evnosti u fonetici ostaju i dalje prisutne sve distinktivne crte koje su va`ile i za prethodni period, me|utim, na morfolo{kom planu bosanski tekstovi su sada ja~e tradirani, jer u hrvatske prodire u ve}oj mjeri narodni jezik, {to va`i podjednako za glagolsku i imensku sistemu, ali i za sintaksu i leksiku (Hamm, 1963:54-57; Nazor, 1963:72)

Tako se u bosanskim kodeksima jo{ uglavnom dobro ~uvaju staroslovenski oblici prezenta, uglavnom i oblici tvrde imeni~ke promjene a-osnova, {to je jako pokoleban u hrvatskoj glagoljskoj knji`evnosti, dok je supin uglavnom zamijenjen infinitivom, upravo suprotno stanju u glagoljskoj knji`evnosti (Jerkovi}, 1971:385; Dani~i}, 1871:70, Hamm, 1963:54)

Ovim, naravno, nije iscrpljena lista osobina koje su distinktivne prema hrvatskoj glagoljskoj i srpskoj svetosavskoj i resavskoj {koli. Za svaki bi se period mogle i detaljnije porediti paleografske i ortografske osobine, s obzirom da za tu svrhu postoji relativno dovoljan broj podataka i analiza.

Me|utim, fonetske i morfolo{ke osobine, a naro~ito sintaksa i leksika pojedinih bosanskih kodeksa nisu u potpunosti prou~eni, a nedostaje i monografskih radova o velikom broju zna~ajnih srpskih spomenika, pa je samim tim ote`ano i sagledavanje op}eg jezi~kog profila ove knji`evnosti, kao i korelacija s bosanskim srednjovjekovnim kodeksima.

Nabrojane osobine i dati pregled ostaje, prema tome, kao poku{aj situdiranja bosanskih kodeksa u okvire op}e ju`noslovenske redakcijske knji`evnosti i ustanovljavanje njenih najosnovnijih korelacija prema svim spomenutim redakcijskim knji`evnostinma u vremenskom rasponu od 11. do 15. vijeka.

 

Literatura

Babi} Ante
1954 Noviji pogledi u nauci o pitanju srednjovjekovne crkve bosanske. Pregled (Sarajevo), br. 2, 1954

Beli} Aleksandar
1936 U~e{}e sv. Save i njegove {kole u stvaranju nove redakcije srpskih }irilskih spomenika. Svetosavski zbornik 1. Srpska kraljevska akademija 114, Beograd, 1936

Brozovi} Dalibor
1970 Dijalektska slika hrvatskosrpskog jezi~nog prostora. Radovi (Zadar), sv. 8, razdio lingvisti~ko-filolo{ki sv. 5, 1970

]irkovi} Sima
1964 Istorija srednjovjekovne bosanske dr`ave. Beograd, 1964

Dani~i} \uro
1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871

Dizdar Mehmedalija
1969 Stari bosanski tekstovi. Sarajevo, 1969

Durnovo N.N.
1929 Sur la probleme du vieux-slave. Melagnes linguistiques dedies au Premier congres des philologues slaves, Praha, 1929

\or|i} Petar
1971 Istorija srpske }irilice, Beograd, 1971

Grickat Irena
1962 Divo{evo jevan|elje. Ju`noslovenski filolog (Beograd), sv. 25, 1961-1962

Hamm Josip
1958 Staroslovenska gramatika. Zagreb, 1958
1960 Apokalipsa bosanskih krstjana. Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960
1963 Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika. Slovo (Zagreb), sv. 13, 1963
1964 Serbskaja i horvatskaja redakcii ob{~eslavijanskogo literaturnoga jazyka. Voprosy jazykoznanija, sv. 3, 1964

Ivi} Pavle
1958 Die serbokroatischen Dialekte 1. Gravenhage, 1958

Jagi} Vatroslav
1867 Historija knji`evnosti naroda hrvatskog i srpskog. Zagreb, 1867
1871 Ogledi iz stare hrvatske proze (4) @ivot Aleksandra Velikog. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871
1877 Opis i izvodi iz nekoliko ju`no-slovenskih rukopisa. Starine JAZU (Zagreb), sv. 14 (9), 1877

Jerkovi} V.
1965 Odlike srpske recenzije u `itju Simeona Nemanje. Prilozi prou~avanju jezika (Novi Sad), 1965
1969 Glagolski oblici u Manojlovom jevan|elju. Prilozi prou~avanju jezika (Novi Sad), br. 5, 1969
1971 ^ajni~ko jevan|elje (doktorska disertacija). Novi Sad, 1971

Koneski Bla`e
1956 Vrane{i}ki apostol. Skopje 1956
1957 Ohridska knji`evna {kola. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957

Kuna Herta
1965 Redakcije staroslovesnkog kao literarni jezik Srba i Hrvata. Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965
1970 Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije. Slovo (Zagreb), sv. 20, 1970

Kurz Jozef
1969 U~benice jazyka starosloveskeho. Praha, 1969

Liha~ov D.S.
1966 Tekstologija:kratki ogled, Beograd, 1966

Linari}, N.
1960 Koneski B. Vrane|i}ki apostol. Skopje 1956 (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960

Maksimovi} J.
1960 Ilustracije Mlata~kog zbornika. Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960

Marinkovi} V.
1969 Srpska Aleksandrida. Beograd, 1969

Mo{in Vladimir
9999 O periodizaciji
1955 ]irilski rukopisi Jugoslavenske akademije. 1. dio. Zagreb, 1955
1957 Rukopis pljevaljskog Sinodika pravoslavlja. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957
1965 Metodolo{ke bilje{ke o tipovima pisama u }irilici. Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965
1966 Paleografki album na ju`noslovenkito kirilsko pismo. Skopje, 1966
1970 Paleografsko-pravopisne norme za ju`noslavenske rukopise pergamnog razdoblja. Kiril Solunski. Simpozijum 1100 godi{njice na Kiril Solunski. Skopje, knjiga 2., 1970

Nazor Anica
1963 Jezi~ki kriterij pri odre|ivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Slovo (Zagreb), sv. 13, 1963

Novakovi} Stojan
1878 U srpskohrvatskoj i bugarskoj knji`evnosti 15. vijeka na dalje. Rad JAZU (Zagreb), 1878

Panteli} M.
1964 Vrana J. L'Evangeliare de Miroslav (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 14, 1964

Pavlovi} Dragoljub
1954 Iz na{e knji`evnosti feudalnog doba. Sarajevo, 1954

Pavlovi} Milivoj
1921 Beli}evi odlomci bosanskog jevan|elja. Zbornik filolo{kih i lingvisti~kih studija A Beli}u, Beograd, 1921

Radoj~i} \or|e Sp.
1962 Razvojni luk stare srpske knji`evnosti. Novi Sad, 1962

Russanovskij V.M.
1970 Voprosy normy na raznyh etapah istorii literaturnogo jazyka. Voprosy jazykoznanija sv. 4, Moskva, 1970

Speranskij M.N.
1902 Ein bosniches Evangelium in der Handschrifterensammlung Sre}kovi}s. Archiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902
1906 Mostarskoe (Manojlovo) bosanskoe evangelie. Var{ava 1906

[idak Jaroslav
1955 "Ecclesia Sclavoiae" i misija dominikanaca u Bosni. Zbornik Filozofskog fakulteta (Zagreb), sv. 3, 1955
1955a Kopitarevo evan|elje u sklopu pitanja Crkve bosanske. Slovo (Zagreb), sv. 4-5, 1955.
1957 Marginalija uz neke rukopise Crkve bosanske u mleta~koj Marciani. Slovo (zagreb), sv. 6-8, 1957
1965 O autenti~nosti i zna~enju jedne isprave bosanskog "djeda". Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965
1967 Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publi~noj biblioteci u Lenjingradu.. Slovo (Zagreb), sv. 17, 1967
1967a A.Solovjev La testament du gost Radin (prikaz).. Slovo (Zagreb), sv. 17, 1967

[tefani} V.
1957 Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957
1959 Glagoljski zapis u ^ajni~kom jevan|elju i Radosavljevu rukopisu. Zbornik Historijskog instituta JAZU (Zagreb), sv. 2, 1959
1969 Hrvatska knji`evnost srednjega vijeka od 12. do 14. stolje}a, Zagreb, 1969
1969a Prvobitno slovensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika. Slovo (Zagreb), sv. 18-19, 1969

Thalloczy L., Jagi} V.
1905 Slavische Fragmente aus der Bibliothek S. Giacomo della Marca in Monteprandone. Archiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 27, 1905

Trubetzkoy N.S.
1954 Altkirschiche Gramatik. Akademie der Wissenschaften. Philosophische-historische Klasse (Wien), sv. 228-4, Wien, 1954

Van der Berk A.
1970 Der "serbische" Alexanderroman. Munchen, 1970

Vinogradov V.V.
1958 Osnovnye problemy izu~anija obrazovanija i razvitja drevnorusskego literaturnogo jazyka. 4 Me`unarodnij s'jezd slavistov, Moskva, 1958
1963 Razli~ja me`du zakonomjjernostjami razvitja slavjanskih literaturnyh jazykov v donacionalnuju i nacionalniju epohi. 5 Me`unarodnij s'jezd slavistov, Moskva, 1963

Vrana Josip
1961 L'Evangeliaire de Miroslav, Gravenhage, 1961
1963 O postanku i karakteru staroslovjanskih azbukvara i azbu~nih molitva. Filologija (Zagreb), br.4, 1963
1967 Vukanovo evan|elje. Beograd 1967