Back to: OBQ
|
1. Štamparija Božidara Goraždanina u Goraždu (1529. do iza 1531. godine) |
Već je godine 1493. bila prva srpska štamparija u Obodu, iz koje izađe iste te godine srpska štampana knjiga. Dvadeset i šest godina decenije počela je raditi u Mlecima srpska štamparija Božidara Vukovića, koja je ondje bila pod njegovom upravom punih devetnaest godina (od 1519. do 1538. godine). Ovih je godina utemeljena štamparija u Goraždu.
Nekako u isto doba, kad je Božidar Vuković u Mlecima rezao slova za svoju štampariju, ili nešto kasnije, poslao je Božidar Goraždanin iz Mileševa dva svoja sina Đurđa i Teodora, da nabave štampariju i izuče tipografski zanat. Doznajemo to iz predgovora Služabnika, prve knjige iz ove štamparije. To mjesto glasi:
I potrudih se ja (Đurađ Ljubavić) jadni na ovo djelo za svete i božanstvene crkve i s mojim bratom kaluđerom Teodorom, a poveljenijem našim starcem i roditeljem Božidarem Goraždaninom kon (kod) velikog arhijereja Hristova Save srpskog, koji je u Mileševu.
Ove riječi razumije i tumači Ljubomir Stojanović ovako:
Božidar Goraždanin, starac, poslao je dva svoja sina (rođena ili duhovna) u Mletke, da nabave srpsku štampariju i izuče rad štamparski. Za vreme štampanja te knjige, ili posle nje, on se preselio iz Mileševe u Goražde, tu preneo iz Mletaka štampariju i produžio rad. (Srpski književni glasnik knj. 7, Boegrad 1902, str. 444)
Uz štampariju Božidara Vukovića bila je neko vrijeme i druga srpska štamparija, koju su osnovala braća Đurađ i Teodor po nalogu starca Božidara Goraždanina. Službanik je prva knjiga, koja je izašla iz ove štamparije trudom spomenute braće, dok je još radila u Mlecima. Djelo je dovršeno godine 7027., a od Hristova rođenja 1527. godine, krug sunca 28., krug mjeseca 17., mjeseca jula 1. dan. Format je osmina nešto veća od današnje. Knjiga ima 13 tabaka ili 104 lista. Strane nijesu označene brojevima, a na svakoj ima po 19 redaka. U Narodnoj biblioteci u Beogradu imaju samo odlomci ove knjige.
Kako se iz Teodorova pogovora vidi, umr'o je Đurađ Ljubavić 2. marta 1527. godine, a djelo je priveo kraju sam Teodor.
Valjda odmah nakon dovršenog rada oko Službanika prnesena je štamparija iz Mletaka u Goražde i smještana u hram svetog velikomučenika Georgija, zadužbinu slavnog hercega Stjepana. Po nalogu starca Božidara Goraždanina štampan je ovdje trudom Teodorovim Psaltir sa posledovanjem i časlovcem. S posljednjeg lista te knjige čitamo, da je dovršena pri hramu svetoga velikomučenika Georgija na rijeci Drini godine 7029., od Hristova rođenja 1529., krug sunca 1., krug mjeseca 18., indikta 21.,(indikat ne može prelaziti preko 15, pa je ovo valjda štamparska pogrješka) mjeseca oktobra 25. dana. (Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1901, str. 335) Narodna biblioteka u Beogradu ima nepotpun eksemplar ovog djela.
Pred bilješkom, po kojoj doznajemo, kad je knjiga doštampana, ocrtan je ukratko pad Beograd 1521. godine (po ovoj knjizi 7029. godine (godina 7029 odgovara 1520. godini, dakle pogrješno), a pred ovim je opet nabrojeno, koliko je godina prošlo od jednog do drugog znamenitijeg događaja od stvorenja svijeta do onda.
Trebnik je druga knjiga, koja je štampana u Goraždu, Pri štampanju knjige pomagao je Teodoru đakon Radoje. Rad oko knjige dovršen je 7032. godine (a po rođenju Hristova 1531. godine), dana 21. oktobra. Format je osmina, a ima oko 35. tabaka, 22. retka na strani. Narodna biblioteka u Beogradu ima jedan oštećen primjerak ovog djela.
Pavle Šafarik pominje i drugo izdanje ovog Trebnika. On piše:
Molitvenik ili Psaltir (Euchologion) sada nazvan Trebnik, po svoj prilici kod Goražda oko 1535. godine. Format četvrtina 296 (?) stranina, 22 reda na svakoj strani, osim kustosovih ćirilićnih oznaka u knjizi. Riječ po riječ, i red po red preštampano izanje prvog goraždanskog izdanja iz 1531. godine, s istim tipom slova sa izuzetkom slova A. Oznake kao u prethodnom izdanju. Odstupanja jedino postoje u privim slovima (inicijalima) i ortografiji pojedinih riječi i razlici slova A. U ovom su izdanju slova ukrašena i kićenog oblika, u predhodnom ona su jednostavna, glatka. Pravopis ovog izdanja je mlađi, predhodnog izdanja stariji. Po svemu sudeći to može biti jedano korigovano izdanje nastalo između 1570-1580 godine. Primjerak nađen u Srijemu je nepotpun. (Geschihte des serbishen Schriftthums, Praha, 1865. str. 261. i 285)
I Ljubomir Stojanović navodi ovo izdanje po Šafariku, jer, kako se vidi, u rukama ga nije imao. (Srpski književni glasnik, 1902, Knjiga 7., str. 454)
|
1.1. Problem datiranja izdanja goraždanske štamparije |
Po Psaltiru, prvom i drugom izdanju Trebnika postojala je ova štamparija od 1529. do iza 1531. godine u Goraždu, a po Služabniku) od 1527. godine u Mlecima. Ali po onoj kronološkoj bilješci u Psaltiru iz štampanog 1527. godine u Mlecima, da je Beograd pao 7029. godine, a ova po istoj knjizi odgovara 1520. godini, dok je historijska činjenica, da su Turci zauzeli Beograd 1521. godine, na osnovi ove bilješke tvrdi i dokazuje Lj. Stojanović, da je štamparija radila u Goraždu od 1521. do 1523. godine, a u Mlecima 1519. ili 1520. godine. Po Stojanovićevu mišljenju kod sve tri knjige nastala je zabuna u godini po Hristu. Meni je to svakako čudnovato, da je baš u svim knjigama, koje su izašle iz štamparije Božidara Goraždanina, godina od Hristova rođenja krivo naznačena. Držim, da je prije mogla nastati zabuna u godini pada Beograda i u godinama po stvorenju svijeta (kad su i onako krugovi sunca i mjeseca i indikti krivo zabilježeni), nego u godinama po rošenja krivo naznačena.
Držim, da je prije mogla nastati zabuna u godini pada Beograda i u godinama po stvorenju svijeta (kad su i onako krugovi sunca i mjeseca i indikti krivo zabilježeni), nego u godinama po rođenju Hristovu, i to ne jedamput, nego tri puta uzastopce. Uvijek se griješi u onom, što je teže. Teodor, koji je knjige štampao i neko vrijeme živio u Mlecima, svakako je bio toliko obrazovan, da je znao, koja je godina po Hristu. Valja uvažiti i to, da je Služabnik Božidara Vukovića dovršen 7. jula 1519., a onda bi Goraždaninov (doštampan 1. jula) izašao šest dana prije, ako se uzme po Stojanovićevu računu, da je štamparija postojala u Mlecima 1519. godine.
Godina 1520. ne može se uzeti za godinu štampanja ove knjige, jer od 1. jula 1520. do 25. oktobra 1521. šesnaest je mjeseci, a za ovo vrijeme valjalo je prenijeti štampariju iz Mletaka i smjestiti u Goraždu, pa onda naštampati Psaltir, koji obuhvata 44 tabaka. To je za ona vremena bila teška rabota, što i sam Stojanović priznaje pristajući uz godinu 1519. Ravnih deset mjeseci (od 1. januara do 30. oktobra 1544.) radila su dva jeromonaha mileševski Psaltir, koji je nešto kraći od goraždanskog. I ova činjenica govori protiv godine 1520. Po knjigama štampanim u štampariji Božidara Vukovića zna se, da u ono doba (godina 1519.) nije bilo ni jedne druge srpske štamparije u Mlecima, a on sam nam priča, koliko se trudio, dok je djelo dovršio.
Držim, da su braća Đurađ i Teodor stigli u Mletke, kad je Vuković lijepo otpočeo bio rad u svojoj štampariji, a to je negdje između 1519. i 1527. godine, a nikako ne može biti, da oni dovršuju prvo svoje djelo šest dana prije Vukovića.
Mnogo je vjerovatnije, da je pogrješno napisana i štampana godina pada Beograda nego godine na sve tri knjige, s tim više, što s godinom 7029. nikako nije istovetna godina 1521., godina pada Beograda, nego 1520. godina.
Stojanović uzima u račun i svježinu pričanja, pa drži, da je sastavljena pod neposrednim dojmom te katastrofe. To bi moglo biti, ali je Teodor onda godinu uzeo iz kakve kronike, kao što je uzeo bez sumnje i ono, što je pred ovom bilješkom. Držim, da se po ovom jasno vidi, kako je Stojanović bio na krivu putu kronologije knjiga Božidara Goraždanina, jer je vrlo slab temelj, na kome je dokazivao svoju tvrdnju.
Kako se vidi po knjigama, koje su izašle iz ove štamparije slova su tanja od Vukovićevih, a zaostaju za njima i ljepotom. I tehnika goraždanskih knjiga zaostaje za mletačkim Psaltir goraždanski ima strana od 19-23 retka, premda su površinom sve jednake.
Što je kasnije bilo s ovom štamparijom, nije nam poznato, kao što ne znamo ništa, što je bilo sa starcem Božidarom Goraždaninom, Teodorom i đakonom Radojem. U mileševskoj štampariji 1544. godine radi je uz jeromonaha Mardarija i jeromonah Teodor, ali se ne zna, je li taj Teodor radio i u Goraždu.
Učitelj Ljubomir Boroević službovao je od 1886. do 1888. godine u Goraždu, pa mi je pripovjedao, da su mu tamošnji Srbi kazivali, kako je ovdje nekad davno bila štamparija u kojoj su se štampale srpske crkvene knjige. U Oktobru 1913. godine bio sam u Goraždu i odanie krenuh u Međuriječje. Uputih se s nekim pravoslavnim seljakom. Idući niz desnu obalu Drine i propitkujući ga koješta, reče mi da je nekad bila niže današnje goraždanske crkve kuća u kojo su se pisale stare crkvene knjige, a tim se bavio neki Petar Goraždanin. Ovaj moj saputnik bio je pedesetih godina, nije znao čitati, a ovo je čuo od starih ljudi. Eto tako se i u narodu onog kraja očuvala uspomena na ovu štampariju.
|
2. Gdje su štampali bosanski pisci svoje knjige prije 1866. godine |
Kad je prestala raditi goraždanska štamparija, prošlo je nekih 350 godina, da na bosanskom teritriju nije uopće bilo štamparije. Baš u to doba pada književni rad fratara bosanskih, što ga izazva prijeka potreba. Kao da su upili u dušu i srce svu žarku i anđeosku ljubav svoga duhovnog oca, bosanski fratri stoljećima rade u svome narodu, a najtežim časovima tješe ga i brane od zla; oni su otac i majka svojoj pastvi, brat i prijatelj, liječnik i učitelj. Silni ratovi i različne seobe, haranje kuge, česta nerodica i glad, a i mnoge druge muke i nevolje stjeraše jadni narod u poludivlje stanje, pa kad još uza sve to crne jade zaprijeti i pogibao od nove vjere Luterove, latiše se fratri bosansski mučna posla, da pored žive riječi i perom i knjigom odbiju tu novu nauku, koja je dolazila iz Hrvatske, pa da svoje vjerenike očuvaju u vjeri pradjedovskoj, koja im je uz jezik bila gotovo jedina baština. I tako u danima općene tmine i mraka jedini fratar nosi luču svijetla i nauke; u malenoj mračnoj sobi trošna manastira lomi se i previja, da narodu svome nađe duševne hrane, da ga očuva od zahluda i izvede na putove spasenja.
Početkom 17. stoljeća bila je provincija Bosne Srebrena spala na prilično malen broj redovnika, pa su jedino u časovima odmora učeniji fratri laćali se pera, pisali i prevodili knjige. U tom ih pomagahu i ona braća, koji su poslom skršeni u dubokoj starosti živjeli po manastirima i očekivali smrt. Tako na primjer Jerolim Filipović iz Rame kao starac od sedamdeset i šest godina piše drhtavom rukom Pripovidanje nauka krstjanskoga, a Filip Lastrić iz Očevije nekako u istim godinama s očima na po slijepima izrađuje povijest svoga naroda u Bosni. Težak je to posao bio u ona vremena. Štamparija nije bilo u Bosni, pa je valjalo rukopis slati u inostranstvo, a često puta i zaputiti se s njime u tuđu zemlju, daleko od kućnoga praga.
Prvi bosanski književnik, koji je svoja djela pisao hrvatskim jezikom, jest fra Matija Divković (1563-1631). Godine 1609. dovšio je on u Sarajevu prvo djelo Nauk krstjanski za narod slovinski, pa otpoče pisati Sto čudesa aliti znamenja, koje dovrši u Kreševu 1611. Iste godine sretamo ga u Mlecima, gdje svojom rukom reže slova i nagovara štampara Petra Mariju Bertana, da mu ih salije i da mu djelo štampa bosančicom. Osim ova dva djela Divkovićeva izašla su god. 1616. još dva u istoj štampariji. Pored drugih gradova po Italiji, Dalmaciji, Hrvatskoj i Ugarskoj štampali su bosanski pisci svoja djela u Mlecima preko dvije stotine godina - od 1611. do 1823. godine. Osim Bertana spomenut ćemo još ove mletačke štampare: Ivana Salisa (1628), Franciska Bročolija (1631), Marka Ginamija (1632), Bartola Ginamija (1639-1657), Nikolu Pezzana (1682-1702), Sebastijana Koleta (1699), C. A. Occhija (1712), Orlandina (1726-1736), Dom. Sovisa (1765-1766), Petra Valvaseura (1765), Modesta Fenza (1802) i druge.
Od 1630. godine pa do u drugu polovicu 18. stoljeća štampane su mnoge bosanske knjige u Rimu kod Propagande (In Roma nella stampa della S. Congr. de propaganda fide), zatim kod Kristofora Dragondelića (1683), Ivana Salviona (1681) i Ivana Generose (1758). U Jakinu bile su bosanskim spisateljima poznate dvije štamparije, i to Franciska Seraphina (1678) i Petra Ferrija (1782). Neke bosanske knjige ugledaše svijet u Padovi, Turinu, Vicezi i Lucci.
Mnoge knjige izađoše i u dalmatinskim štamparijaama, kao u Splitu kod Ivana Demarchija (1822) i Olivetta (1842-1848), u Zadru kod Batere (1849.) i u Dubrovniku kod Martechinija (1851-1853). Lijep broj knjiga izašao je i u Madžarskoj. U Budimu štampano je više knjiga u štampariji Ivana Nottensteina (1730-1736) i njegove udove Veronike (1750), kod Franje Leopolda Sanderera (1769) i u kraljevskoj sveučilišnoj štampariji. U Pečuhu je izašla jedna knjiga u nepoznatoj štampariji godine 1773. godine, a tako isto jedna u Vacu kod Leopolda Ploszla (1833). Više knjiga ugledalo je svijet u Beču kod Mehitarista. Bosanski su pisci štampali knjige u Osijeku kod Divalda (od 1765. godine) i Dragutina Lehrmanna (od 1858. godine), onda u Zagrebu od 1848. kod Gaja i Jakića. U Karlovcu 1835. godine izašao je Nedićev Razgovor vila kod I. Nep. Prettnera.
Ovo bi bio kratak prijegled štamparija, u kojim su pisci iz Herceg-Bosne štampali svoja djela do 1866. godine, kad je i Bosna dobila štampariju. Ali su i nakon te godine izlazile knjige najviše u Hrvatskoj i Sloveniji (Zagreb, Osijek, Sisak,Đakovo).
U 17. stoljeću štampane su knjige bosansko-hercegovačkih pisaca u Mlecima, Rimu, Jakinu; u 18. stoljeću u Mlecima, Rimu, Jakinu, Osijeku,Pečuhu, Budimu i Dubrovniku; u 19. stljeću u Mlecima, Rimu, Luci, Turinu, Jakinu, Veroni, Splitu, Zadru,Dubroniku, Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Sisku, Đakovu, Beču, Budimu i Vacu.
Na knjizi Pokret 1848. i 1849. od Šunjića i Nedića stoji, da je izašla u Carigradu 1851. godine. Bez ikakve sumnje ova je knjiga izašla u Gajevoj štampariji, a Carigrad je stavljen u strahu pred cenzurom, dase zametne trag štampariji. (J.Jelenić Kultura i bosanski franjevci, knj. 2, str. 516)
|
3. Rad za bosansku štampariju |
Preko dva i po stoljeća slali su bosanski pisci svoja djela u inostranstvo, da se štampaju, a onda je valjalo nastojati oko toga, da ih odanle potajno unesu u Bosnu, dase njima koriste braća i narod. Zna se, da su često i sami pisci išli u tom poslu u strani svijet. Teško je danas i pomisliti, kakva je to bila rabota u ono doba.
Lijepo se bio udomio Gajev ilirizam u Bosni u petom deceniju prošloga stoljeća. U to se doba relativno dosta radilo u Bosni, a mnogo više snovalo. U tom deceniju počeše nicati škole po Bosni, radilo se, da se osnuje književno društvo, izdaje časopis itd. Tadašnjim pregaocima bilo je dobro poznato, koja je muka i nevolja sa štampanjem knjiga izvan Bosne, a baš se tada osjećala potreba knjiga više nego igda prije.
To je i potaklo Ivana Franju Jukića (1818-1857), da se počeo ozbiljno baviti idejom o osnutku bosanske štamparije. Ante Kaić, rodom Banjalučanin, učio je u Zagrebu još od 1844. godine u Gajevoj štampariji tipografski zanat. Kaić je bio bliđi rođak Jukićev, 6. oktobra 1847. godine posla Jukić Frana Glavadanovića iz Fojnice u Zagreb, da izuči štamparski zanat, i dade mu dva pisma, jedno za Gaja, a drugo za Kaića.
U prvom ga pismu preporučuje Gaju, da ga primi u svoju štampariju, a u drugom Kaiću, da ga odvede Gaju, pa ako ga on ne bi primio, da ga smjesti u kojoj drugoj zagrebačkoj štampariji. U pismu Kaiću pominje Jukić, i zašto šalje Glavadanovića, pa veli:
... jer će nam s vremenom sličnih ljudi trebati - buduć da ćemo mi nastojati kupiti tiskarnicu, dok se još malo smirimo. (Tugomir Alaupović Ivan Franjo Jukić, Sarajevo 1907, str. 63; Građa knj. 6, str. 93)
Kako je Glavadanović prošao u Zagrebu i što je bilo s njime, nije nam poznato.
Kad je 1850. godine došao u Bosnu carski serasker. poznat krvolok i poturica Omer-paša Latas, koji je Bosnu okupao krvlju sinova njenih, mislio je jadni Jukić kao i ostali kršani, da su za siromašnu raju nastala povoljna vremena. (Književni jug. god. 1, br. 13-14, str. 59) Valjda je u toj misli i sastavio Molbe i želje kršćana u Bosni i predao ih 1. maja 1850. Njegovu Veličanstvu sretno vladajućem sultanu Abdul Medžidu, a kasnije ih je i štampao. Četrnaesta točka traži, da se o zemaljskom trošku zavede štamparija u Bosni, a u objašnjenju ovih Molba i želja piše:
Da je potrebita štamparnica svakomu narodu, od toga netreba ni sunjati, ako hoće upraviteljstvo da napredujemo. (Jukić Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851. str. 162)
Želje i molbe bosanskih kršćana ostadoše za ono vrijeme glas onoga, što vapi u pustinji, a uza to su još i kirvo shvaćene u Carigradu. Dr. Jelenić drži, da je Jukić radi njih bio okrunjen vijencem mučeničkim. (Jelenić, 2:471) I časno redodržavništvo bosankih franjevaca tražilo je preko bosanskog valije od Visoke Porte u Carigradu, da se u Bosni zavede štamparija. Molbu je predao tadašnji provincijal fra Andrija Kujundžić Huršid-paši 20. jula 1853. godine, da je otpremi u Carigrad.
Od velike bi koristi za carsto tursko bila jedna mala tiskarnica (typographia), koja bi se imala predati u ruke sveštenstvu katoličkoga, koje vezda goji lojalnu simpatiju prema Visokoj Porti. Ovim načinom sveštenstvo katoličo: a) moglo bi izdavati po jedan list novinski i odbijati nepravedna nasrtanja novina izvanskih protiva Visokoj Porti i njezin interes štititi. b) Knjige školske za mladež bosansku mogle bi se tiskati u Bosni po smislu i duhu za Visoku Portu probitačnome, niti bi se novci iz Bosne u inostrane države za knjige iznosili, kako se je to do sad od velike nužde činilo. c) Kad bi se ova osnova odobrila, bilo bi od potrebe, da Vali-paša pribavi jedan ferman od Visoke Porte kano izključivu povelju, da nitko drugi u Bosni ne smije zavesti tiskarnu, van samo sveštenstvo samome Valiji bosanskome. (Strukić Povjestničke crtice Kreševa, Sarajevo 1899, str. 122)
Kako se vidi, molba je sastavljena stogo prema željama i težnjama Porte, jamačno zato, da bude prije uslišena.
Redodržavništvo je uzimalo knjige za pučke škole bosanske iz Hrvatske, a on već s jezične strane bile zgodne za bosanske škole, pa ga je zacijelo pored drugih nedostataka natjeralo i to na taj korak. Ni Huršid-pašu nije ni najmanje smetala ta lojalna molba, jer je bila u prilog osmanlijskim interesima, budući da su strane novin baš u ono doba napadale na Tursku.
Huršid-paša je pregledao molbu bosanskog redodržavništva, nešto malo popravio i preko francuskog konzula Edwarda Wietta 22. jula 1853. godine poslao redodržavništu u Kreševu na potpis, a 26. istog mjeseca otpremio u Carigrad. U molbi je valjalo popraviti ovo: Iza riječi mala tiskarnica valjalo je nadodati:
... u jeziku bosniačkom. Pridata u ruke sveštenstva katoličkoga tiskarnica ova, imal bi kao nasljedstvo istinite koristi, koje su dole napomenute... ko bi što protiv praviteljstvu izdala, Vezir mogao bi nju odmah i bezposredstveno zatvoriti, a sveštenstvo katoličko, koje bi svojom krivicom ovi zatvor zaslužiti, niti bi smjelo nikakvog povratka štete (turski tahmin) od Porte tražiti. (Struklić, op.cit. 1899:122)
Glede ove štamparije bio je Kujundžić u sporazumu s fra Marijanom Šunjićem (1798-1860), koji mu piše iz Zagreba:
Da bi Anto Kaić rado preuzeo izdanje novina i da bi srpska vlada dala badava slova latinska i srpska... Tim bi se, veli, naš narod razvio. Za tiskarnu, za koju bi se u Zagrebu pripreme činile, mogao bi služiti jedan kat naše residencije u Sarajevu. Original ovog pisma nalazi se u arhivu samostana u Kreševu.
I ako je Huršid-paša najtoplije preporučio molbu redodržavništva, Porta je nije riješila, jer je u ono doba imala kukidamo prećeg posla. Ove je godine (1853.) Turska ratovala s Rusijom, pa je kod Sinope izgubila svu svoju flotu.
Nakon mira u Parizu izda sultan Avdul-Medžid 1856. godine poznati Hatihumajuni, kojim se nastoje zadovoljiti želje i molbe bosanskih kršćana iz 1850. godine. Sad se pouzdano moglo nadati, da će u najskorije vrijeme otpočeti rad i štamparija u Bosni. (Rosen Geschichte der Turkei vom Jahre 1826-1856. Leipzig, 1866, str. 250; Jukić Bosanski prijatelj sv. 3)
U toj je nadi zacijelo i došao u Sarajevo Ante Kaić, da osnuje štampariju. U poslejdnjem poznatom pismu Jukićevu, što ga je pisao iz Đakova 25. marta 1857. godine fra Grgi Mariću, čitamo među ostalim ovo:
Nadam se, daće tamo oko Uskrsa prispiti moj rođak Anto Kaić iz Zagreba ujime tiskarnice, molim Te budi mu na ruci nećemoli i mi tu sreću doživiti, da imadnemo bosansku tiskarnicu. (Škarića-Markušić Život i rad I.Fr. Jukića, Sarjevo 1908. str. 117)
Original ovog pisma nalazi se u franjevačkoj gimnaziji u Viskom.
Kaić je na putu iz Zagreba u Sarajevo pošao i biskupu Šunjiću na Brestovsko, s kojim se poznavao još iz Zagreba. Šunjić ga prepouči osobitim pismom od 24. aprila Martiću pišući mu ovo
Što smo od mlogo vrimena želili za napridak i razvijanje duhovno našega naroda, ali pored teški zaprika dosad niesmo mogli stignut to to nam se sad pruža liepa prigoda za privest u dillo to jest za zavest jedan put knjižnu tiskarnicu u Bosni. Eto polazi k Vami naš Versni domorodac Anto Kaić, pun i dobre volje i podobnosti za taj poso samo ako mu mi budemo svojski na ruku. Ja znam, da je taj blagodarni poso i Vami jednako kao i Meni na Serdeu. Zato suvišnje bi bilo s mlogim ga ričima priporučivat. Želim dakle, da u zdogovoru s našim Visokim prijatlejima ustanovite način i svasrestva ptititrate s kojim bi najlakše i najpodobnije mogli taj zavod ustanoviti. Gledajte, da se molbenica u turski jezik liepo sastavi, i od Plehaićakah pregleda, koja se u to ime ima predati Vezi i Megisu. (Jelenić, op.cit., knj. 2:590)
Kaić je uisinu došao u Sarajevo potkraj aprila. Evo što o njegovu dolasku pripovijeda fra Grgo Martić:
G. Anto Kaić rodom iz Banjaluke otišavši u svojoj mladosti iz svoga otečestva nastani se u Zagrebu - tude u gajevoj Tiskarni izuči zanat tiskanja iliti štampanja, o komu je radio već trinajest punih godinah. Uputivši se savršeno u ovoj umietnosti istekavši kapitala tliko, da se je našao u stanju moći o sobstvenom trošku jednu Tiskarnu odtvoriti i raditi, zaželi suviše da s tom svojom umjetnostju svomu bidnom rodu i otačbini koristan bude - odluči doputanje od Porte potrežiti - uputi se i ovih danah prispie ovamo s osobitom preporukom Prisv. g. Biskupa našeg fra Mariana - kako u ostalom dužnostima tako i u ovoj ja sam pomnju uložio, i njega svagdi i njegovu čestitu namieru predstavio, i kod Visokog Praviteljstva perve korake s'dobrim uspiehom učinio tako da se jur nemožemo sumnjati da se neće naskoro od Visokog Devleta njegovu zahtievanju podupuno zadovoljiti.
Original ovog dokumenta (Zapisnik agencije redovničke države i naroda katoličkog u Bosni) nalazi se u samostanu u Fojnici.
Kako se po ovom Matićevu pričanju vidi, učinjeno je sve, što se moglo učiniti, ali je sve bilo i - uzalud. Kaićeva štamparija nije nikad proradila u Sarajevu. Što je smetalo njegovoj molbi, da je ostala neriješena, ne zna se. Je li i tomu kriv orijentalni javašluk, ili je Porta u tome pothavatu nazirala tragove panslavizma?
No bosanski su se kršćani još uvijek nadali osnutku štamparije. To nam svjedoči i dopis u Katoličkom Listu iz 1858. godine u kome se dopisnik tuži na nestašicu i silnu nepraktičnost školskih knjiga u Bosni, te piše, da neki rodoljupci rade o osnutku štamparije, da se na taj način ukloni to zlo. (Katolički list 1858, br. 26, str. 108)
Sedam godina iza toga - 1865. godine izda Mrtić propis za sarajevsku školu, a u 12. točki veli:
Naukovne knjige, dok se naš puk ne providi svojim posebnim, nek budu iste one, što su u carstvu austrijanskom propisane za pučke hrvatske škole. (Stuklić, op.cit. str. 135)
Kako se po tom vidi, Martić se još uvijek nada bosanskoj štampariji. U tom se nije ni prevario.
|
4. Pečatnja Ignjata K. Soprona i Vilajetska štamparija u Sarajevu (1866-1878) |
Kako vidjesmo, dva se decenija nastojalo, da se u Bosni zavede štamparija. Moljakalo se istambulskog sultana i valiju sarajevskog. Sve molbe ostadoše jalove. I premda se nije udovoljilo moliteljima, ipak se ostvaarilo ono, za čim su išli bosanski fratri, njihovo starješinstvo i Ante Kaić.
Godine 1866. proradila je štamparija u Sarajevu. Kao prvi njezin plod izađe pjesma posvećena valiji bosanskomu Topal-Osman-paši (1860-1869), koji je poslije Gazi Husrev-bega (1521-1540) najviše dobra učinio jadnoj i čemernoj Bosni.
Topal Osman-pašino vezirovanje u Bosni zlatno je doba u njenoj prošlosit. Za njegove vlade nikoše mnoge kulturne ustanove, mešu kojima vidimo i štampariju, koja je kratko vrijeme privatno poduzeće, a onda prijeđe u državne ruke.
Prvi broj Bosanskog Vjestnika od 7. aprila 1866. piše:
Pre neki dan započe nova ustanovljena pečatnja naša svoj rad. Ovo posebni privatno preduzeće uživa utoliko potporu, od strane vlade, da je bar početak njen u materijalnom obziru obezbeđen. Pečatnja je ova ustrojena, da će moći kako sa kirilicom i latinicom, tako i turskim, grčkim i evrejskim pečatiti. Vlastnik, želeći da radnja njegova što uspješnija bude, namjeraa razna djela o svom trošku ili u ovdašnjoj iliti zemunskoj svojoj pečatnji da izdaje, i ista po mogučnosti nagrađuje, a vlada naprotiv prineće znamenite žrtve, da školsko učenje bolje unapredi, te će štampati o svom trošku sve potrebne školske knjige za učenike bez razlike vjeroispovjedi. Kao prvenac iste pečatnje izašla je pjesma posvećena Njegovoj Preuzvišenosti Veziru bosanskom Osman Šerif Paši, koju ovde u orginalu napim čitaocima saopštavamo i koja je pečitana na osobenom listu s kirilicom i latinicom i na turskom jeziku.
Dosad nijesam mogao saznati tko je spjevao tu pjesmu, no ipak držim da je to Martićev posao, jer je on bio spjevao veliku pjesmu Osmanidu koju pojedoše miši prije no je štampana.
|
4.1. Pečatnja Ignjata K. Soprona |
Prema članu 9. Ustavnog zakona vilajeta bosanskog vilajet treba da ima svoju štampariju, jer se ovim paragrafom određuje, da njena uprava potpada pod mektupčiju (direktor vilajetske kancelarije). Ovaj je paragraf za cijelo dosta pomogao, te je Osman-paša pozvao iz Zemuna štampara Ignjata Soprona, (Novi Sad 30.7.1824 - Zemun 26.3.1894) da otvori štampariju u Sarajevu.
Sopron se odazvao pozivu, došao je u Sarajevo i otvorio filijalu svoje zemunske štamparije. Prije nego je on došao u veliko Sarajevo s potrebnim spravama i slovima, vlada je iznajmila zgradu u Dugom sokaku, gdje je danas okružna medresa, i preuredila je za štampariju. Kada je Sopron došao s potrebnim materijalom u Sarajevo i našao ondje priređenu zgradu, poče uređivati štampariju. Pokojni je Aleksa Popović Sarajlija pripovijedao jednom zgodom, da je Sopron donio sa sobom 800 oka različitih slova. Sa Sopronom je došao i Ilija Tomić, slagar iz Beograda. Dok je Sopron s Tomićem uređivao štampariju, zauzimanjem Topal-Osman-paše pribavljena su iz Carigrada turska slova, (prva štamparija u Carigradu otvorena je 1725. godine) uz koja dođe i Kadri efendija, rođeni Carigradlija, kao glavni slagar za turski.
Početkom aprila počela je štamparija raditi. Kod glavnog turskog slagara Kadri efendije stupi Ahmed Zildžić kao praktikant, a kod Ilije Tomića, slagara za ćirilicu i latinicu, stupiše kao praktikanti svršeni učenici sarajevske srpske realke: Jovo Petrrović, Stevo Stjanović i Risto Čajkanović.
|
4.2. Bosanski Vjestnik |
Štamparija poče izdavati list, koji se zvao Bosanski Vjestnik. Prvi broj toga lista izašao je 7. april 1866. Ispod natpisa čitamo:
Bosanski Vjestnik izlazi svakog Četvrtka. Cjena mu je na cijelu godinu 60 groša turskih van poštarine. Poštanska taksa u ovom vilajetu iznosi za cjelu godinu 8 groša. Predbrojnicima u Austriji ili Srbiji stane ovaj list 8 forinti u banknotama zajedno s poštarinom, no bez štempla. Pretplatu prima Sopronova Pečatnja u Sarajevu za svu Bosnu, Hercegovinu i Staru Srbiju. Za Bugarsku, Vlašku i Austrijsku carevinu: Sopronova Pečatnja u Zemunu. Za Srbiju. Knjižara gg. Velimira Valožića i A. Dobrojevića. Oglasi primaju se i na turskom jeziku po groš od stubnog reda.
Bosanski Vjestnik izlazio je na osam strana. Format je 25 x 34 cm. Na svakoj su strani po tri stupca. Zadnji redak glasi: Izdaje i uređuje Sopronova Pečatnja u Sarajevu. Urednik lista bio je Miloš Mandić o kome ćemo niže govoriti. Od 5. broja izlazi list subotom, jer je pošta iz Sarajeva išla nedjeljom. U istom broju stoji, da su 2., 3., i 4., broj što su bili poslani u austrijske zemlje, povraćeni, jer je po tadašnjim poštanskim propisima u Austriji svaki izvanji list morao imati dopuštenje, da može ulaziti u te zemlje. Upravi nije bila poznata ta odredba, pa čim je za nju saznala, obratila se molbom za to dopuštenje.
Bosanski Vjestnik bio je politički i poučno-zabavan list. Donosio je uopćenim pregledima i osobenim dopisima domaće i strane događaje i vjesti, objavljivao i osvjetljivao zakone i službene urede, članke o trgovini, vjesti s burze. Uza to je donosio izvješća o stanju mjesnih trgova. Donosio je i pripovjetke, pjesme, historičke, prirodoslovne i pedagogijske članke te vijesti o školama itd.
List je imao ove rubrike: uvodni članak, domaće i strane vijesti, dopisi, nova pošta, poučna zabava i smješice. Znamenitiji članci jesu: Ustavni zakon vilajeta bosanskom; O glagolskoj azbuci; Kako je od austrijske oteta Šlezija; Bitka kod Kraljevgraca; Nikola Šubić Zrinski; Kupanje hladnom vodom, itd. Petranović je objelodanio više narodnih pjesama, pa su se o ove brojeve jagmili i Muslimani i Jevreji čak i oni koji nijesu znali čitati.
U trećem broju izašao je i poziv na pretplatu Petranovićevih pjesama i kratak prikaz, u kome se pored ostalog veli da su pjesme sabrane u Sarajevu, te će tu izać, da je ovo prva zbirka narodnih pjesama koje će biti štampane u istom mjestu gdje su i sabrane. U 19. broju ima opet vjest o junačkim narodnim pjesmama, što ih je sabrano Petranović, a veli se da će izaći u Beogradu. Znamo, da su obje zbirke izašle pod srpskim imenom, a u ovom se listu pišu pod bosanskim.
Bosanski Vjestnik izlazio je do 24. septembra 1866. Svega je izašlo dvadesetpet brojeva na 200 strana. Izašla su i dva vanredna lista (posebna izdanja) i to je 6. junija i 26. julija. Prvi vanredni list donosi objavu rata Austrije Pruskoj i Italiji, a drugi poraz kod Kraljeva graca. U redovnim brojevima pisalo se mnogo o tom ratu. Kako su mi pripovjedali mnogi stari ljudi, koji su u ono doba živjeli, čitale su se te vjesti po Bosni s osobitim interesom. Pravoslavni i još više muslimani veselili su se pruskom napretku. Sve brojeve lista imam u svojoj knjižnici.
Bosanski Vjestnik presta izlaziti 24. septembra 1866. godine, jer i Soprona Pečatnja presta onih dana kao privatno preduzeće i prijeđe u državne ruke. Sopron proda svoju štampariju vilajetskoj vladi i povrati se u Zemun. Uprav valja požaliti, što je taj list bio kratka života, jer da je kojom srećom izlazio do okupacije, služio bi nam kao izvor, s pomoću kojega bi mogli osvjetliti mnogu tamnu stranu bosanske povjesti onih burnih godina.St. Novaković navodi u Srpskoj bibliografiji pod rednim brojem 2969 da je Bosanski Vjestnik prestao izlaziti 1867. godine, ali se očito vara, dok je Đuro Klarić bio posve krivo upućen kad navodi da uz Bosnu izlazi i ovaj list 1868. godine. (Đuro Klarić, Slavenski Jug, Zagreb, br. 1, 1868)
U Sopronovoj Pečatnji izašla je knjižica Naravoučenije, koja je prikazana 19. broju Bosanskog Vjestnika od 13. augusta.
|
4.3. Vilajetska štamparija |
S promjenom vlasnika promijeni se i ime štamparije. Od sad se ona zove: Vilajetska štamparija. Vilajetska vlada izradila je i pravila za tu štampariju, koja su bila sasvim nedostatna, pa je nakon kratka vremena izašla dopuna njihova. Po toj dopuni potpada štamparija pod nadzor upravnog vijeća (medžlisi idare), a uredništvo službenih novina pod direktora vilajetske kancelarije (mektupči). Financijalno je podređena neposredno pod defterdara (šef financija). Štamparija ima svoga direktora, dva slagara: turskog i srpskog. Srpski slagar ima tri, a turski jednog druga. Po rečenoj dopuni pripada u personal štamparije i urednik službenog lista, te prevodilac i raznosilac lista. Štamparija ima 2.000 groša paušala. Interesantno je, da svaki namještenik u štampariji, koji ima preko 300 groša mjesečne ploće, mora biti prtplatnik službenog lista. Ostale točke dopune govore o knjigovodstvu i drugim sitnicama.
Prvi direktor vilajetske štamparije bio je Davič Hajim. On dođe iz Beograd na poziv Osman-pašin. Imao je 2.000 groša mjesečne plate. Za Hajimova direktorovanja štamparija je lijepo napredovala koa i za njegova nasljednika Mehmed Šakir ef. Kurčehajića. Za ovo se vrijeme (1866.-1872.) najviše i radilo u njoj. Hajim je uzeo siromašna Jevreja Salamona Papu iz Sarajeva i sam ga poučavao u slagarskom zanatu. Sad je štamparija mogal izrađivati i jevrejske knjige.
U maju 1869. godine dignut bi s valijske stolice Osman-paša, a kratko vrijeme iza njega ode i Davič Hajim u Beograd, odakle je i došao. Safvet-paša, novi valija na Bosni, imenova novinara Kurtčehajića direktorom štamparije, a ovaj osta na tome mjestu sve do svoje smrti (1872).
Iza smrti Kurčehajićeve poče i štamparija propadati, jer se njeni direktori nijesu ni najmanje razumjeli u taj posao. Služba im je u štampariji sporedna, a vršili su je samo zato, da uza svoju plaću beru još po 2.000 groša mjesečno, ili smao zato, da se broj među činovnike, što se u ono doba držalo osobitom čašću.
Direktori ovoga kova bili su: Halil Rifat beg; Mehmed Akif, pašin muhurdar, Javer ef. Baruch, koji se ogriješio o službene dužnosti, pa je bio otpušten a njega zamjenili Sejd Šehamuddin efendija. Posljednji direktor bio je slagar Kadri efendija, a imenovao ga posljednji carsko turski namjesnik Mazhar paša 1877. godine.
Kad je Kadri efendija primio štampariju, bijaše ona na rubu propasti. On je preuredi i podiže na onaj stepen, na kom je bila, kad je njome upravljao Haim. U ovakovu stanju zateče je i okupacija. Austro-Ugarske čete uđu 19. augusta 1878. u Sarajevo, general Filipović pozva 23. istog mejseca Kadri ef. i naloži mu, da štampariju sa svim inventarom preda zato određenu carskom i kraljevskom činovniku, a on to učini još istog dana. S ovim danom završi štamparija kao vilajetska i nastavi svoj život pod imenom zemaljske štamparije. Kadri efendija ode u Carigrad, odakle je bio i došao.
Osim gore spomenutih slagara radili su u ovoj štampariji kao litograf Behremaga, kao mašinisti Ibrahim aga, Teodorik i Karolini, a kao slagri: Arso, Franjo, Avram Eskinaze, Solomun Papo, Ali efendija i po više šegrta. Nekim od tih radnika ne znam prezimena, jer sam svoje podatke crpao iz službenog kalendara Salnamei Bosna. Salmanei Bosna je službeni kalendar u kom je izlazio shematizam svih oblasti u vilajetu. Izlazio je trinaest godina od 1866. do 1878. godine (1283. do 1295. A.H.)
|
4.4. Bosna |
Dok je štamparija bila još Sopronovo vlasništvo, počeo je u njoj izlaziti službeni list bosanske vlade pod natpisom Bosna. O tom listu piše Bosanski Vjestnik . u 7. broju (str. 51.) ovo:
Pre neki dan izišao je prvi list zvaničnih novina ovoga vilajeta pod imenom Bosna. Ovaj list pečatan je na turskom i bosanskom jeziku i izlazeći svakog Ponedeljnika jedanput. Godišnja mu je cjena četrdeset groša,. Po carskoj naredbi treba u svakom vilajetu, koji je god organizovan po ustanovnom zakonu vilajetskom, da izlaze zvanične novine na turskom i onosno zemaljskom jeziku. Tako izlaze još od lane u Ruščuku tursko-bugarske novine Dunav za bugarski vilajet, i sada eto ima bosanska vlada takav svoj organ, koji ima, kao što čujemo, do hiljadu tristo predbrojnika. Ovaki broj čitalaca teško da će koji od jugoslavenskih listova imati.
O sadržaju tih novina nejma se šta reći. Zvanične novine kao praviteljstveni organi, imaju manje više svuda, jednaki zadatak, bivaju tome shodno uređivane. Ovaj prvi broj Bosne počinje sa člankom, za koji bi rekli, da je neki program, makar da ne izražava ono, što bi po našemu pojmu novinarski program bilo. Za zvanične novine nije ni od potrebe program; jer takav list po svojoj prirodi jedino je praviteljstveni organ, koji vladi za obnarodovanje zakona, uredbi i prvenstveno služi, i koji daje upustvija nižim vlastima, i pojedinim činovnicima. Zvanične novine razdjeljuju svoj sadržaj doduše na dva djela, na zvanični i ne zvanični. Ovaj posljednji saobštava obično onakove iste vjesti, koje i drugi listovi saobštavaju, ali to biva samo u toliko, u koliko to vlada za probitačno nalazi, da pokaže, kako ona o takovim stvarima misli.
Drugi i treći članak naših zvaničnih novina pečatani su pod imenom pozdrava, od kojih je prvi g. vilajetski kajmak Munib efendija, a drugi g. načelnik pravosuda Ćanil efendija napisao. I g. mestni hodža Muhamed Emin efendija pozdravio je izlazak toga lista sa nekim stihovima.
Prvi broj Bosne izašao je u ponedjeljak 16.(28.) maja 1866. godine (13. muharema 1283. A.H.). S lijeve i desne strane natpisa stoji ovo:
Ove novine izlaze u nedelji dana jedanput i staju godišnje četrdeset groša, na šest mjeseci trideset groša, na tri mjeseca dvadeset groša, a jedan broj groš poštarine. Predplata prima se u ovoj vilajetskoj pečatnji. Naučne i Druge obšte poležne članke za pečatnje u ovom listu primaju se rado. Pretplatnici van Sarajeva imaju još i poštansku taksu platiti. Rukopisi se nevraćaju.
Kasnije bila je pretplata na godinu 60, na 6 mjeseci 35, a na 3. mjeseca 20 groša, izvan poštarine. Jedan broj 60 para. Posljednje godine plaćalo se za godinu 65 groša kaime, a za pola godine 36 groša kaime. Poštanska je taksa iznosila godišnje 13, a za 6 mjeseci 7 groša. Jedan se broj plaćao kao i prije.
Otkako je ova štamparija prešla u vlasništvo vilajetske vlade, posljedni redak Bosne s malim izuzetkom glasi: Vilaetska štamparija u Sarajevu. Format prvih 17 brojeva bio je oko 29 x 43 cm., onda do 616 broja 35 do 37 x 48 do 53 cm., a u posljednjih 16 brojeva 25 x 35 cm.
U brojevima jedanaestog i dvanaestog tečaja stoji ispod natpisa Bosna ovako: List za vilajetske poslove vjesti i javne koristi, izlazi jedanput u sedmici.
Od prvog do 615 broja štampane su vanjske dvije stane ćirilicom, a u unutrašnje turski; hrvatski je tekst od riječi do riječi prijevod turskoga. Od 28. marta do 18. jula izlazi Bosna četvrtkom kao poluzvaničan vilajetski list na osam strana, i to: dva vanjska lista, a dva unutrašnja turski. Posljednji broj, što ga je izdala vilajetska vlada, izašao je 18. jula 1878. godine (7. redžeba 1285 A.H.).
Dana 13. jula 1878. potpisana su akta berlinskog kongresa, a njihov 25. članak olduči i sudbinu Herceg-Bosne. Ta se vijest brzo pronese Sarajevom i cijelom zemljom. Svijet se radi toga uskomešao, a posljednji broj Bosne donosi na uvodnom mjestu članak, kojim miri svjetinu.
Kad su početkom augusta austro-ugarske čete prešle granicu Herceg-Bosne, latiše se muslimani oružja, a u Sarajevu se uredi Narodna Vlada, koja izda i jedan broj Bosne javljajući, da je taslidžanski muftija, vođa ustaša, potjerao neprijatelja iz doline rijeke Spreče. Pored najbolje volje ne dođoh dosad do ovog broja, pa ovo navodim po pripovijedanju Muhameda ef. Kadića. No svakako je ovaj broj izašao u vrijeme od 8. do 17. augusta.
Sadržaj je lista, kako je već spomenuto, sasvim služben, pa je zališno o tom i govoriti. Spomenut ću samo to, da u ovom listu ima i takovih stvari, koje ne bi bile na odmet historiografu. Jezik je vrlo lijep, a naročito kad uzmemo u obzir tadašnje naše novine. Sve štampne stvari ćirilicom, što izađoše u ovoj štampariji, pisane su Vukovim pravopisom, koji u ono doba nije bio službeni pravopis za Srbiju, ali je zaveden iza osnutka Sopronove Pečatnje.
Redakcija je bila pod nadzorom direktora vilajetske kancelarije. Njemu su podređeni urednik, prevoditelj i druga lica, koja su bila zaposlena u redakciji. Ni na jednom broju nije potpisan urednik, ali po Salnami Bosna možemo ustanoviti urednike. Prvi urednik bio je Mustafa Refet efendija Imanović (Imamović se rodio 1847. godine u Sarajevu. Okupacija ga je zatekla kao visoka turskog činovnika. Od 1883. godine pa do smrti 1912. godine bio je tajnik Ulema medžlisa u Sarajevu). Kako vidimo po bilješci u 135. broju Bosne od 11. januara 1868. godine, zahvalio se on na toj časti, a redakciju je primio Mehmed Šakir Kurtćehajić, koji osta urednikom sve do svoje smrti. Poslije Kurtćehajića bili su urednici: Salih efendija Biogradlija, Javer efendija Baruch i njegov pomoćnik Nuruddin efendija Kurćehajić, i napokon nekadašnji slagar Kadri efendija.
Kako se vidi, glavni su se urednici mijenjali a prevodilac je bio od prvog do zadnjeg broja Miloš Mandić, bivši urednik Bosanskog Vjestnika.
Miloš Mandić se rodio u Bihaću 1843. godine. Kao dijete preselio se s roditeljima u Mirkovce (kraj Vinkovaca), gdje svrši osnovnu školu. Nižu je gimnaziju svršio u Vinkovcima, a višu u Sremskim Karlovcima i u Beogradu. Dvije godine učio je pravne nauke u Beogradu. Radi siromaštva napusti nauke, primi učiteljsko mjesto u Novoj Varoši, a nakon dvije godine bude premješten u Prijepelje, gdje osta deset mjeseci. Kada je Sopron počeo izdavati Bosanski Vjestnik uze Mandića za urednika. 13. maja 1866. godine stupi u tursku državnu službu i bude namješten u redakciji Bosne kao prevodilac. Okupaciona vlada primi ga u redakciju službenog lista Bosansko-hercegovačke Novine koje počeše izlaziti u Sarajevu 1. rujna 1878. godine. Nakon kratka vremena bude dodjeljen zemaljskoj vladi. U maju 1900. godine stavljen je u mir kao vladin podtajnik. Umro je 2. septembra iste godine na svome imanju u Mrakovu, nedaleko sarajeva. Mandić je govorio više jezika. Za turske vlade uređivao je i sastavljao školske knjige. Godine 1881. izdao je knjižicu Turcizmi u Bosni i Hercegovini, koja opet izađe u Sarajevu 1895. godine pod nazivom Tumač (Opširnije u Bosanskoj Vili od 1900, str. 189-191.)
Od zgode do zgode pomagao mu je Nikola Kraljević, a možda i Jovo Džinić. (Među brojvima Bosne koje imam u broju 131. od 29. jula (10. avgusta) 1868. godine nečija je ruka napisala Ovaj list uređivaše najprije neki Jovo Džinić, a poslije Miloš Mandić. Ali ova bilješka nije ispravna, jer je Đinić 1866. godine kada je Bosna počela izlaziti bio u Tuzli, a službeni kalendar Salname Bosna zna samo za Mandića, dok je Đinić kasnije došao u Sarajevo, pa je mogao samo pomagati Mandiću.)
|
4.5. Đulšen Saraj -- Sarajevski Cvjetnik |
Đulšen Saraj - Sarajevski Cvjetnik, ovako se zvao list što ga je s dopuštenjem Topal-Osman-paše pokrenuo i nešto preko tri i po godine izdavao i uređivao Mehmet Šakir Kurtćehajić. Srpske su novine onda često udarale na bosanske muslimane i tadašnju tursku upravu, Kurtćehajić je pak pokrenuo ovaj list, da odbija laži i klevete tih listova.
Mehmed Šakir rodio se 1844. godine u varošici Bijelo Polje (Akova) u novopazarskom sandžaku, koji je odvajkada pripadao bosanskom vilajetu. Njegov otac Mehmed Emin bio je pozvanju kadija (šerijatski sudac) i službovao je u više mjesta bosanskog vilajeta. Sve nauke svršio je Mehmed Šakir u Bosni, a najviše je učio kod svojega oca. Poletnu duhu, kakav je bio Mehmed Šakir, i tolika je obrazovanost bila dovoljna, da zadivi i visoke obrazovane glave, da pokaže, što može učiniti darovit mladić i bez srednjih i visokih škola, ako se darovitosti pridruže još volja i marljivost. Spomenuto je, da je bio urednik Bosne i drektor štamparije. Pogrešno piše fra. Grga Martić, kad veli, da je Šakir efendija urednik novina Žutog lista i da ih je srpskim slovima izdavao (uporedi Zapamćenja, Zagreb 1906, str. 51)
Uza to je bio član vilajetskog vjeća i načelnik grada Sarajeva. Sušica ga prisili, te napusti sve te poslove, obustavi svoj list i ode u julu 1872. godine u Beč, da potraži lijeka. Ali sve uzalud, jer u septembru iste godine ispusti plemenitu dušu u bečkoj klinici u 28 godini života. (Opširnije vidi: Kalendar Gajret, god. 1, Sarajevo 1906, str. 104-107 (na turskom) i str. 144-147 (nepotpun i stvarno prgrješan prevod); Safvet-beg Bašagić Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti Glasnik zemaljskog muzeja 1912, str. 155-157. sa istim pogrješkama kao i u Gajretovom prevodu, godina smrti, uređivanje Bosne i izlazak Sarajevskog Cvjetnika. Uz vijest o smrti donijela je Bosna u broju 326 i kratku biografiju.) Pokopan je na centralnom groblju, gdje su kasnije zakopavani vojnici islamske vjere.
Njegov je trajan spomenik Sarajevski Cvjetnik. Bosna u broju 135. i 136. javlja, da je počeo izlaziti nov list pod gornjim natpisom, prikazuje prvi broj i prenosi uvodni članak. Prvi broj Sarajevskog Cvjetnika izašao je 26. decembra 1868. godine (24. ramazana 1285. A.H.). ispod natpisa stoji ovo:
Izlazi po jedanput u sedmici i to svake subote u Sarajevu centralnom mjestu vilajeta bosanskoga, u vilajetskoj štampariji. Cijena mu je za godinu dana 50 groša, za 6 mjeseci 25 groša, jedan list jedan groš; za predbrojnike vilajetskog zvaničnoga lista, staje ovaj list za godinu 30 groša, a za po godine 15 groša van poštarine. Dopisi se primaju na svijem evropskijem jezicima, ako se s potpisom dostavljaju. Za oglase, koji će se u prvi stup stavljati, naplačivat će se po 5, a za one, koji će se u pošljednji stup stavljati, naplaćiva će se po 2 groša od svake vrste. Oglasi za javnu potrebu neće se naplaćivati.
Posljednji redak, kao i kod Bosne glasi: Vilajetka štamparija u Sarajevu, dok u istom redu turskog teksta stoji mjesto imena štamparije: Mehmed Šakir, ime vlasnika i urednika.
Sarajevski Cvjetnik izlazio je i kao Bosna načetiri strane; dvije vanjske štampane su ćirilicom a unutrašnje turskim. Na svakoj su strani po četri stupca kao i kod Bosne, dok je izlazila u ovom formatu. Format je 52 x 37 cm. Svaka se nova godina počinje prvim brojem. Godina izlaska označena je rimskim brojkama. Brojevi Bosne označivani su rednim brojevima sve do 615 broja. Posljednji broj ovog lista izašao je 1. jula 1872. godine.
Kako se vidi, Sarajevski Cvjetnik bio je spoljašnošću sličan Bosni, no sadržajem se od nje posve razlikovao. Politički, ekonomski i poučni članci, što ih je pisao Kurtćehajić, posve su orginalni. Kurćehajić je bio samouk, pa sve, što je pisao, pisao je na svoju ruku. Kako je bio vrlo razborit i trijezan čovjek, svojim je pisanjem zadivio učene ljude u tadašnjoj osmanlijskoj državi. Sarajevski Cvjetnik je imao preko 2.000 pretplatnika, od kojih bilo ih je nešto preko 1.000 u samom Carigradu. Mnogo se čitao i po Bosni. Kurtćehajićevi uvodni članci bili su isprva blagi i poučni. Kasnije je pisao sve oštrije i oštrije, kritikovao upravu, upućivao je na panslavizam prikazujući ga kao veliku pogibao po osmanlijsku carevinu.
Pisao je čistim narodnim jezikom, a za turski jezik veli dr. Bašagić da je bio uza svu jednostavnost jedan i klasičan; zato je i svratio na se pažljivost diplomata i literata u Turskoj. Ovo nam potvrđuje i kratko pismo, što ga je kao odgovor napisao 30. marta 1869. godine (29. zilhidžeta 1285. A.H.) Rešad-begu, koji mu je stavio nekoliko pitanja glede obrazovanosti i dobi, jer nitko u Carigradu nije vjerovao da mlad velikobošnjak bez visoke obrazovanosti znade onako pametno pisati i vješto perom baratati. Dio toga pisma (objavio ga je Rešad-beg u djelu Muharirati nadire, Carigrad 1889 (1307. A.H.)) donosim po prijevodu dr. Bašagića (Bošnjaci i Hercegovci, 1912:156-157):
Primio sam velikovaše patriotsko pismo.Pitate me: za
godine - jesam li izvan Bosne nauke slušao, ili nijesam - jesam li putovao po
Evropi, ili nijesam - jesam li imao prilike naučiti koji evropski jezik,
ili nijesam? - Drage volje sve ću Vam reći: Ja sam u dvadeset trećoj
godini. Što sam mogao naučiti? Otac me donekle podučio u osnovnim
znanostima. U našim krajevima nema škola, gdje se predaju više znanosti, da
se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić. Čitajući
lijepe knjige domogao sam se opet ovdje osmanlijskog jezika i stila, da nešto
umijem napisati. Preko bosanske granice nijesam prelazio. Obnašao sam jednu -
dvije državne službe u jedan - dva grada.
Moja je najviša želja, da odem u Evropu. Budući da je u našim
krajevima nauka sasma zanemarena, a u Evropi - ne znam: je li to prirođeno
svojstvo naroda, što li? - Naprotiv mnogo se goji i njeguje. Želja me vukla
- makar bilo i sramota - da se barem u tuđoj zemlji na tuđem jeziku
izobrazim kao čovjek. To mi nije u dio palo s dva razloga,: što imam ženu,
a nemam najprečeg sredstva, koje vodi do ljudske sreće, naime
oskudjevam s novcem, a to mi dvoje pravi zapreke. Od ostalih želja nije mi
bila mnogo manja želja, da naučim francuski jezik, kojim se na Zapadu
najviše govori. I to da naučim, nesmiljeni zulumčar, to jest neimanje
nije mi dalo prilike. Samo slovenski znam, jer se ovdje najviše govori tijem
jezikom.
Vijest o njegovo smrti duboko je potresla sve one, koji su ga lično ili po radu poznavali. Ovao nam svjedoči ova predaju: dru. Bašagiću propovjedao je njegov otac, da mu je naš zemljak i veliki osmanlijski književnik Arif Hikmet beg Stočević kazivao, da je došao brzojav u redakciju Ibreta (ovaj list je izlazio u Carigradu) da su Zija paša, Kemal beg Sualija i on plakali kao djeca, i da ih je gubitak Mehmed Šakira više potresao nego gubitak Beograda.(Bašagić, 157)
Eto, takav je čovjek bio direktor vilajetske štamparije, urednik Bosne i vlasnik i urednik Sarajevskog Cvjetnika. Muhamed efendija Kadić ima i sve brojeve Sarajevskog Cvjetnika.
Uza spomenute listove štampale su se u ovoj štampariji različne tiskanice. Pored toga izašao je lijep broj turskih, hrvatskih i srpskih knjiga, većinom o državnom trošku. Turske knjige neću ovdje nabrajati. Ostavljam to orjentalistu. Ovdje donosim popis knjiga, koje su izašle u ovoj štampariji, ali ne jamčim da je potpun, jer sam uvjeren o tom, da mi je gdjekoja izmakla pored najbolje pažnje. Uz knjiige navodim i pisce, ako im nije na knjizi naznačeno, a pored toga naznačio sam i literaturu koja govori o njima i knjigama, ili samo ono, što je meni o njima poznato.
|
4.6. Bibliografija publikacija štampanih u Vilajetskoj štampariji |
|
5. Štamparija katoličkog poslanstva u Hercegovini |
Više su puta pokušali bosanski franjevci, da zavedu književno društvo u svojoj domovini, kome bi bio cilj: protiranje tminah neumitnosti iz ove nevolje i od svakog zapušćene slavjanske države. No sva plemenita nastojanja njihova ostadoše bezuspješna. Ovomu neuspjehu nije bila kriva tadašnja turska uprava u Bosni, kojoj često rado pridajemo i svoje grijehe, nego bojazan redodržavništva pa nemar i nehaj starijih fratara, koji nijesu bili mlađima ono, što bijahu negda Filipović, Lastrić i drugi, za kojima su se mladi povodili, a oni bi ih u svernu pomagali. Četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća osujetišve neki stariji fratri mnogi pothvat svoje mlađe brače, opojene Gajevim idejaaa. Jukićevo pisanje i mnoga njegova pisma govore o tume. Na jednom mjestu piše Jukić:
Vi me dobro znate, jer za svako moje rodoljubno poslovanje napojili ste me čašom čemera i pelina. - Ja za vas ovo nisam pisao, jer znarn, da vam uguditi nisam mogao: vi malo ili ništa ne štijete, palk opet sve znate! I budući da je vaš maksim dolce far niente, tu ja znam da bih vam onda najbolje ugodio kad, kao i vi, ništa dobra ne bi radio, a sve dobro zlobio. (Jukić Zemljopis i povjestnica Bosne. Zagreb 1851:8)
Potkraj 1840. godine radi Jukić s fra. Bonom Perišiće (1813-1888) oko osnutka književnog društva, koje se imalo zvati Kolo Bosansko s časopisom Pčela. Jukićeva pisma iz ove i 1841. godine govore o uzaludnom nastojanju. Pisma se čuvaju u arhivu franjevačkog samostana u Fojnici i u prepisu kod dr. Josipa Matasovića u Zagrebu. Iste sreće bijaše Jukić za ponovnog pokusa 1846. i 1847. godine, kad opet radi o osnutku društva pod istim imenom s časopisom Svetogled Bosanski.(Građa za povijest književnosti hrvatske knjiga 6, str. 92)
Neusjpehu nije krivo ono, zbog čega je Jukić uzeo za moto pozivu u društvo riječi sv. Augustina: Non quia difficilia sunt, non audemus, sed quia non audemus, difficilia sunt, što ih je uzeo i Gaj svojoj Kratkoj osnovi horvatsko-slovenskog pravopisanja, nego časni definitorij, koji ne htjede potvrditi pravila radi istom dovršene nesretne afere s biskupom Barišićem. (J. Jelenić Izvori za kulturnu povijest bosanskih franjevaca str. 158-160; Borenje države Bosanske srebrenite s biskupom g. fra. Rafom Barišićem - rukopis Sveučilišna biblioteka u Zagrebu R-3917; R. Glavaš Život i djelo fra. Rafe Barišića. Mostar 1900; J. Jelenić Kultura i bosanski franjevci II, str. 24-65)
Kako se vidi iz poziva u društvo, Jukić je upravo fanatički obožavao prosvjetu kao i Dositije. Kad nije mogao zavesti književno društvo počeo sam na svoju ruku izdavati časopis Bosanski Prijatelj, od koga izađoše tri sveska (Zagreb 1850., 1851. i 1871.).
Jukićev epigon i učenik iz varcarske škole Anto Knežević (1836-1889)(1) radio je kao profesor franjevačke gimnazije u Livnu (1861-1963), da osnuje geografijsko-historijsko društvo, izradi pravila i zbog slaba odziva doživi isto, što i njegov naštar Jukić. (Izvornik u arhivu samostana u Fojnici, objavljen u Serafimskom Perivoju 1913, str. 45) Rezultat je Knježevićeva pokusa četvrti svezak Bosanskog Prijatelja (Sisak, 1870.), što ga Knežević izda na svoju ruku i tako nastavi ondje, gdje mu je učitelj stao.
Sva ta tri bezuspješna pokusa potekoše od mlađih fratara, dakle odozdo, a posljednji dođe odozgo, od biskupa fra Paskala Vujičića (1826-1888). (J. Jelenić, 2:566) Sa svim žarom pjesničke duše sastavi ispred Vujičića pjesnik Osvetnika i Posvetnika Radovan poziv u Književno društvo redovnika sv. Franje u državi bosanskoj i razasla ga licem na Lučin-dan 1868. priklopivši mu i privremena pravila. (Serafimski Perivoj 1911, str. 25-26 i 1912 str. 51) Još iste godine pozvaše bosanski fratri Hercegovce, da pristupe u ovo društvo i da se tako zajednički uhvate u kolo bratsko.
Ovom bratskomu pozivu odazvao se najspremnije fra Ante Kraljević, biskup hercegovački. Pismom od 16. novembra 1868. poziva on Martića u Mostar, da se dogovore, kako bi se to društvo zasnovalo na što sigurnijem temelju. Uza to piše i ovo:
Ja bih hotio ovdi uvesti Tipografiu. Ovdje bi bilo Misto bivši ova Residenzia dosta prostrana. Ima ovde jedan fratar koi bi mogao bit direktor iste, i kalendarista. 2. da bude jedan censor od strane biskupove.
Potkraj pisma čitamo još ovo:
Mnogo bi bilo koristno uvest Tipografiu: ama da bude sub inspectione obaju Biskupa to jest da Vaše spise pregleda Censor Vaš Biskup, a naše amo, da ne bi štogod s vrimenom se iztizkivalo contra bonos mores vel politicam. (Serafimski Perivoj, 1911, str. 192)
Ni ovo društvo nije stupilo u život, a kao razlog tome poninje dr. Jelenić po pripovijedanju nekih starijih fratara, da su se razbile osnove za osnutak društva stoga, što se u Zagrebu osnovalo slično društvo Sv. Jeronima. (J.Jelenić, II:575) Držim, da je neuspjehu bio kriv slab odziv, ane osnutak Sv. Jeronima. Kad bi ovo bio uzrok, onda bi bio svaki rad za ovo društvo zališan. Jeronimsko je društvo postojalo, kad se započelo raditi oko osnutka ovoga društva.
Jukićev prvi pokušaj, da osnuje književno društvo, ostao je jalov, drugi urodi trima sveskama Bosanskog Prijatelja, Kneževićev četvrtim sveskom istoga časopisa, a posljednji pospješi osnutak štamparije u Mostaru.
Još prvi apoštolski vikar u Hercegovini fra. Rafo Barišić (1846-1863) bavio se mišlju, da zavede štampariju u Mostaru, ali ga u tome pomete smrt (14. avgusta 1863.). Za istu se misao kukikamo više zagrija agilni franjevac Frano Milićević od Kraljevića, nasljednik Barišićeva. (Rodio se Miličević (ksno mu je ime Marijan) u Velikom Ogradeniku u Hercegovini 10. oktobra 1835. godine, a umro je u samostanskoj bolnici 8. februara 1903. godine. Autobiografiju njegovu štampao je mostarski Osvit mjeseca februara 1903 (str. 73), pa kalendar Hrvoje iste godine.
Kada se Milićević povratio s nauka iz Italije, služio je neko vrijeme kao duhovni pomoćnik u Hercegovini, a onda na poziv fra Ivana Šimunovića, provincijala redodržave presvetog Otkupitelja (1863-1866) prijeđe u Dalmaciju, ali osta članom hercegovačke kustodije. U Dalmaciji je službovao do 1871. godine. U to vrijeme izuči tipografski zanat u štampariji Artalinoj u Zadru.
O Uskrsu 1910. bio sam u Mostaru. Tada sam se upoznao s pokojnim fra Nikolom Šimovićem, školskim drugom Frana Milićevića. Ovom mi je zgoddom pripovijedao Šimović, kako je Milićević poticao Kraljevića, da se u Mostaru osnuje štamparija, i da se Kraljević za taj prijedlog zagrijao isto onda, kad su Bošnjaci radili o osnutku književnog društva. Ovo nam potvrđuje i spomenuto njegovo pismo fra Grgi Martiću od 16. novembra 1868.
Kada se Milićević sporazumio s biskupom Kraljevićem, povrati se u Mostar i poče raditi o osnutku štamparije. U ovom poslu osobito ga je pomagao austrougarski konzul Pavao Relja. On mu pomaže, da je dosta brzo dobio ferman od sultana, da može otvoriti štampariju.
Mnogi drže, da je ta štamparija djelo biskupa Kraljevića, ali evo, što o tome piše savremeni pisac fra Petar Bakula:
Ad culturam promovedan in populo, Franciscani omnem conatum adhibuerunt, ut Typographiam jam a longo tempore introducerent. Sed huic optimae intentioni obstabat partim paupertas Franciscanorum, partim vero ipsum Gubernium. Verum labor omnia vincit. Conatibus enim Franciscanis duco hac in re P. Francisco Milićević, Patres Franciscani optato fine potiti sunt. Ipe enim Franciscus Sou connatu et labore, contra spem et sxspectationem adlaboravit penes Benefactores, ut tandem Typographia stabiliretur in Mostar ano 1872. Inter insignes et principales Benefactores adnumeramus Augustum Ministerium Austo-Hungaricum, quod in subsidium Typographiae manualis Franciscanae contulit florenos 385. Illusmus D.nus Angelus Kraljević Episcopus Metellopolitanus et Vicarius Ap-cus in Hercegovina, praeter qud ad proprias wxpensas Ragusio ad Mostar usque apparatus Typographiae manualis transportati curaverit, dedit in subsidium florenos 76. Excellentissimus D-nus Baronius Rodić Gubernator Dalamtiae dedit florenos 20. Illust-mus Dominus Paulus Relja Consul Austro-Hungaricus in Mostar praeter quod suo zelo et conatu penes Augustum Minisubsidium contulit florenos 10. Coetera vero, P. Franciscus Milićević Director ejusdem Typographiae, cum Patribus Franciscanis procuravit. Et pro hac Typographia manualis collocata est in schola aedificata ab Augusto Guberinio Austriaco, penes domum Episcopalem sub titulo Typographia Missionis Catholicae in Hercegovina. (Schematismus topographico-historicus. Mostar 1873, str. 145-146)
Po ovom se jasno vidi da je ta štamparija Milićevićevo djelo. Iz štamparskog računa o prihodu i rashodu u ovoj štampariji od 22. aprila 1876. godine vidi se, da je sam Milićević uložio u štampariju 2.000 forinti. Štamparija bila bi se odmah u početku zvala njegovim imenom, da nijesu bile po srijedi regule franjevačkog reda, a ovako je Milićević bio direktor štamparije i kao takav član biskupske residencije, a biskup je do 1876. vršio nadzor nad štamparijom. (Schematismus...)
Kako se iz spomenutog računa vidi, temeljna je glavnica 1876. bila sastavljena ovako:
|
1. |
Pripomoć Austro-ugarsko ministarstva u Beču |
forinti 740 |
|
2. |
Biskup Kraljević |
526 |
|
3. |
Barun Rodić, namjesnik dalmatinski |
20 |
|
4. |
P. Relja, konzul u Mostaru |
10 |
|
5. |
Fra Pavao Petrović, župnik |
20 |
|
6. |
Fra Frano Milićević |
2000 |
|
|
Ukupno |
forinti 3316 |
Račun odaje ujedno, kako je postepeno nabavljan i materijal za štampariju. Dne 1. juna 1871. kupljeno je u Beču:
|
a) |
700 funti alova cicero, garmont i petit. |
for. 700. |
|
|
Jedan manji ručni tijeak |
180. |
|
b) |
20. februara
1872. naručena su kod firme Gottlieb Hae u Pragu: |
85. |
|
c) |
7. novembra
1873. naručen je u Trstu |
300. |
|
d) |
11. jula
1874. kupljeno je |
350.90 |
|
e) |
11. juna
1875. nabavljena su: |
212.12 |
|
UKUPNO |
forinta 1.828.02 |
|
Roba naručena 1. juna 1871. godine stigla je u Dubrovnik, gdje je ostala neko vrijeme, dok ne stiže iz Carigrada ferman, kojim se doputa otvaraanje štamparije u Mostaru. Troškom biskupa Kraljevića dopremljena je u Mostar u proljeće 1872. godine. U starijoj kući uz biskupsku rezidenciju u Bukodolu smještena je štamparija. Uredi ju je fra Frano Milićević uz pripomoć Marka Šešelja, koji je 1871. izučio tipografijski zanat u Pretnerovoj štampariji u Dubrovniku. Štamparija je otpočela rad mjeseca septembra 1872. godine.
U početku je radio u ovoj štampariji uz Milićevića Šešelj, a 1873. godine dozvao je Milićević tipografa Santa Skamperle-a iz Trsta. Malo kasnije dođe u ovu štampariju tipografJosip Depolo, a kao naučnik stupi Mostarac Ivan Šimunović. Kako mi je Šešelj pripovijedao, što je koji slagar složio, to je sam i žtampao. U štampariji se razvnalo u svemu prema štamparskim tarifima tršćanskima.
Godine 1876. raspade se štamparija u dva dijela: tri četvrtine prisvoji fra. Frano Milićević, a ostatak pripade biskupskomu ordinarijatu. Milićević prenese svoj dio iz Vukodola u Zahum u kuću svoje sestre Marije (udate Naletlić), gdje se nastavio rad, dok onaj dio, što je zapao ordinarijat, posve propade. Štamparija izgubi prvašnji naziv, te se u lipnju 1876. godine prozva Tiskara Franjevačka. Toj diobi uzrokom je razmirica, koja je nastala između biskupa Kraljevića i direktora Milićevića.
Pošto sad ordinarijat nije imao s tom štamparijom ništa zajedničko, nađe se Milićević kao redovnik i posjednik štamparije u protivštini s regulama rada, pa poče raditi o svojoj sekularizaciji. Nakon diobe štamparije ode on u Dalmaciju i odanle zamoli sv. Stolicu za privremeni istup iz reda, što mu napokon s teškom mukom i uspije. Sada se štamparija prozva pravim imenom Tiskarna don. Frane Milićevića. Evo, što o tim promjenama piše sam Milićević:
Prvi tiskarski rad nije se nekim svidio, a za njima se povede i pak biskup kraljević, pa čitavo poduzeće pade namoja leđa, te kroz to vrieme tiskarna, koja je početkom nosila naslom Missions catholicae, dobije naslov Typographia franciscana, ana posljedku Tiskarna fra. Frane Milićevića u Mostar. (*) Uslied te pormjene imena tiskarne moj redovnički stalež nije odgovarao tome poduzeću; pa stoga potražim kod sv. Stolice privremeni izstup iz reda, da kao svjetovni svećenik mognem uzdržati svoju tiskarnu. Koliko sam imao truda i poteškoća, najbolje sam znadem, ali nisam se dao smesti, pa makar često oskudievao i žertvovao štogod mogao.(Ivo Šarić Vrhbosna god. 17, 1903, str. 73)
(*) Držim da je ovo pogrješka, jer se štamparija zvala Tiskara don. Frane Miličevića, a ne fra. Frane
Dok je Milićević bio u Dalmaciji i odanle radio o sekularizaciji, štamparijom je upravljao njegov brat Šimun Milićević, zanatom krojač.
Okupacija zateče štampariju u Naletlićkinoj kući pod firmom Tiskarna don. Frane Milićevića. Sasvim je netočno ono što Martin Gjurgjević u svom djelu Memoari sa Balkana 1858-1878, Sarajevo 1910, str. 191 piše o vlasniku ove štamparije . Sve do god. 1896. živjela je i životarila, ali njen rad i razvitak za okupacione uprave opisat ću drugom zgodom.
|
5.1 Bibliografija (štamparija katoličkog poslanstva u Hercegovini) |
(Gotovo sve knjige koje ovdje navodim nalaze se u Bosanskohercegovačkom Institutu za istraživanje Balkana u Sarajevu i mojoj knjižnici)
U ovoj je štampariji izašlo crkvenih kalendara na latinskom jeziku za hercegovačku i bosansku redodržavu i trebinsku biskupiju. Uz ovu je štampariju postojala i prva knjižara u Mostaru. U njoj su se prodavale knjige starijih bosanskih i hercegovačkih spisatelja (Miletić, Kraljjević, Barišić i drugi), knjige koje su u njoj štampane, a primala je i narudžbe za nabavljenje svakojakih knjiga, osobito onih koje su potrebite svećenstvu.
|
6. Štmparija hercegovačkog vilajeta u Mostaru 1876 |
Tragičkom smrću Alipaše Rizvanbegovića-Stočevića izgubi Hercegovina 1851. godine svoj vezirat, te ga nakon četvrt vijeka i opet dobi na vrlo kratko vrijeme. (Koetschet Erinerungen aus dem Leben des Serdar Ekrem Omer Pascha. Sarajevo 1885. str. 25-26; P. bakula Devetnaestogodišnje vezirovanje Ali paše Rizvanbegovića. Beč, 1863)
Ustanak hercegovački (1875-1878) bio je uzrokom, te je Porta otcijepila Hercegovinu od Bosne i učinila je osobitnim vilajetom. Tu vijest donese službeni list Bosna u broju od 3. januara 1876. godine. Ni pun mjesec dana nije upravljao novim vilajetom Reuf-paša, bivši mutesarif (okružnik) hercegovački, kad stiže u Mostar novoimenovani valija Ali paša Carigradija. Taj novi vilajet uređen je po uzoru bosanskog vilateta. Prema tome morao je imati i svoj službeni list. U tu svru otvorena je mala štamparija, koja bi smještena u prizemlju bivših saraja Alipaše Rizvanbegovića na Suhodolini. Zgrada je postojala do 1900. godine.
Gotovo sav materijal za ovu štampariju pozajmljen je iz sarajevske vilajetske štamparije. Donesena su tri sanduka turskih, dva ćirilskih i jedan latinskih slova, ručna preša stroga kova i još neke sitnije stvari. S materijalom je došao iz Sarajeva i slugar za turski Ali efendija (Bahrić iz Banje Luke?). Ali efendija nije umio urediti štampariju, a uza to se odmah opazilo, da je materijal nepotpun. Sva su slova bila iste veličine. Nije bilo krupnijih slova za natpise, a nije bilo i još nekih malenkosti. Vilajetska vlada pozva iz Tiskare Katoličkog poslanstva u Hercegovini vješta slagara Marka Šešelja, da uredi štampariju. (Šešelj se rodio u Mostaru 4. marta 1856. godine, gdje i danas živi. Tiskarski je zanat učio u Dubrovniku. U ono vrijeme pisao je dopise i slao ih u hrvatske novine. Mnogo je učinio za hrvatsku misao u Bosni. U radu za domovinu bio mu je uzorom Miho Pavlinović.)
Šešelj se prihvati posla. Vlada ga imenova ekonomom štamparije, pa je on sve brzo uredio i nabavio potrebne stvari, jer Bosna već u broju od 13. marta 1876. godine javlja, da je u Mostaru izašao prvi broj Neretve, služebenog lista vilajeta hercegovačkog, i preštampava iz njega uvodni članak. Iz iste je štamparije sa Šešeljem stupio u novu, štampariju i ivan Šimunović, slagar za ćirilicu i latinicu.
|
6.1. Neretva |
Prvi broj Neretve izašao je , 19. februara 1876., 2. marta 1876. (6. safera 1293 A.H.) Ispod natpisa stoji u dva stupca oko datuma ovo:
Ovaj list izlazi će jedanput u nedelji dana. Cjena je ovom listu: za godinu 50 gr., za 6. mjeseci 30. gr. a za 3. mjeseca 15. gr. pojedini brojevi mogu se dobiti svaki za 30 para. Pre brojnici izvan Mostara imaju još i potarinu platiti. Pretplata se prima u štampariji ovog vilajeta. Dopisi, odnoseći se na nauku i umjetnost, rado će se u ovom listu štampati.
Kako posljednji redak ovih novina glasi, služben je naziv ovoj štampariji: Tiskara vilajeta hercegovačkog. U prvom je broju potpisana štamparija samo u turskom tekstu, dok ova nalazimo pod oba teksta u svim brojevima, koje sam imao pri ruci.
Dvije spoljašnje strane kao i u Bosni štampane su ćirilicom, a unutrašnje turski. Format je 44 x 29 cm. Dosta su zanimljivi neki reci prvoga broja ovog lista, koji glase:
Jedno od najtemeljitijih srestava, koja dobar poredak
jednog vilajeta uslovljavaju, jesu novine. No osim toga novine služe još i
na prosvjetu i obraženje i daju mogućnost, da se čuvstva otvore i
stvari lakše smatrati mogu. - Kao što su u svakom glavnom mjestu vilajeta
novine ustanovljene, tako se i u ovom, od Bosne odvojenom Hercegovačkom
vilajetu za dobro našlo, ovu ustanovu u život privesti, s tom velikom nadeždom
i željom: da dobar plod prinese.
S Božijom pomoći dakle pečataju se i izdaju zasada prema veličini
i sretsvima ove(o)blasti novine pod imenom Neretva jedan put na neđelju.
Al u koliko bude civilizacija i kultura u ovoj oblasti napredovala, u toliko
će se i list Neretva raširivati.
Opšte je poznato, da su novine organ, koji izjavljuje i popravlja misli
naroda i množine ljudstva i koji dobre stvari rasprostranjava. Pošto je
dakle poznato, da to svuda, kako materijalno, tako i umno stanje poboljšava i
unapređuje: tako će i u Hercegovini, ustanovljenjem i
rasprostranjenjem te tako uzvišene i velevažne stvari, dobre i obilate
plodove doneti.
Neretva je sadržajem slična Bosni. Donosila je službene vijesti, zakone i naredbe, službene brzojave, ratne izvještaje, domaće vijesti itd. Uza to je donosila i članke, kojima se pobijal pisanje zadarskog Narodnog Lista i Obzora. Ta dva lista imal su onda svoje dopisnike u Mostaru.
Neretva je imala mnogo manje pretplatnika od Bosne. Kako mi je pripovijedao gospodin Šešelj, štampala se u 300 primjeraka i razašiljala po svim krajevima tadašnje turske carevine, a nešto je išlo i u zamjenu za naše listove u Hrvatsku i Dalmaciju.
Glavni urednik Neretve bio je Mehmed Hulusi, direktor vilajetse kancelarije (mektupčija). Hulusi se rodio u Sarajevu 1849. godine (1267 A.H.) gdje je umro kao predsjednik zemaljskog vakufskog ravnateljstva za Bosnu i Hercegovinu 1907. godine. Njegov otac Ali-efendija bio je turski činovnik (džumrukčija, pa se zato Hulusi zvao Aliefendić-Džumrukčić. Od 1883. do 1897. godine (1301-1314 A.H.) izdavao je i uređivao list Vatan (domovina), a od 1897. do 1902. godine (1314-1322 A.H.) list Rehber (voda) Oba su lista izlazila na turskom jeziku, pa je zato izdavač dovio od carigradske vlade počasni naziv paša.
Prevođenje pak s turskog vršio je Josef Alkalay, činovnik vilajetske kancelarije. Alkalay se rodio u Sarajevu 1847. godine. Neko je vrijeme živio u Beogradu kamo mu je otac bio preselio radi trgovine. U Temišvaru je učio početne nauke kod rabinera Alkalaya. Vrativši se u Sarajevo posta turskim činovnikom. Izvan uredovnih sati učio je jezike, te je bio vješt u riječi i pismu arapskom, perzijskom, turskom, njemačkom, francuskom, španjolskom i hebrejskom jjeziku. Od 1869. godine službovao je u Mostaru sve do okupacije. Na preporuku Dragomanovića primljen je u državnu službu okupacione vlade, te je kao tumač službovao sve do svoje smrti 26. juna 1898. godine u Sarajevu. Kad je Mehmed Hulusi izdavao Vatan Alkalay mu je bio suradnikom.
Zanimljivo je, da je Alkalay najprije prevodio s turskog na njemački, a onda na hrvatski. U tom ga je poslu katkad pomogao učitelj Risto Aleksijević. (Aleksijević je bio rodom iz Banata, služio je u Mostaru kao srpski učitelj i bio je velik propagator srpstva.) Za domaće vijesti i oglase briuo se Marko Šešelj.
I ako je Neretva izlazila u srcu kršne Hercegovine, gdje se našim jezikom najljepše zboril, ipak daleko zaostaje za Bosnom i Sarajevskim Cvjetnikom u jezičnom pogledu, a s narodnim jezikom onoga kraja ne da se ni isporediti.
Posljednji broj Neretve izašao je 16. decembra 1876. godine, pa je prema tome izašlo svega 38 brojeva. Kako je list kratko vrijeme izlazio i u vrlo malo primjeraka, a uza to još u jeku hercegovačke bune, danas je vrlo teško doći do kojeg broja. I tako pored najbolje volje ne mogoh doći do posljednjeg broja.
Uz službene tiskanice štampani su obično latinicom znamenitiji nalozi seoskim glavarima i župnicima. Kod slagara Šimunovića učio je tipografski zanat N. Peco.
|
6.2 Prestanak rada štamparije hercegovačkog vilajeta u Mostaru |
Bosna u broju od 21. januara 1877. donosi naredbu, kojom Porta dokida hercegovački vilajet i priključuje ga nanovo Bosni. Mutesafir zvornički Mustafa paša premješten je u Mostar za mutesarifa. Tako presta vilajet hercegovački, s njime i ova štamparija, a njen inventar prenesen je u Sarajevo. U toj štampariji nije izašla nikakva knjiga.
|
7. Zaključak |
Čitav rad ovih štamparija od male je vrijednosti, ali - kakav je da je - naš je, pa će, nadam se, ova moja radnja makar i vrlo malo poslužiti piscu naše literarne historije.
|
7.1. Zahvale |
Na ovu me je temu potaknuo u augustu godine 1918. gospodin dr. Gavro Manojlović. Srdačna mu hvala! Ovdje mi je ujedno zahvaliti gospodi: Muhamed efendiji Kadiću, direktoru pomoćnih ureda u Sarajevu, arhivaru zemaljskog muzeja Riza efendiji Muderizoviću, bibliotekaru istoga zavoda, dr. Gregoru Čremošniku, direktoru preparandije u Mostaru Barolu Inhofu i dr. Josipu Matasoviću, koji su me pomogli pri ovome radu.Back to: Basic Bosniaca Readings