Đorđe Pejanović

ŠTAMPARIJE U BOSNI I HERCEGOVINI 1529 - 1951

Drugo izdanje (Prema prvom izdanju: Đorđe Pejanović Štamparije u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1952)

1. Počeci štamparske djelatnosti u Bosni i Hercegovini

2. Štamparije u Bosni i Hercegovini otvorene za vrijeme Austro-Ugarske

3.  Nove štamparije u Bosni i Hercegovini za vrijeme Jugoslavije 1918-1941

4. Partizanske štamparije u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941-1945

5.  Štamparije u Narodnoj republici Bosni i Hercegovini 1945-1951

6.  Današnje stanje štamparija u Bosni i Hercegovini

7.  Literatura

8. Back to OBQ

1.1. Uvodne napomene

Za vrijeme kraljevstva cvala je u Bosni i Hercegovini prepisivačka književnost. Prepisivane su vjerske knjige za mnogobrojne crkve. Osim toga, prepisivani su i apokrifi i knjige svjetovnog sadržaja. To se sve vršilo i obavljalo uglavnom po manastirima. Propašću samostalnosti Bosne (1463) i Hercegovine (1482) nestaje i ono malo pismenosti što se izvan manastira gajila na dvorovima vladara, vlastele i vlasteličića. I manastirska prepisivačka književnost zamrije skoro sasvim pod tiranijom "mrskih i bezkonih agarjana", kako naši ljetopisi i zapisi nazivaju turski režim i gospodstvo. Režim terora i svakovrsnih nasilja pogađao je i vjerski život hrišćana. I prevjeravanja su bila česta. U strahu da se "ne ugasi i vjerski život kao što se ugasio politički" i što je u crkvama ponestalo crkvenih knjiga, ili, kao što je Božidar Vuković pisao da mu je namjera da ispuni svaki nedostatak u božanstvenim crkvama u knjigama, što je umanjeno od inovjernih naroda", narodne duhovne vođe slali su u Mljetke rukopise prema kojima su rezana slova i štampane crkvene knjige na slovenskom jeziku.

Na taj način štampani su u Mljecima:

• Misal po zakonu rimskog dvora (1483) - glagolocom,
• Časlavac (1493) glagolicom,
• Oktoih (Osmoglasnik) (1493) i
• Služabnik (1527).

Prve četiri knjige štampane su u štampariji koja je prenesena na Obod Cetinje), a peta, rad braće Ljubovića iz Mileševa kod Prijepolja, štampana je u štampriji koja je poslije otkupljena i prenesena u Goražde. Od 1519 do 1538 godine radila je u Mljecima i srpska štamparija Božidara Vukovića, Crnogorca iz Podgorice. Pored ove štamprije izrađivale su srpske i hrvatske knjige i još neke druge štamparije u Mljecima. Zna se, da su do 1653 godine postojale u Mljecima stalno srpske štamparije.

Šaljući rukopise u Mljetke da se štampaju, slati su i kaluđeri radi izučavanja štamparskog zanata, pa se poslije javila i tendencija da se u našim oblastima osnuju takve štamprije. Na taj su način postale manastirske štamparije:

• na Cetinju (1493),
• u Goraždu (1529),
• u Gračanici na Kosovu (1539),
• u Mileševi kod Prijepolja (1544),
• u Beogradu (1552),
• u manastiru Rujnu, u okrugu užičkom (1537),
• u Trgovištu (1547)
  Trgovište, mjesto u Rumuniji, gdje su Srbi u 16I vijeku prenijeli štamparsku vještinu. Oko 1547. godine štampana je u Trgovištu jedna srpska crkvena knjiga. U tom mjestu štampane su crkvene knjige sve do polovine 17. vijeka.
• u Mrkšinoj crkvi kod Užica (1562)
  Mrkšina crkva je manastir ispod Crne Gore u užičkom okrugu. Spadala je u područje smederevskog mitropolita. U njoj je od 1562. do 1566. godine radila štamparija.
• u Skadru (1563).

Te su štamprije bile snabdjevene samo sa najnužnijim potrebama. Radnici su bili, uglavnom, kaluđeri, a štampane knjige mahom crkvene. Ove štamprije štampale su po mali broj knjiga, po jednu, po dvije, i rijeđe po tri i više. Trajanje im je bilo kratko (1493-1566). Zbog neredovnih i teških prilika, progona i nasilja svake vrste, nisu se mogle održati. Poslije kratkog trajanja prestajale su da rade, a materijal je ili rasturen, ili prenesen u inostranstvo, ili opljačkan.

Interesantno je spomenuti, kada su prve štamparije osnovane po drugim slovenskim i evropskim zemljama. Prva štamparija u svijetu osnovana je u Njemačkoj 1445 godine. U ostalim zemljama osnovane su: u Hrvatskoj (u Senju) 1494, u Sloveniji (u Ljubljani) 1576, u Bosni (Goražde) 1529, na Rijeci 1530, u Beogradu 1552, u Zagrebu 1664, u Dubroviniku 1783, u Čakovcu 1572, u Grčkoj 1817, u Bugarskoj 1828, u Francuskoj 1470, u Engleskoj 1480, u Italiji 1464, u Norveškoj 1473, u Rusiji (Moskva) 1563, u Rumuniji 1508, u Ugarskoj 1472, u Danskoj 1490, u Beču 1482, u Turskoj 1725, u Poljskoj 1465, u Češkoj 468, u Finskoj 1472, u Švicarskoj 1470, u Mađarskoj 1473, u Špniji 1474, u Belgiji 1476, u Švedskoj 1483.

Prva štamprija u jugoslovenskim krajevima osnovana je 1493. godine na Cetinju (ili Obodu), oko 50 godina poslije Gutenbergova izuma. Još nije tačno utvrđeno, da li je štamprija bila smještena u Obodu, kako se po narodnom predanju vjeruje, ili na Cetinju, kako neki tvrde. Osnovao je Đurađ Crnojević, posljednji gospodar Crne Gore (1490-1496). Radila je samo kratko vrijeme, jer je zbog nastalih političkih prilika morao Đurađ da bježi iz zemlje i s njime i neki od njegovih pomogača. Monah Makarije, koji je vodio tu štampriju, prebjegao je u Vlašku i tu nastavio svoj zanat. U toj štampriji štampana je prva knjiga na slovenskom jugu. To je bio Oktoih (osmoglasnik) izrađen 1493. i 1494. godine.

1.2. Štamprije u Bosni i Hercegovini za za vrijeme Turaka

Trideset i šest godina poslije otvaranja štamprije na Obodu proradila je štamprija u Goraždu na Rijeci Drini u Bosni I Hercegovini. Goražde se pominje još 1404 godine. U srednjem vijeku bilo je znamenito trgovačko mjesto na putu iz Dubrovnika za Niš. Sada je sresko mjesto, centar voćarskog kraja i važna raskrsnica puteva za Čajniče, Foču i Ustipraču.

Prvu štampariju na bosansko-hercegovačkom tlu osnovao je Božidar Goraždanin, nastojnik manastira Sv. Đorđa blizu Goražda, u zadužbini Hercega Stjepana, 1529 godine. Još dok je bio u manstiru Mileševu (blizu Prijepolja) poslao je Božidar braću Teodora i Đorđa Ljubavića u Mljetke, da tamo izuče štamparski zanat da štampaju crkvenu knjigu Služabnik i da kupe potrebni uređaj za štampariju. Za Teodora se zna da je bio kaluđer, a za Đorđa ne zna.

U predgovoru Služabnika, prve knjige te štamparije, stoji: I potrudih se ja Đurađ Ljubavić jadni na ovo djelo za svete i božanstvene crkve i s mojim bratom kaluđerom Teodorom, a povelenijem našim starcem i roditeljem Božiradom Goraždaninom kon (kod) velikog arhijereja Hristova Save srpskog, koji je u Mileševu.

Dok su se Teodor i Đorđe bavili u Mljecima preselio se stari Božidar Goraždanin iz Mileševa u Goražde. Braća Ljubavići izučili su zanat štamparski, nabavili štampariju i slagali prvu knjigu te štamprije Služabnik. Za vrijeme štampanja umro je Đorđe (2. mart 1527. godine), pa je Teodor štampanje knjige nastavio i završio 1 jula 1527 godine. Knjiga je imala 208 strana, po 19 štampanih redaka, 15 tabaka, 104 lista, formata nešto većeg od današnje osmine 80, nepaginirana. Poslije odštampanog Služabnika prenesena je štamparija u Goražde i smještena u prostorije hrama Svetog Đorđa. Hram Svetog Đorđa, zadužbina Hercega Stefana, bio je od svoga postanka (1447) najznamenitiji hram u Podrinju i cijeloj južnoj Bosni i duhovno sjedište toga kraja. (Shematizam 1890:153).

To se izvršilo do 1529 godine. Te godine štampana je u toj štampariji druga knjiga Psaltir sa posledovanjem i časlovcem. Dovršena je 7029 od stvorenja svijeta (1529 po Hristu), 25. oktobra. Formata je kao i Služabnik, a imala je 44 tabaka, 352 lista, nepaginirane strane, svaka strana 19 do 23 reda. Na njoj piše da je štampana po naređenju starca Božidara Goraždanina, a trudom monaha Teodora.

Druga po redu u Bosni štampana, a treća uopšte knjiga ove štamprije, je Molitvenik (Evhologijon) ili Trebnik. Štampao je isti kaluđer, jeromonah Teodor, sa đakonom Radojem pri hramu Sv. velikomučenika Đorđa u Goraždu na Drini. Štampanje je dovršeno 21. oktobra 7032. godine od stvaranja svijeta (ili 1531. godine od rođenja Hrista). Trebnik je imao 35 tabaka, po 22 rda na strani, nepaginiran, format 80. Šafarik spominje i drugo izdanje ovoga Trebnika.

Ovu je štampariju, po tvrđenju Radoslava Grujića, prenio u Trgovište (Rumunija) oko 1544. godine logotet Dimitrije Ljubović, unuk Božidara Goraždanina.
(Uporedi: Srpski književni glasnik, knjiga XXII iz 1909 god. str. 66)

Za njezinu tehničku izradu i slova kaže Ljubomir Stojanović, da su slova tanja, da zaostaju po ljepoti za slovima Vukovićeve štamparije (Stojanović 1902). I tehnička strana da je bila slabija.

Za vrijeme Turaka u bosanski vilajet spadao je Novopazarski Sandžak. U Sandžaku je, u manastiru Mileševi, za vrijeme igumana Danila, radila štamparija (1544-1557). U njoj su štampane crkvene knjige: Psaltir (1544) i Trebnik (1545). Manastir Mileševa nalazi se kod Prijepolja na rijeci Mileševki (Crna Gora). Sagradio ga je srpski kralj Vladislav. Mnogi putnici koji su u srednjem vijeku i docnije putovali po Turskoj spominju ga kao veliki manastir sa mnoštvom kaluđera i igumana. (Kuripešić 999)

1.2.2. Tristogodišnji period bez štamparije

U doba poslije nastalih silnih seoba i ratovanja nije bilo nikakvih uslova da se otvaraju i održavaju štamparije. Patnje, teško stanje i teror turskih vlasti bili su takvi da se nije moglo ni misliti na kakav jači duhovni rad u zemlji, a još manje na otvaranje štamprija. U ponekim pravoslavnim i katoličkim manastirima prepisivana je i prevođena poneka knjiga, ali to je bila rijetkost i minimalno. Takvo je stanje trajalo sve do pred kraj turske uprave. Bosanski pisci, ukoliko ih je bilo, slali su svoja djela u inostranstvo da se štampaju pa da se otuda poslije tajno unose u Bosnu. Tako je radio npr. Matija Divković (1561-1631) sa svojim djelima Nauk kristijanski za narod slovinski (1609) i Sto čudesa aliti znamenja (1611) - itd. Bosanski franjevci, pisci, slali su svoja djela da se štampaju u Italiju, Split, Zadar, Dubrovnik, Zagreb, Osijek, Đakovo, Sisak, u Austriju i Ugarsku. Sa strane, izvan Bosne dobavljale su katoličke crkvene vlasti potrebne crkvene knjige sa strane, iz Ugarske i Rusije.

U Bosni i Hercegovini je kod pravoslavnog i katoličkog stanovništva kroz drugu polovinu 16. vijeka, kroz cio 17. i 18., pa i kroz prvu polovinu 19. vijeka bio skoro potpun duhovni mrak i opšta zapuštenost. Samo je u vrlo maloj mjeri bilo nekog minimalnog duhovnog rada po manastirima, pravoslavnim i katoličkim. Nešto bolje stajalo je sa muslimanskim svijetom, uglavnom gradskim. Turske vlasti i muslimanske vjerske ustanove otvarale su osnovne škole (mektebe) po varošima i varošicama, pa i po selima, i po koju medresu i ruždiju po varošima. Ali su te škole bile dosta primitivne. Potrebne knjige dobavljane su sa strane najviše iz Carigrada), jer u Bosni i Hercegovini nije bilo nikakve štamparije. I muslimanske mase, kao i pravoslavne i katoličke, bile su skoro u potpunom duhovnom mraku, jer su mektebi i druge muslimanske škole imale nastavni jezik turski, pa se masa slabo koristila tim školama.

1.2.3. Inicijative za osnivanje štamparije

Tek u drugoj polovini 19. vijeka počinje se to loše stanje popravljati i postepeno prosvijećenost unositi u narod. Pojavljuju se škole novijeg tipa i osnivaju štamparije.

Od postanka prve štamparije u našim oblastima (1529) do ponovne pojave štamparije (1866) proteklo je 335 godina. Ne može se reći da se za sve to vrijeme nije javljala misao i težnja da se u našim krajevima otvori koja štamparija, ali su prilike bile takve, da se ideja ponovnog otvaranja štamparije u Bosni i Hercegovini mogla da ostvari tek oko 1866 godine. Bosanski franjevci pokušavali su nekoliko puta da dobiju dozvolu od Porte za otvaranje štamparije. Tako je franjevac Ivan Franjo Jukić poslao 1844. godine svoga rođaka Antu Kajića u Zagreb da u Gajevoj štampariji izuči štamprski zanat pa da se poslije vrati u Bosnu i otvori štampariju. S tom istom namjerom poslao je on 1847. godine i Glavadanovića, Fojničanina, u Zagreb na štamparski zanat Osim toga, predao je Jukić 1. maja 1850. godine u ime 600.000 hriščana u Bosni i sultanu Abdul Medžidu memorandum u kome su iznesene želje i zahtjevi hrišćana u Bosni. U fra Jukićevoj knjizi "Zemljopis i poviesnica Bosne" ima na kraju knjige (strana 155 i dalje), pod naslovom "Nadostavak", tekst toga memoranduma pod naslovom Želje i molbe kristjanih u Bosni i Herceovini koje ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu. U 14. tački memoranduma traži se da se o zemaljskom trošku zavede štamprija u Bosni (Jukić 1851).

Ali je ta Jukićeva molba ostala neuslišena. Tri godine docnije (20. jula 1853) tražilo je Redodržavstvo bosanskih franjevaca preko bosanskog valije Mehmeda Huršid paše od Visoke porte u Crigradu da se u Bosni zavede štamparija. Molbu je predao provincijal Andrija Kujundžić u ime bosanskih katolika. U molbi se pored ostalog kaže:

... da bi bilo od velike koristi za carstvo tursko jedna mala tiskarnica (tipografija), koja bi se mogla predati u ruke sveštenstva katoličkog, koje vazda gaji lojalnu simpatiju prema Visokoj porti. Ovim načinom sveštenstvo katoličko:

>·         moglo bi izdati po jedan list novinski i odbijati nepravedna nasrtanja novina izvanjskih protiv Visokoj porti i njezin interes štititi;

>·         knjige školske za mladež bosansku mogle bi se tiskati u Bosni po smislu i duhu za Visoku portu probitačnome, niti bi se novci iz Bosne u inostrane države za knjige iznosili, kako je to dosada od velike nužde činjeno;

>·         kad bi se ova osnova odobrila bilo bi od potrebe, da Valipaša pribavi jedan ferman od Visoke porte kano isključivu povelju, da niko drugi u Bosni ne smije zavesti tiskarnu, van samo sveštenstvo katoličko, kome nadležati mora pravo cenzure, a nadzirateljstvo samome valiji bosanskom.(Kreševljaković 1912:25).

Huršid paša je nešto popravio i umetnuo u molbi pa u julu 1853. godine opremio u Carigrad. Iako je Huršid paša preporučio ovu molbu, Porta nije dala odobrenje. Godine 1857 pokušao je i Ante Jukić, štampar, da dobije dozvolu za štampariju, ali uzalud. (Radi toga dolazio je i u Sarajevo).

1.2.4. Prve moderne štamparije

Dolaskom Topal - Osman paše u Bosnu (1862-l869) i proglasom hatihumajuna nastale su u Bosni nešto bolje prilike. Godine 1856. dobija bosanski vilajet novi ustavni zakon (hatihumajun), kojim se predviđa izdavanje službenog vilajetskog lista i otvaranje vilajetske štamparije (& 9).

Paša je bio čovjek visokog obrazovanja i dosta pravičan i posvećivao veću pažnju prosvijećenosti i duhovnom životu naroda. Nastojao je da uvede red i mir i da unaprijedi zemlju. Nešto zbog toga, nešto da brani režim od napada srpskih i hrvatskih novina u Beogradu, Novom Sadu, Pančevu, Cetinju, Zadru i Zagrebu, u kojima su stalno izlazili dopisi iz ovih zemalja i kritikovan režim u Bosni, nešto da bi se suzbile nacionalne propagande vođene iz Beograda i Zagreba, osobito putem udžbenika i drugih knjiga, pozva Osman paša zemunskog štampara Ignjata Soprona, da u Sarajevu otvori štampariju.

Sopron Ignjat, novinar i štampar (1825-1894). Rodio se u Novom Sadu. Svršio je šest razreda gimnazije i štamparski zanat u Novom Sadu. Radio u Novom Sadu, Budimpešti i Beču, gdje je u slobodno vrijeme slušao predavanje na univerzitetu, osobito iz filozofije i književnosti. Sarađivao na srpskim i njemačkim novinama. Godine 1848 otvorio je zajedno sa Medakovićem Srpsku štampariju u Karlovcima, koju je poslije Sopron prenio u Zemun i tu 1951 godine otvorio svoju štampariju u Zemunu, u kojoj je štampao knjige na srpskom, njemačkom, bugarskom i grčkom jeziku. Izdavao i listove "Podunavku", "Zemunski glasnik", "Semliner Grenz bote", "Semliner Wochenblatt". Umro je u Zemunu 30. jula 1894. godine.

Sopron se odazove pozivu i 1866. godine otvori u Sarajevu svoju štampariju i nazva je Sopronova pečatnja. Štamparija je smještena najprije u jednoj trošnoj zgradi u Dugom sokaku pa je docnije prenesena u jednu prizemnu zgradu na prostoru gdje je sada park pred zgradom Armije. Tu ju je zatekla i austriska okupacija.

O početku rada same štamparije obaviješteno je građanstvo u prvom broju Bosanskog Vjestnika (od 7. juna 1866):

Pre neki dan započe nova ustanovljena pečatnja naša svoj rad. Ovo po sebi privatno preduzeće uživa utoliko podporu od strane vlade, da je bar početak njen u materijalnom obziru obezbeđen. Pečatnja je ova ustrojena da će moći kako sa kirilicom i latinicom, tako i turski, grčki i evrejski pečatiti. Vlasnik, želeći da radnja njegova što uspješnija bude, namjerava razna djela o svom trošku ili u ovdašnjoj iliti zemunskoj svojoj pečatnji da izdaje, i ista po mogućnosti nagrađuje, a vlada naprotiv prineće znamente žrtve, da kolko učenje bolje unapredi, te će štampati o svom trošku potrebite školske knjige za učenike bez razlike vjeroispovjedi. Kao prvenac iste pečatnje izašla je pjesma, posvijećena Njegovoj Preuzvišenosti Veziru bosanskom Osman Šerif-Paši, koju ovdje u originalu našim čitaocima saopštavamo i koja je pečatana na osobenom listu s kirilicom i latinicom i na turskom jeziku.

U ovoj štampariji izišao je 7. aprila 1866. godine prvi broj Bosanskog Vjestnika, prvog lista štampanog u Bosni. U njoj su se od 18. maja 1866. godine počele štampati i službene novine Bosna (izlazila nedjeljno jedanput na četiri strane, od kojih su bile dvije ćirilicom, a dvije turskim pismom i jezikom). I poluslužbeni Sarajevski cvjetnik (Saraj džulšej), štampan takođe ćirilicom i turskim slovima. (O "Bosanskom vjestniku", "Bosni" i "Sarajevskom cvjetniku" vidi opširnije u: Pejanović 1949)

U septembru 1866. godine prodade Sopron svoju štampariju turskim vlastima koja na taj način postade od privatnog preduzeća državno preduzeće. Turske vlasti prozvaše štampariju najprije Vilajetska pečatnja (do 29. aprila 1868), pa poslije Vilajetska štamparija. Prvi direktor Viljetske štamprije bio je Davič Hajim. Poslije njega bili su: Mehmed Šakir efendija Kurtćehajić (do smrti 1872), Halil Rifatbeg, Mehmed Akif, Javer efendija Baruh, Seid Šehamudin efendija. Posljednji je bio Kadri efendija (glavni slagač za turski, rodom Carigradlija).

Sa Sopronom je došao kao slagač Ilija Tomić iz Beograda. Sa turskim slovima došao je iz Carigrada Kadriefendija, slagač za turski jezik Uz Tomića i Kadri efendiju počeli su odmah učiti zanat i prvi domaći grafički radnici. Uz Tomića su učili Jovo Petrović, Stevo Stojanović i Risto Čajkanović, a uz Kadri efendiju Ahmed Zildžić. (Petrović, Stojanović i Čajkanović su bili svršeni učenici Srpske niže realke u Sarajevu). Hamdija Kreševljaković navodi da su pored već spomenutih grafičkih radnika u ovoj štampariji za turskog vremena radii i: Behremaga (kao litograf), Ibrahimaga, Teodorik i Karolini (kao mašiniste) i Arso, Franjo, Avram Eskenazi, Salomon Papo i Ali efendija (kao slagači) (Kreševljaković 1920). Radio je i veći broj šegrta.

Vilajetska štamprija bila je pristupačna i privatnim licima. Mogla je štampati knjige latinicom, ćirilicom, turskim, grčkim i jevrejskim slovima. U njoj su pored listova "Bosne", "Bosanskog vjestnika" i "Sarajevskog cvjetnika" i pjesme posvećene bos. veziru Osman Šerif-Paši (7 strofa po 4 reda), štampane i ove knjige (Popis prema Kreševljaković 1920):

1. NARAVOUČENJE o čovjeku i njegovim dužnostima. Preveo sa grčkog Georgije C. Jovanović. U Sarajevu 1866. Pečatnjom I.K.Soprona. (osmina), str. 79 (ćirilica)
2. BUKVAR za osnovne škole u vilajetu bosanskom. Sastavio Miloš Mandić. U Sarajevu, u vilajetskoj štampariji 1867 (10,5 x 14,7 cem, str. 30 (ćirilica)
3. SRPSKE narodne pjesme iz Bosne (Ženske). Sakupio ih i na svijet izdao Jeromah Bogoljub Petranović, učitelj. Knjiga prva. U Sarajevu, u bosansko-vilajetskoj štampariji 1867, (osmina), str. xxiii + 359 (ćirilica)
4. KRATKA sveštena istorija za osnovne škole u vilajetu bosanskom. U Sarajevu, u bosansko-vilajetskoj štampariji 1868, (mala osmina) str. 42 (ćirilica)
5. PRVA čitanka za osnovne škole u vilajetu bosanskom. U Sarajevu, u bosansko-vilajetkoj štampariji, 1868, (mala osmina), str. 130 (ćirilica)
6. PRVA znanja. U Sarajevu, u bosansko-vilajetkoj štampariji (mala osmina), 1868 (ćirilica)
7. KRATKA zemljopisna početnica s dodatkom o Bosni. Za nižje učione uređena po F.Ž.F. U Vilajetskoj štampariji u Sarajevu, 1869 (osmina), 1 list i 46. str.
8. BUKVAR s napomenkom članakah nauka vjere za katoličku mladež u Bosni. U Sarajevu u vilajetskoj tiskarnici, 1869, (mala osmina), str. 422
9. PRVI bosansko-srpski kalendar za prostu godinu 1868. Uredio i izdao Jovan R. Đinić. U Sarajevu, u bosansko-vilajetskoj štampariji, (osmina), str. 50 (ćirilica)
10. ZAKON (nizam). osim duhana, svile, zejtina i maslina desetinski prihoda, varidata koja će se prodavati po ovome ima se od sad izvršavati. Pismo velikog vezira vladi vilajeta bosanskoga. Uputstvo o naplaćivanju danka za krmke. 19 x 27 cm, str. 11 (ćirilica)
11. ZAKON o šumama. Zakon po kom se ima nabavljati materijal za carsku tersanu i topihanu. 19 x 27, str. 33
12. ZAKON o nepokretnim imanjima stranih državljanina u otomanskom carstvu od 12. džemazilahara 1285. (ćirilica)
13. ZAKON o putevima i prelazima. Opšte uputstvo o načinu građenja putova i prelaza u carstvu otomanskom. U Štampariji vilajeta bosanskoga 18. redžepa 1286 (1869), 19 x 27 cm, str. 24 (ćirilica)
14. OSNOV zakona. O timarima i zijametima nalazećim se u bosanskom vilajetu. 19. sefera 1286 (1869), folio, 1 strana. (ćirilica)
15. CARSKI kazneni zakonik. Kopija hatihumajuna. Po nalogu njegove preuzvišenosti valije vilajetskoga Safet-paše preveli s orginala Hasan efenedija Karabegović i Nikola efendija Kraljjević pisari dragomanske vilajetske kancelerije, a pregledao i s originalom sravnio Šakir efendija urednik vilajetskih novina. U Sarajevu. U vilajetskoj štampariji 1870, (osmina), str. 77 (latinica)
16. CARSKI kazneni zakon. Kopija hatihumajuna Po nalogu njegove preuzvišenosti valije vilajetskoga Safet-paše preveli s orginala Hasan efenedija Karabegović i Nikola efendija Kraljjević pisari dragomanske vilajetske kancelerije, a pregledao i s originalom sravnio Šakir efendija urednik vilajetskih novina. U Sarajevu. U vilajetskoj štampariji 1870, (osmina), str. 77 (ćirilica)
17. POČETNI zemljopis za katoličke učionice u Bosni. U Sarajevu. U Vilajetskog Tiskarnici 1871, (šesnaestina), str. 24 (ćirilica)
18. PISMO došavše vladi vilajeta bosanskog od strane ministarstva za javne građevine, trgovinu i zemljodelstvo pod datumom 24. zilhađe 1288 (24. februar 1872), (četvrtina), str. 3. U Bosansko-vilajetskoj štampariji 1872. (ćirilica)
19. KAVADI Osmanije. Esker Mehmed Fuad ve Ahmed Dževdet ili Pravila otomanskog jezika Mehmed Fuada i Ahmed Dževdeta. Iz turskog jezika preveo a stranom preradio i korisnimi spisi nadopunio J. D., (osmina), strw. 248
20. NAPUTAK (talimat) svim poštovanim civilnim činovnicima cijelog bosanskog vilajeta. Mostar 24. i 6. oktobra 1291 (1875), (četvrtina), str. 5 + 5 turskog teksta (ćirilica)
21. CARSKI ferman, koji je ovijeh dana o nekim popravkama izašao i javno pročitan 12. zilhiđe 1292., (folio), 2 lista. (ćirilica)

U Vilajetskoj štampariji štampan je najveći broj knjiga na srpsko-hrvatskom i turskom jeziku o državnom trošku, u prvom redu udžbenici i državni zakoni.

Uprava Bosanskog vilajeta izdala je i pravila za štampariju. Po tim je pravilima štamparija potpadala pod nadzor upravnog vijeća (medžilis idare), a uredništvo službenih novina pod direktora vilajetske kancelarije. U finansiskom pogledu potpadala je pod šefa finansija (defterdara). Za štampariju su predviđeni: direktor, dva slagara, za turski i srpsko-hrvatski jezik. Slagar za srpsko-hrvatski imao je tri, a za turski jednog pomoćnika. U personal štamparije su spadale i urednik lista, i prevodilac, i raznosač novina. Štamparija je imala 2.000 groša paušala. Direktor štamparije plaćen je sa 2.000 groša mjesečno. U pravilima ima i odredaba o knjigovodstvu i ostalim sitnijim stvarima (Kreševljaković 1920).

U avgustu 1878. godine zaposjela je Austrija Sarajevo. 23 avgusta te godine predade direktor štamparije Kadri-efendija štampariju austriskim vlastima, koje je prozvaše Cesarsko-kraljevska tiskara. Austriske vlasti snabdješe štampariju novim mašinama i slagačkim priborom. Od 1879 godine zove se "Zemaljska tiskara"; od 1885 godine "Zemaljska štamparija"; od 1922. godine "Državna štamparija". Od 1941. do aprila 1945. godine zvala se "Hrvatska državna tiskara Zagreb - Podružnica Sarajevo". Od 1945. godine zove se opet "Državna štamparija". Pod tim imenom radi i danas (1951).

Prvi upravnik štamparije pod Austrijom bio je Jan Lukeš, novinar i prvi urednik Bosansko-Hercegovačkih Novina, a tehnički faktor Euduard Spindler. Poslije su se mijenjali upravnici i tehnički faktori, pa ih se za vrijeme od 84 godine postojanja i rada ove štamparije izmijenjalo vrlo mnogo.

Dok nije štamparija došla do svojih naroitih prostorija, selila se vrlo često. Godine 1909. godine dovršena je zgrada naročito pravljena za ovu štampariju (na obali Miljacke) i u nju je tada smještena. U toj je zgradi radila do 1951. godine. Otada radi u Ćemaluši ulici.

Ova štamparija, koja je spočetka bila skromno preduzeće sa najnužnijim inventarom, povećavala se i popunjavala postepeno s vremena na vrijeme novim mašinama i savremenijim uređajem. Do 1951. godine bila je to najveća štamparija u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini, snabdjevena modernim štamparskim uređajem i potrebnim prostorijama za mašinski, slagački, stereotipijski, knjigovezački i tehnički rad. Izvjesna promjena u stanju ove štamparije nastala je poslije aranžmana sa štamparskim zavodom "Oslobođenjem" (1951 godine). Otada je štamparija "Oslobođenje" postala najveća i najglavnija štamparija u NR BiH.

U ovoj štampariji štampani su za vrijeme Austrije i stare Jugoslavije zvanični listovi i razni časopisi i novine: Vatan, Rehbar, Bosansko-Hercegovačke novine, Glasnik Zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevski list, Večernji Sarajevski list, Policajni list za Bosnu i Hercegovinu, Glasnik Zemaljskog muzeja, Školski vjesnik, Nada, Školski glasnik, BH. Težak, Narodno jedinstvo, Službene novine Direkcije željeznica, Mjesečnik Drinske banobine; zatim kalendar Bošnjak, školski udžbenici, pravoslavne i katoličke crkvene knjige i razna zvanična državna i samoupravna izdanja i publikacije. Osim toga štampani su i neki privatni listovi i razne privatne publikacije. Za vrijeme NR BiH znatno se povećao rad ove štamparije, osobito u prvo vrijeme poslije Oslobođenja. Pored zvaničnih listova i raznovrsnih publikacija štampale su se mnogobrojne knjige, brošure i listovi u znatno većem broju nego prije, ne samo po raznovrsnsti nego i po broju primjeraka. Njena djelatnost i kapacitet rada znatno prebacuje rad prijašjih vremena.

Od časopisa i novina štampani su u ovoj štampariji za vrijeme NR Bosne i Hercegovine: Glasnik Zemaljskog muzeja, Godišjak Istoriskog društva, Istorisko-pravni zbornik, Medicinski arhiv, Brazda, Odjek, Zadrugar, Pregled, Ribarski list, Narodni šumar, Službeni list NR BiH, Nova žena, Prosvjetni list, Prosvjetni radnik, Poljoprivreda, Život i zdravlje, Omladinska riječ, Lovački list, Novo selo, Bilten odjeljenja za štampu pri Pretsjedništvu Vlade NR BiH, Iz Sovjetske nauke, Bilten Ministarstva građevina, Sport, Potražni glasak, Godišnjak Biološkog instituta, Bilten Ministarstva industrije, 6 April, Narodna uprava, Glasnik VIS.

U prvo vrijeme rada ove štamparije bili su njoj uglavnom zaposleni grafički radnici iz Austro-Ugarske. Docnije se broj domaćih kvalifikovanih grafičkih radnika sve više povećavao, pa je još u staroj Jugoslaviji prestala potreba dobavljanja grafičkih radnika sa strane. Danas ona zapošljava veliki broj sve samih domaćih struno osposobljenih radnika.

Želja i nastojanje franjevaca se u Bosni i Hercegovini otvori katolička štamparija ostvarila se 1872. godine. Na molbu biskupa Anđela Kraljevića i uz zauzimanje austriskog konzula u Mostaru Pavla Relje-Ohmučevića pokloni bečka vlada franjevcima štampariju. µtamparija je iz Beča poslana preko Trsta i Dubrovnika i stigla u Mostar u martu 1872 godine. Turske vlasti je odmah zaplijeniše. Ali na zauzimanje austriskog poslanstva u Carigradu, dobijena je dozvola za rad i skinuta zabrana u maju 1873 god. (Uporedi Dr. fra Leo Petrović, u kalendaru "Napretku" za 1938 godinu, strana 57-70).

Ova štamparija imala je dosta buran život, mijenjala je često i vlasnike i nazive. Do 1876 godine nosila je naslov "Tiskara katoličke misije u Hercegovini (Tiskara katoličkog poslanstva u Hercegovini)". Do te godine vodio je brigu o štampariji, kao o svojini biskupije, biskup Anđeo Kraljević. Glavni radnik bio je Don Frane Milićević, koji je, dok je bio sa službom u Zadru, izučio štamparski zanat. Godine 1876 raspada se štamparija na dva dijela: jednu četvrtinu štamparskog uređaja dobi biskupija, a tri četvrtine uzeše franjevci. Biskupija prenese svoj dio u Vukodol (zapadni dio Mostara), gdje sasvim propade. Franjevci nastaviše rad i urediše štampariju pod novim imenom: "Tiskara franjevačka". Upravnik štamparije bio je Don Frane Milićević. Od 1877. godine prelazi cijelo preduzeće u ruke Don Frane Milićevića, koji je u štampariju uložio dosta svoga novca. Franjevci kao cjelina povukoše se sasvim. Sve do 1896 bio je Don Frane Miličevič stvarni vlasnik i upravnik Štamparije, koja se vodila pod imenima: "Tiskara Fra Frane Miličeviča", "Tiskara Don Frane Miličeviča", "Brzotisak Don Frane Miličeviča" i najposlije Tiskara "Glasa Hercegovca" štamparija je 1885. godine poćela izdavati političko-informativan list Glas Hercegovca.

Vlasnik i odgovorni urednik bio je najprije Don Frane Miličevič, poslije Don Frane Miličevič i Nedeljko Radićič, učitelj, i najposlije od 1896. godine sam Nedeljko Radičić. Te godine nabavi Nedeljko Radičić uz pripomoć Zemaljske vlade novu Štampariju koja je registrovana pod njegovim imenom "Tiskara Nedeljka Radičića". Stara Milićevićeva tiskara obustavi rad. Kad je Milićević poslije htio da njegova štamparija nastavi rad, nije mu Zemaljska vlada dala dozvolu za rad, pa je njegova štamparija smještena u podrum franjevačkog samostana. Štamparija Radičića prodana je ubrzo u Sarajevo.

Zauzimanjem Ivana A. Milićevića, fra Radoslava Glavaša, Ante Jukića, Stjepka Ilića i druge mostarske hrvatske inteligencije osnova se 1898. godine dioničko društvo koje preuze uređaj štamparije Don Frane Milićevića, popuni ga i od 1899 godine počne voditi novu štampariju pod imenom "Hrvatska dionička tiskara u Mostaru". Pod tim imenom radila je do 1912. godine. Tada pade pod stečaj. Franjevačka provincija otkupi štamparski inventar na licitaciji (dražbi), pa od 1917. godine počne štamparija raditi pod imenom "Hrvatska tiskara Fr. R. u Mostaru (Hrvatska tiskara franjevačke provincije u Mostaru)". Poslije oslobođenja 1945. godine postala je ova štamparija svojina Hercegovačkog oblasnog odbora Narodnog fronta i dobila naziv "Štamparija Hercegovačkog Oblasnog odbora Narodnog fronta Sloboda".

Prva knjiga štampana u ovoj štampariji bila je:

• Pravopis za nižje učione katoličke u Hercegovini uredjen. U Mostaru 1873. Tiskom Poslanstva katoličkog u Hercegovini (osmina), str. 24.

Poslije su za vrijeme Turske štampane i ove knjige:

1. Schematismus Topographico-Historicus Vicariatus Apostolici et Custodiae Provincialis Francuscanico-Missionariae in Hercegovina Pro anno domini 1873. Mostar, Typis missionis cathol in Hercegovina 1873. (osmina), str. 267.
2. Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari za put s nadometkom poučni zabavah za prostu godinu 1874. U Mostaru Tiskom Poslan. katoličkog 1873.
3. Novi bukvar ili početnica za pučke učionice u Hercegovini (3) U Mostaru Tiskom Poslan. Katoličkog 1874. (šesnaestina), str. 56.
4. Nauk krstjanski za katoličke pučke učionice u Hercegovini. U Mostaru 1874. (osmina), str. 33.
5. Nauk katolički za III. pučkih učionicah u Hercegovini: U Mostaru. Tiskom Posaln. Katoličkog 1874. (osmina), str. 101.
6. Zabava duhovna za školsku dicu.Napisao biskup hercegovački fra Anđeo Kraljević. Mostar 1874. Tiskom Poslan. Katoličkog (šesnaestina), str. 165.
7. Mladi Hercegovac etc. za prostu godinu 1875. (Godina druga). U Mostaru. Tiskom Poslanstva Katoličkog 1874. (mala osmina), str. 46.
8. Spomenik života krstjanskoga uredjen i na svietlost izdan za spasonosno življenje krstjana pred licem Gospodina Boga. Snadometkom jutarnje i večernje molitve i preporukom umirućih. U Mostaru. Tiskak Poslanstva Katoličkog. 1875. (šesnaestina), str. 258.
9. Skup bogoljubnieh dielah i uzdahah. U Mostaru. Tiskak Poslanstva Katoličkog 1875. (šesnaestina), VIII+104.
10. Robinzon Kruzoe. S francuskog preveo Jovo Sjepava. U Mostaru. Tisak Poslanstva Katoličkog 1875. (šesnaestina), str. 240.
11. Un cenno semplice sui gravami causa principale dell' insurrezione delle populazioni eristiane in Ercegovina.
12. Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari za puk s nadometkom štokakvih poučni zabavah za prostu godinu 1876. (Godina treća). U Mostaru. Tisak Poslanstva Katoličkog 1875, (osmina), str. 45.
13. Nova slovnica Talianska zauzeta s iskustvom naukoslovnim, uredjena štiti pisati i govoriti, jezikom talianskim u malo vrimena. U Mostaru. Tisk. Poslanstva Katoličkog (osmina).
14. Kratka računica. Uredjena za malu djecu Školah Hercegovački. U Mostaru Tiskom Franjevačkim 1876. 11 x 17 cm., str. 21.
15. Mladi Hercegovac ili koledar hercegoački novi i stari s nadometkom štokakvi poučni zabavah za prostu godinu 1877. (Godina četvrta) U Mostaru. Tiskom Franjevačkim 1876. (osmina), str. 47.
16. Nova slovnica Talianska ili početnica slovnica talianske zauzeta s iskustvom naukoslovnim, uređena, štiti, pisati i govoriti jezikom talianskim u malo vrimena Drugo izdanje ispravljeno i umnoženo. U Mostaru Tiskom Franjevačkim 1877. (osmina), str. 118.
17. Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari za puk s nadometkom štokakvi poučni zabavah za prestupnu godinu 1878. (Godina peta). U Mostaru Tiskom Franjevačkim 1877. (osmina), str. 51.
18. Novi Hercegovac ili kalendar hercegovački stari i novi za prestupnu godinu 1878. u Mostaru Tiskom Franjevačkim 1877.
19. Mali stoljetnjak ili koledar za sto godina u tri diela složen. Izrađen i protumačen za upk S nadometkom vjekovitog koledara. Mjenah, iznašastja uskrsa kojeg mu drago godišta, iznašastja ravnatelja godišnjeg, Rimske daće, svetkovinah vjekoviti sgodjaja godišnje dobi itd. Razjašnjen i uredjen po Franji Milićeviću. U Mostaru. Tiskom Fr. M. Milićevića. 1878. (osmina), str. 248.

(Popis knjiga prema Kreševljaković 1920:34-37, koji spominje da je pored ovih knjiga u ovoj štampariji izišlo više crkvenih kalendara na latinskom jeziku za hercegovačku i bosansku redodržavnu i trebinjsku biskupiju).

Za vrijeme Austrije štampani su u ovoj štampariji listovi: Hercegovački bosiljak, Novi hercegovački bosiljak, Glas Hercegovca, Osvit, Kršćanska obitelj, Radnika odbrana, Hrvatska obrana, Biser (neko vrijeme); kalendari Mladi Hercegovac i Novi Hercegovac, i izvjestan broj knjiga (među kojima su bile i: Život i običaji Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, "Ustanak u Hercegovini" od N. Buconjića, "Hrvatstvo Herceg-Bosne" od I. Zovka, kalendar "Hrvoje" za 1902 i 1903 godinu; Sistem austriskog sudskog postupka, itd).

Za vrijeme stare Jugoslavije štampani su u njoj listovi: Narodna sloboda, Hrvatski težak, Palangar, Južna štampa i Kršćanska obitelj; zatim veći broj knjiga razne sadržine i kolekcija "Savremena pitanja".

Godine 1876. odvoji se Hercegovina od Bosne i formira Hercegovački vilajet sa sjedištem u Mostaru. Tu je 1876. godine otvorena i štamparija, koja je smještena u prizemlju saraja Alipaše Rizvanbegovića u Suhodolini. Materijal za ovu štampariju donesen je iz Sarajeva (izdvojen iz Vilijatske Štamparije u Sarajevu). Štamparija je nosila naslov "Tiskara Vilajeta hercegovačkog". Štampariju su sredili i u njoj radili Marko šešelj i Ivan Šimunović, štampari.

U njoj je od 19. februara 1876. godine počeo da izlazi list Neretva, vilajetski službeni list, koji je, kao i Bosna, štampan na četiri strane, dvije ćirilicom i dvije turskim pismom i jezikom. List je izlazio do kraja 1876. godine, jer je od početka 1877. godine ukinut Hercegovački vilajet. Sa ukidanjem vilajeta prestala je štamparija da radi, pa je materijal prenesen opet u Sarajevo.

1.3. Zaključna razmatranja o štamparijama turskog perioda

Za vrijeme turskog režima u Bosni i Hercegovini radile su četiri štamparije: jedna u Goraždu, jedna u Sarajevu i dvije u Mostaru. Broj štamparija odgovarao je samo donekle kulturnim potrebama naroda. Iako pismenost u Bosni i Hercegovini nije bila u ono doba velika, ipak je za duhovne potrebe naroda bila potrebna izvjesna izdavačka djelatnost, veća i po broju edicija i raznovrsnija po sadržini edicija.

U ove četiri štamprije štampana su četiri lista (skoro svi službeni i politički) i oko pedeset knjiga, uglavnom kalendari, udžbenici i poneki zakon. Udžbenici, štampani u ovim štamparijama, nisu ni izdaleka zadovoljavali školske potrebe, iako su u to doba bile u Bosni i Hercegovini u ogromnoj većini samo osnovne škole. Porebe su i za osnovne i za srednje škole bile dosta velike, pa su se udžbenici morali dobavljati sa strane: za pravoslavne iz Srbije i Vojvodine, za katolike iz Hrvatske, Austrije, Ugarske i Dalmacije, a za muslimane iz Turske (iz Carigrada). Kao što smo već spomenuli, štampani su uglavnom samo kalendari i poneki udžbenici, pa je za ostale potrebe trebalo nabavljati knjiga sa strane.

Knjige i listovi štampani u "Vilajetskoj štampariji" (u Sarajevu i u Mostaru) štampane su većinom o državnom trošku, a knjige štampane u Mostaru o trošku franjevačke provincije i pojedinaca kao privatnika. Štamparski uređaj nije bio ni u jednoj velik i obiman: samo najnužnije. Najbolje je u tom pogledu stajala "Vilajetska štamparija" u Sarajevu. Sa koliko se malo štamparskog materijala radilo najbolje nam ilustruje inventar "Štamparije Hercegovačkog Vilajeta". Ona je radila sa "tri sanduka turskih, dva sanduka ćirilskih i jednim sandukom latinskih slova, sa ručnom presom i još nešto sitnica" (Kreševljaković 1920).

Što se tiče tiraža nemamo potrebnih podataka, ali sigurno nije bio velik ni kod listova ni kod knjige; nije prelazio ni 600 primjeraka neke knjige ili novina. Papir je bio srazmjerno skup, jer se dobavljao sa strane, većinom sa zapada ili iz Evrope, kako list "Bosna" opravdava po koje svoje zakašnjelo izlaženje. Broj stručnih radnika po štamparijama bio je minimalan, ne prelazeći broj pet do šest, obično dva ili tri.

2.1. Uvodna razmatranja

Za vrijeme austrijske uprave u Bosni i Hercegovini štamparije i štamparstvo se postepeno povećavaju i jačaju, iako je režim poprijeko gledao na svaki napredak izdavačke djelatnosti. Pošto su štamparije potpadale pod koncesionirane radnje, morala se praviti naročita molba Zemaljskoj vladi da dade dozvolu. Da bi se dobila koncesija za štampariju morali su se ispuniti izvjesni uslovi. Među tim uslovima bio je tada, kao i za vrijeme stare Jugoslavije, pored povoljnog izvještaja o političkom vladanju rukovodioca štamparije, uslov da to lice bude stručno kvalifikovano, da je položilo majstorski ispit, da je radilo najmanje tri godine kao osposobljeni grafički radnik. štamparski gremij, koji je imao veliki uticaj u pitanju otvaranja i rada štamparija, tražio je, pored ostaloga, da prostorije štamparije budu higijenske i da se štamparija pokorava propisima i naređenjenjima gremijuma.

Dozvolu za otvaranje štamparije nije Austrija davala rado i ometala je na sve načine otvaranje novih štamparija, osobito štamparija domaćeg stanovništva, kao što je strogo cenzurisala i izdavanje knjiga i listova. To je bila posljedica njene prosvjetne politike i uopšte njene politike i nastojanja da narod ostane što duže neprosvijećen, neobrazovan i neobaviješten o raznim događajima i pojavama.

Pa i pored takvog držanja režima prodiralo je štamparstvo sve više i povećavao se broj štamparija iz dana u dan. Tome je uzrok: s jedne strane sve veća prosvijećenost, a s druge sve žvlja politička aktivnost. Broj škola rastao je i broj pismenih povećavao se iz dana u dan. Za škole i za lektiru uopšte potreban je bio veliki broj knjiga i listova. Da bi u tome pogledu ograničila uvoz iz zemalja izvan Bosne i Hercegovine (bojeći se propagande i nepovoljnog za režim uticaja putem štampane riječi) morao je režim da popušta u strogosti prema izdavanju knjiga i listova u zemlji. Jači politički život i sve veća zainteresovanost naroda za javne poslove izazvali su sve veću pojavu političkih i informativnih listova i časopisa. Osim toga, počeo je javni život pojedinih konfesija i nacija da se pod uticajem režimske politike razvija sve više zasebno i odjelito jedno od drugoga.

Sve konfesije i nacije nastoje da dođu do svojih štamparija, kako bi pomoću njih lakše došle do što većeg broja sredstva za agitaciju i širenja svojih ideja i pogleda. Od početka autonomne borbe pravoslavnih (1896) i muslimana (oko 1900. godine) i od početka javnog političkog organizovanja naroda (poslije 1903. godine) počeo je naglo da raste broj novih štamparija, pa se najposlije došlo dotle, da je broj štamparija bio veći nego što je odgovaralo stvarnom kulturno-prosvjetnom razvitku. Zbog toga su neke od tih štamparija samo životarile bez većeg zamaha i poleta.

Prosvijećenost, pismenost i kulturne potrebe naroda nisu bile u srazmjeri sa brojem štamparija, koje su zbog toga slabo prosperirale. Osim listova još uvijek je ogroman broj i udžbenika i osale lektire dobavljan sa strane, nešto zbog jevtinije izrade, nešto zbog nemogućnosti da se u zemlji stvore viši duhovni proizvodi, nešto zbog specijalne školske politike, i vlade i pojedinih konfesija, a nešto što štamparije u Bosni i Hercegovini nisu bile u stanju da štampaju poneka izdanja.

Broj štamparija rastao je ne samo u Sarajevu, nego i izvan Sarajeva, pa je i to uticalo na prosperitet štamparija. Za vrijeme Austrije radilo je 40 štamparija, 2 stare i 38 novih.

Ni za vrijeme Austrije nije se broj radnika po pojedinim štamparijama mnogo povećavao, jer i kapacitet većeg broja novih štamparija nije bio znatno veći. Broj primjeraka pojedinih knjiga i listova povećao se u odnosu prema tiražu za vrijeme Turske, ali apsolutno uzeto nije bio velik: rijetko je prelazio hiljadu, dvije, tri ili najviše četiri hiljade primjeraka. U pogledu cijena edicije su bile srazmjerno skuplje, jer je izrada postala skuplja.

Štamparije koje su radile u Sarajevu i izvan Sarajeva bile su većeg, srednjeg i malog kapaciteta. štamparije većeg kapaiteta bile su sposobne da izrade skoro sve vrste štamparskih poslova, one srednjeg kapaciteta izrađivale su samo neke veće stvari, pa i knjige i listove, dok su štamparije manjeg i malog kapaciteta izrađivale sitnije štamparske stvari i razne kancelariske i trgovačke tiskanice i formulare.

Broj radnika po štamparijama Bosne i Hercegovine za vrijeme Austrije bio je različit, ali ni u jednoj nije bio velik. I u Sarajevu i izvan Sarajeva imale su, uglavnom uzeto, sve štamparije jedva potreban broj radnika i pomoćnog osoblja, već prema kapacitetu samih štamparija. Spočetka su dobavljani stručni radnici izvan Bosne i Hercegovine: u poslijednje vrijeme austriske vladavine bili su stručni grafički radnici po cijeloj zemlji u pretežnoj većini domaći sinovi.

Osnivači i vlasnici novih štamprija bili su pojedinci ili komanditna i akcionarska društva. Štamparije u Sarajevu mijenjale su dosta često vlasnike i svoje nazive, dok su one izvan Sarajeva to činile u mnogo manjoj mjeri. Finansiski su stajale različito. Neke bolje, neke osrednje, a neke slabo. Mnoge su zbog oskudice finansiskih sredstava postale nerentabilne, pa su morale ili obustaviti rad ili preći u tuđe ruke. Otuda i potiče ona karakteristična pojava, da je veliki broj štamparija bio kratkog vijeka i da su vrlo često mijenjale vlasnike.

Nove štamparije za vrijeme Austrije dobavljane su uglavnom iz Austro-Ugarske i Njemačke. Štamparije otvorene za vrijeme Austrije radile su u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Tuzli, Bihaću, Bijeljini, Brčkom, Travniku, Bosanskom Novom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Derventi, Doboju, Lijevnu, Trebinju, Zenici, Bosanskoj Krupi, Bosanskoj Gradiški. Najviše ih je realtivno bilo u Sarajevu.

2.2. Štamparije u Sarajevu za vrijeme Austro-Ugarske

U Sarajevu je za vrijeme Austro-Ugarske radilo 15 štamparija: jedna stara i 14 nanovo otvorenih.

Poslije okupacije Bosne i Hercegovine nastavila je u Sarajevu rad samo Vilajetska štamparija (1), sada pod drugim imenom. Nanovo otvorene su:

Do 1884. godine radila je u Sarajevu samo jedna štamparija: Zemaljska štamparija. Te godine (1884) otvori novu štampariju dr. Julije Makanec i u njoj se počne štampati njemački list "Bosnische Post". I štamparija i list bili su subvencionisani od bosanske vlade. Štamparija je nosila naslov "Štamparija dr. Julijusa Makaneca". Upravu štamparije vodili su slagar Zemaljske štamparije Eugen Špindler i rođak Makančev štampar Lešner. List Bosnische Post štampao se u toj štampariji do 1886 godine, kada je osnovana nova štamparija naročito nabavljena za štampanje toga lista. Zbog toga Makanec prodade svoju štampariju. Otkupiše je neki štampari, pa je prozvaše štamparija Špindlera i Lešnera. Godine 1898 istupi iz radnje Lešner, pa je štampariju vodio sam Špindler do 1900. godine, kada i on napusti posao. štampariju kupiše tada štampari Tir i Fogler i vodiše je do 1904. godine. Te godine postade vlasništvo komanditnog društva i prozove se Tiskara Foglera i drugova.

Pod tim imenom radila je do 1916 godine kada se fuzionisala sa štamprijom "Sarajevoer Tagblatt". Poslije fuzije nova štamparija nosila je ime "Sarajevska litografija i tiskara Perišića, BeneŠa i druga" i pod tim imenom radila do kraja prvog svjetskog rata. Tada je prodata i prenesena u Bograd.

Ova je štamparija bila većeg kapaciteta. U njoj su štampane pored raznih formulara i tiskanica i neke knjige privatnih nakladnika. Jedno vrijeme štampana je u njoj "Bosanska vila". Štampala je i knjige na njemačkom jeziku.

U decembru 1886. godine otvorena je nova štamparija. To je bila štamparija "Bosnische Post" (Buchdruckerei lista "Bosnische Post"). Novu štampariju, koja je preuzela štampanje lista Bosnische Post, osnovao je Eugen Ritter Topler. Poslije njegove smrti (1889) vlasnik štamparije i lista postade nasljednica Eugena Rittera Toplera Milena Mrazović, koja i list i štampariju prodade 1896 godine Ivanu Baptistu Šmardi. Poslije smrti Šmardine vlasništvo lista i štamprije preuzeše njegovi nasljednici. U polovini 1912 godine prodadoše nasljednici J. B. Šmarde list i štampariju Bankverein-u u Beču i Zemaljskoj banci u Sarajevu, koji nastaviše da vode oboje pod starim imenom. Poslije rata, 1918 godine, prestade list da izlazi, a štamprija nastavi i dalje rad pod imenom Štamparija Bosanska pošta. Godine 1932. postao je štampar Josip Bretler glavni upravnik štamparije, pa je štamparija otada radila pod imenom "Štamparija Bosanska pošta J. Bretler". Pod tim imenom i pod tom upravom radila je sve do završetka rata 1945 god. Tada je jedno vrijeme nosila naziv štamparija "Sarajevski dnevnik". U njoj su štampani listovi: Sarajevski dnevnik, Omladinska riječ, Radnik, Zadrugar, Fiskulturni list, Pionirski list, Sport.

Poslije je uzela naziv "Štamparija Oslobođenje", pa je pod tim imenom radila kao filijala Štamparskog zavoda "Oslobođenje" do prvih mjeseci 1951 godine kada je rasformirana. U njoj su se štampali listovi i časopisi: Oslobođenje, Omladinska riječ, Novo doba, Pozorišni list, Priručnik agitatora, Život i zdravlje, Prosvjeta, Napredak, Zadrugar, Fiskultura i sport, Udarnik, Naše novine, Bilten FISABiH, Lokomotiva, Planinar, 27 juli, Pitanja savremenog književnog jezika, Socijalistička izgradnja, Nova Žena, Naš pokret, Bilten Planinarskog saveza, Novi srednjoškolac, Novi student, Radnik, Željezničar, Narodni borac, Tehnika i znanje, Čičak, Vojni građevinar, Glas pionira, Narodni šumar, Lovački list, Planinar, Naša škola, Zora i Smučar.

Štamparija "Bosnische Post" ("Bosanska Pošta") je bila štamparija većeg kapaciteta. Imala je savremeni štamparski inventar i zapošljavala je veći broj grafičkih radnika. U njoj su pored lista Bosnische Post, štampani za vrijeme Austrije i stare Jugoslavije i listovi Stimmen aus Bosnien, Hrvatski dnevnik, Bosn. - herceg. signal, Večernja pošta i povremeno još neki listovi. Pored raznovrsnih publikacija na njemačkom jeziku štampane su i mnoge knjige, brošure i kalendari na srpskohrvatskom jeziku.

Godine 1911. osnovana je nova štamparija pod imenom Štamparija "Sarajevoer Tagblatt" (Buchdruckerei "Sarajevoer Tagblatt"). U toj štampariji, koju su otvorili vlasnici lista "Sarajevoer Tagblat", štampan je list sve do kraja njegovog izlaženja. Najprije je bio vlasnik J. Krighamer, a poslije Beneš i drug.

Pod imenom Buchdruckerei "Sarajevoer Tagblat" radila je ova štamparija do 1916 godine, kada se fuzionisala sa "Tiskarom Fogler i drugovi". Fuzionisane štamparije radile su do pred kraj 1918 godine pod imenom Sarajevska tiskara i litografija Perišića, Beneša i druga. Poslije rata 1919. godine prodana je i prenesena u Beograd. Ova štamparija bila je srednjeg kapaciteta. Osim štampanja lista Sarajevoer Tagblatt izrađivala je i druge štamparske poslove (razne publikacije i tiskanice).

Prvih godina austrijske uprave u Bosni i Hercegvini nove štamparije otvarali su samo stranci (skoro samo Nijemci). Tek 1891. godine otvorena je prva nova domaća štamparija. Te godine otvori štampar Risto J. Savić svoju štampariju u Sarajevu pod imenom "Prva srpska Štamparija Riste J. Savića". Štamparski zanat izučio je Savić u Sarajevu u Štampariji Špindlera i Lešnera.

Štamparija je bila savremeno dobro uređena i snabdjevena potrebnim štamparskim uređajem. U njoj je radio veći broj radnika. Ova štamparija radila je sve do sloma stare Jugoslavije, kada je preuzeo štampar Leopold Ridl i prozvao Štamparija Lj. Ridla. Pod tim imenom radila je sve do 1948 godine, kada je preuzeo Mjesni Narodni Odbor Sarajevo. Radi i danas u sastavu Gradske štamparije pod imenom Gradska štamparija pogon II.

U ovoj štampariji šampana je dugo vremena Bosanska vila. Pra kraju svjetskog rata izdavala je ova štamparija svoj list Naša snaga, (Narodna snaga) i štampala list Dobrotvor.

2.2. Manji štamparski zavodi u Sarajevu u vrijeme Austro-Ugarske

U Sarajevu je pored već spomenutih otvoren i radio još veći broj štamparija koje su bile vlasništvo dioničkih društava i pojedinaca. Neke su bile većeg kapaciteta, neke manjeg; neke su bile dosta dobro snabdjevene i uređene; neke su imale slabiji uređaj, a neke su opet oskudijevale u mnogome. Pored štamparija koje su mogle da štampaju skoro sve knjige, listove i druge raznovrsne edicije, bilo je štamparija koje su izrađivale samo raznovrsne kancelarijske, trgovačke i finansiske formulare i sitnije tiskanice.

Prije štamparija sa većim (kapacitetom) radile su i štamparije sa manjim kapacitetom. Prema tome i prema prosperitetu, raznovrsnosti i obimu poslova neke su zapošljavale veći broj radnika, a neke manji, ili minimalan broj.

Poslije štamparije Riste J. Savića počeli su u Sarajevu domaći ljudi da otvaraju i vode svoje štamparije (Srbi, Hrvati, Muslimani i Jevreji).

Godine 1892. otvorena je štamparija Danijela A. Kajona. Ova je štamparija bila srednjeg kapaciteta i vođena je pod tim imenom sve do svršetka prvog svjetskog rata. Tada je promijenila ime u štampariju Alberta Kajona i radila pod tim imenom do početka rata 1941. godine kada su je ustaše konfiskovale i upravljali njome sve do svršetka rata 1945. godine. Poslije Oslobođenja nije radila neko vrijeme. Godine 1948 preuzela je novo osnovana Gradska štamparija. Kao sastavni dio te štamparije radi i danas. U ovoj štampariji i u štampariji Buhvald i drug štampani su jevrejski listovi: Židovska svijest, Narodna židovska svijest, Jevrejski život, Tribuna jevrejska, La alborada, Jevrejski glas.

Osim tih listova štampale su te jevrejske štamparije još i izvjestan broj knjiga, brošura i tiskanica. Štamparija Alberta Kajona štampala je za vrijeme prvog svjetskog rata veći broj kalendara naročito namijenjenih bosansko-hercegovačkim vojnicima na frontu. U njoj je štampana poslije prvog svjetskog rata i "Prosvjetina čitanka za odrasle".

Godine 1898. otvorena je druga jevrejska štamparija u Sarajevu pod imenom "Štamparija Buhvald B. i drug". Ova je štamparija bila manjeg kapaciteta i većinom izrađivala razne tiskanice i formulare.

Poslije prvog svjetskog rata promijenila je ime u "Grafija" (B. Buhvald et Comp.) d.d. i radila duže vremena pod tim imenom. Ujedno bila je to druga litografija u Sarajevu. Štamparija Kriške i drug otkupila je ovu štampariju poslije 1933. godine i spojila sa svojim inventarom.

Srpska dionička štamparija u Sarajevu nastala je od Prve srpske štamparije u Mostaru (Sinovi Mijata Radovića), koja je likvidirala 1904 godine. Godine 1905 završena je autonomna borba Srba u Bosni i Hercegovini i pokrenut veliki politički dnevnik Srpska riječ.

Tom prilikom formiralo se srpsko dioničko društvo koje je izdavalo taj list i otvorilo novu štampariju. Prekupljena štamparija braće Radovića u Mostaru prenesena je u Sarajevo i kompletirana novim mašinama i slagačkim materijalom. Na taj način nastala je nova štamparija većeg kapaciteta. Proradila je 1905. godine pod gornjim imenom.

Za vrijeme demonstracija, koje su vlasti inscenirale poslije ubistva austriskog prestolonasljednika Ferdinanda 1914. godine, demolirana je ova štamparija i veliki dio inventara uništen. Preostatak preuzela je poslije prvog svjetskog rata. "Prosveta", srpsko kulturno i prosvjetno društvo u Sarajevu, nabavila neke nove mašine i potreban slagački materijal, pa od 1924 god. otvorila novu štampariju pod imenom Štamparija društva "Prosvete" u Sarajevu.

Kao svojina društva "Prosvete" štamparija je radila sve do februara 1948 godine, kada je otkupila "Svjetlost", državno izdavačko preduzeće Bosne i Hercegovine. Tada se prozvala štamparija "Svjetlost". Radila je pod tim imenom do 1951. godine. (Za vrijeme drugog svjetskog rata upotrebljavali su štampariju društva "Prosvete" Nijemci, koji su je pri odlasku opljačkali, pa se poslije Oslobođenja morala opet kompletirati). Ova je štamparija po svome uređaju i inventaru spadala u red većih i bolje sortiranih štamparija u Sarajevu. Skoro uvijek radio je u njoj veći broj stručno kvalifikovanih radnika.

U ovoj štampariji štampani su listovi: Srpska riječ, Prosveta, Glasnik društva "Prosvete", Zadrugar, Naš život, Iseljenički magazin, Pregled, Lovački list, Napredak, Mlada Bosna; kalendari i almanasi Prosveta; Prosvetine knjige za narod (5 svezaka) i Prosvetina biblioteka (18 svezaka), i još veliki broj edicija društva "Prosvete" i privatnih lica. Pod imenom Štamparija "Svjetlost" štampala je ova štamparija razne edicije "Svjetlosti", državnog izdavačkog preduzeća Bosne i Hercegovine i listove: Bilten Ministarstva trgovine Narodne republike Bosne i Hercegovine i Bilten za tvorničke higijeničare). Početkom 1951. godine je rasformirana.

U julu 1905. godine otvorena je i "Islamska dionička štamparija (tiskara) u Sarajevu", koja je neprekidno radila do 1948. godine, kada je otkupila vojna komanda, pod čijom upravom radi i danas. Štamprija je većeg kapaciteta, dobro snabdjevena.

U njoj su (i u štampariji Omera šehića) štampani skoro svi muslimanski listovi: Bosansko-hercegovački glasnik, Musavat, Gajret, Jednakost, Ogledalo, Vrijeme, Muslimanska svijest, Vakat, Pravda, Islamski svijet, Samouprava, Glasnik MJO, Novo vrijeme, Islamski svijet, Domovina, Muslimanska svijest, Naša pravda, kalendari muslimanski i veliki broj edicija čiji su autori bili uglavnom Muslimani.

Prvu hrvatsku štampariju pod Austrijom otvorili su Hrvati štampari u Sarajevu 1909 godine pod imenom "Štamparija Kramarića i Raguza". Zvala se i "Prva hrvatska tiskara, Sarajevo". Ta se štamparija pretvorila 1919. godine u "Hrvatsku Tiskaru d.d.", a od 1930 godine u "Novu tiskaru Vrčk i drug". Glavni akcioner ove štamparije bio je Vrhbosanski kaptol. Radila je i za vrijeme drugog svjetskog rata. Poslije Oslobođenja promijenila je naziv u "Štamparija Omladinske riječi". Do 1951. godine radila je kao centralni Štamparski zavod "Oslobođenje" u Sarajevu.

Štamparija je većeg kapaciteta i spada među najbolje štamparije u Sarajevu. U njoj su prije rata štampani mnogi hrvatski i drugi listovi i veliki broj publikacija raznog sadržaja. Godine 1951. preselila se ova štamparija u zgradu Državne štamparije (na obali Miljacke) i promijenila naziv u "Štamparsko preduzeće Veselin Masleša".

Ubrzo iza "Štamparije Kramarića i Raguza" otvorena je u Sarajevu 1910. godine i druga hrvatska štamparija pod Austrijom. Zvala se "Štamprija Gustava Kriške". To je bila najprije štamparija manjeg kapaciteta. Izrađivala je uglavnom raznovrsne tiskanice, formulare, trgovačka pisma, oglase. Poslije 1933. godine povećala se otkupom "Štamprije Buhvald i drug" i postala štamparija srednjeg kapaciteta. Radila je pod tim imenom do 1948 godine, kada je otkupilo Zadružno izdavačko preduzeće, koje je otvorilo u Sarajevu svoju "Zadružnu štampariju (Grafika)".

U "Štampariji Kramarića i Raguza", "Hrvatskoj tiskari", "Novoj tiskari Vrček i drug" i u "Štampariji Gustava Kriške" štampani su skoro svi hrvatski listovi i časopisii koji su izlazili u Sarajevu: Hrvatski dnevnik, Serafinski perivoj, Vrhbosna, Glasnik sv. Ante, Napredak, Hrvatska zajednica, Hrvatska Bosna, Hrvatska narodna zajednica, Naša misao, Jugoslavija, Jugoslovenski list, Hrvatska obnova, Hrvatska sloga, Hrvatske pučke novine, Nedjelja, Katolički svijet, Glasnik sv. Josipa, Križ, Glas omladine sv. Ante, i mnoge edicije hrvatskih književnika i naučih pisaca).

Druga muslimanska štamparija u Sarajevu otvorena je 1913. godine pod imenom "Zadružna tiskara", ali je već poslije godinu dana rada likvidirala.

Štampar Nikola Pijuković otvorio je 1912 godine u Sarajevu štampariju i prozvao je "Štamparija Nikole Pijukovića i druga". Štamparija je bila srednjeg kapaciteta. Radila je od 1912. do polovine 1914. godine. Tada je obustavila rad, da ga poslije svršetka prvog svjetskog rata obnovi (1919 godine). Poslije, 1925. godine, prenesena je u Beogradu i tamo nastavila rad.

U ovoj štampariji pored ostalih edicija štampan je političko-ekonomski list Sarajevski dnevnik (1922 godine).

U Sarajevu je pred kraj 1912. godine otvorena "Litografija Milošević", ali je radila kratko vrijeme. Početkom prvog svjetskog rata obustavila je rad i likvidirala.

2.3 Štamparije otvorene u ostalim mjestima u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske

U Mostaru je za vrijeme Austrije radilo osam štamparija: jedna stara i sedam novih. Od starih štamparija radila je samo:

Navootvorene su štamparije:

Godine 1878. otvorio je u Mostaru Antun Paher knjižaru i štampariju. Ta je štamparija sve do 1895. godine bila malog kapaciteta, pa je njen rad bio ograničen na sitne poslove. izrađivala je većinom tiskanice i formulare malog formata. Godine 1895 udruži se Paher sa Đorđom i Ristom Kisićem, pa se njihova radnja prozva "Knjižara i štamparija Pahera i Kisića".

Docnije se, od 1901 godine, zvala ova štamparija "Štamparsko umjetnički zavod Pahera i Kisića u Mostaru". Štamparija je proširena i popunjena novim uređajem i osposobljena za veće radove i sve štamparske poslove. To je bila najkompletiranija i najveća štamprija u Mostaru, uvijek sa dosta stručnih radnika. u ovoj štampariji štampani su časopisi i novine: Zora, Hercegovački slobodni dom, Hrvatski težak, Palangar, Rad, Delo (urednik Radulović Jovan), Pregled Male biblioteke, Narod (dok nije otvorena štamprija "Narod"), Musavat, "Mala biblioteka" 157 svezaka i dosta veliki broj drugih knjiga i edicija.

Poslije smrti Đorđa Kisića (1913 godine) štampriju je vodio najprije sam Antun Paher pa poslije Rihard Paher sve do drugog svjetskog rata (1941), kada su je preuzele ustaše. Poslije 1945. godine prešla je pod Upravu narodnih dobara. Godine 1946. ušla je u sastav Gradske štamparije.

Štamparija Radovića otvorena je u septembru 1891. godine. Najprije je nosila naziv "Prva srpska štamparija Vladimira M. Radovića", pa poslije "Prva srpska štamparija u Mostaru (Sinovi Mijata Radovića)". Pod tim imenom radila je sve do 1904. godine, kad aje prodana i prenesena u Sarajevo, gdje je kompletirana pa promijenila ime u "Srpska dionička štamparija u Sarajevu".

U ovoj štampariji štampan je prvi srpski opozicioni i nezavisni list u Bosni i Hercegovini Srpski vjesnik.

Do pojave Srpske riječi on je bio organ srpske autonomne borbe, kao što je Musavat bio organ muslimanske autonomne borbe. Osim lista Srpskog vjesnika štampan je u ovoj štampariji, koja je bila srednjeg kapaciteta i prilično dobro snabjdevena, i veći broj knjiga, između ostalih: Pjesme Alekse šantića, sveska prva i druga, Pjesme Svetozara Ćorovića, "Poniženi i uvijeđeni" od Dostojevskog. "Kapetanova kćerka" od Puškina, kalendara "Neretljanin" za 1894 godinu, "iz naroda i o narodu" od Luke Grđića-Bjelokosića, u tri knjige.