1. Uvodne napomene
  2. Razvitak historiografskog mi{ljenja o bosan~ici
  3. Zaklju~na razmatranja

 

1. Uvodne napomene Go top

Problem razvitka }irilskog brzopisa na zapadnom podru~ju od 16. do 18. stolje}a, za koji je uglavnom ustaljen naziv bosan~ica, jedan je od najspornijih u na{oj paleografiji.

O njegovu razvitku napisana je ve} prili~no opse`na literatura, ali usprkus tome njegova obilje`ja ni do danas nisu do kraja istra`ena. Uzroci tome su nedovoljna istra`enost arhivske gra|e i nedostatak dobrih faksimilijara, osobito na bosansko-hercegova~kom podru~ju, ali i metodi~ki propusti u istra`ivanju tog zanimljivog pitanja.

Zbog toga su o bosan~ici izre~ena najrazli~itija mi{ljenja, u rasponu od potpunog odricanja bilo kakvih posebnosti }irilskoj pismenosti na zapadnom podru~ju do ozna~avanja bosan~ice pismom suprotnim }irilici, odnosno do izdvajanja bosan~ice iz cjeline ju`noslavenske }irilice.

Ovaj prilog nastao je upravo zbog tih kontroverzi. Njegov je zadatak da utvrdi dana{nje stanje u prou~avanju problema bosan~ice. On se sastoji od dva dijela: u prvom se iznosi razvitak mi{ljenja o bosan~ici u na{oj historiografiji, dok se u drugom nastoje ocrtati izvori, postanak i paleografijska obilje`ja bosan~ice. Pri tom valja napomenuti da se u historiografskom pregledu ne spominju svi autori koji su spominjali ili upotrebljavali naziv bosan~ica, nego se me|u njima odabiru oni ~ija su mi{ljenja va`na za razumijevanje problema bosan~ice.

Na isti na~in, u drugom dijelu se ne analiziraju potanko svi tipovi bosan~ice 16.-18. stolje}a; zadatak mu je u prvom redu da utvrdi povezanost bosansko-humske pismenosti 14.-15. stolje}a sa zapadnom }irilicom 16.-18. stolje}a, odnosno da poka`e da je izvori{te zapadne }irilice 16.-18. stolje}a srednjovjekovna bosansko-humska kultura.

2. Razvitak historiografskog mi{ljenja o bosan~ici Go top

Bosan~ica ili brzopis (minuskula) na zapadnom podru~ju ju`noslavenske }irilice postoji u na{oj historiografiji kao paleografijski problem tek ne{to vi{e od stotinjak godina, od pojave "Bukvara staroslavenskog jezika" Ivana Ber~i}a (1860). U litografiranom dodatku "Bukvaru" koji je bio namijenjen u~enju glagoljice, Ber~i} je donio u posebnoj tablici i oblike "bosanske azbukve", podijeliv{i je na "rukopisnu" i u tiskanim knjigama.

Prema razlikama u oblicima, Ber~i} je bosansku azbuku podijelio u tri grupe; u Bosni, Poljicima i u Dubrovniku (Ber~i} 1860:70). Nakon {to je istaknuto da se bosanska azbukva "od gr~koslovenske (tj. cirilice) odlikuje u nekih pismenih" i to: "b", "v", "d "i "~", autor je naveo i neka najva`nija grafijska obilje`ja bosanske, polji~ke i dubrova~ke azbuke (Ber~i} 1860:72-75)

Ber~i}, dakako, nije pobli`e razlikovao brzopis 17. ili 18. stolje}a, pa je smatrao da je bosansku azbukvu, koju je poznavao u spomenicima iz 17. i 18. stolje}a, upotrebljavala i Dubrova~ka republika potkraj 14. i u 15. stolje}u u dopisivanju sa srpskim i bosanskim vladarima (Ber~i} 1860:72)

Usprkos tome, Ber~i}ev "Bukvar..." ozna~ava prvi poku{aj da se paleografijski utvrde ona posebna obilje`ja u razvitku }irilice na njezinu zapadnom podru~ju koja su u literaturi iz sredine 19. stolje}a bila izra`ena razli~itim nazivima za tu vrstu }irilskog pisma.

Dok se Ber~i} pri tom nije upu{tao u teoretska razmatranja o "bosanskoj azbukvi", dotle je ^iro Truhelka u nekoliko radova nastojao da utvrdi razvitak }irilskog pisma na zapadnom podru~ju. U sredi{tu njegova zanimanja bila su dva problema: odnos izme|u }irilskog pisma na ju`noslavenskom podru~ju, osobito razvitak kancelarijske }irilice, Truhelka (1889) je ve} u svom prvom radu "Bosan~ica, prinos bosanskoj paleografiji" suprotstavio bosan~icu }irilici, smatraju}i ih za dva samostalna pisma koja su se usporedo razvijala i koja je povezivalo samo zajedni~ko gr~ko podrijetlo.

Truhelka je svoja paleografijska razmatranja temeljio na stanovitim razlikima izme|u }irilice kojom su bili pisani srednjovjekovni bosanski rukopisi i natpisi na ste}cima, s jedne, i }irilskog ustava i poluustava u crkvenoj upotrebi, s druge strane, ali ipak nije poznavao razvojni proces }irilskog pismana ju`noslavenskom podru~ju, pa mu nije bio jasan ni razvitak brzopisa. Dok prema Truhelki izme|u lapidarne bosan~ice i lapidarne }irilice nije bilo znatnijih razlika, one su postale o~ite tek u "kurzivnom pismu" i to zbog toga jer se:

... kurzivna }irilica udaljuje od svog gr~kog vrela, te je poprimila mnoge elemenata iz latinice, do~im je bosansko pismo ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organi~ki razvilo (Truhelka 1889:66).

Taj pogre{an zaklju~ak o razvitku brzopisa iz }irilskog pisma na kamenim natpisima srednjovjekovne Bosne i Huma temeljio se, dodu{e, na ~injenici da su natpisi iz 15. i 16. stolje}a sadr`avali mnogo minuskulnih elemenata, ali mu je glavni uzrok bilo Truhelkino nepoznavanje geneze }irilskog brzopisa i kolebanje u odre|ivanju termina bosan~ica.

Dok je prvotno smatrao da manastirska (rukopisna) bosan~ica "u mnogome sje}a na pismo dubrova~kih rukopisa iz 15. vijeka" (Truhelka 1889:82) dotle je objavljuju}i "Tursko - slovjenske spomenike dubrova~ke arhive", istaknuo da su pisani:

... onom vrstom slovjenskog pisma, koje je bilo obi~ajno u dubrova~koj kancelariji i u susjednim zemljama te se u Bosni sa~uvalo u katoli~kim manastirima do 18. stolje}a vijeka a u muslimanskim odli~nim porodicama do nedavno, pa se ve} obzirom na geografsko rasprostiranje, na histori~ki i paleografski kontinuitet svoj prozvalo bosanicom (Truhelka 1911).

Truhelka je, dakle, identificirao bosan~icu 17. i 18. stolje}a s kancelarijskom minuskulom 15. stolje}a, pa je pod bosan~icom ili bosanicom podrazumijevao ~itav }irilski kancelarijski brzopis, ne ulaze}i u paleografijsku analizu pojedinih etapa u njegovu razvitku. Istodobno je imenom bosan~ica nazivao i }irilsko pismo na ste}cima (lapidarna bosan~ica).

Stav srpskih povjesni~ara u 19. i u po~etku 20. stolje}a prema problemu zapadne }irilice i bosan~ice bio je razli~it. Dok su jedni odbacivali naziv bosan~ica i poricali posebnosti zapadnoj }irilici dotle su drugi upozoravali na specifi~nost }irilskog pisma na zapadnom podru~ju, ali je jednima i drugima bilo zajedni~ko da su ~itavu }irilsku pismenost vezivali isklju~ivo uz srpski narod.

Pri tom su svoje sudove ponajvi{e zasnivali, umjesto na paleografijskim razlozima, na konfesionalnoj podjeli, pa su smatrali da su zapadnom }irilicom pisali samo pripadnici "katoli~kog zakona" (Petrovi} 1841) ili "prista{e rimokatoli~ke crkve" (Vuleti}-Vukasovi} 1903). Premda je takav postupak bio donekle i opravdan, jer je srpsko-crkvena pismenost sna`no utjecala na oblikovanje pojedinih tipova }irilice, ipak ta konfesionalna podloga nije sasvim utjecala na paleografijska obilje`ja.

Ili, drugim rije~ima, razvitak zapadne }irilice u ~itavu njezinu trajanju ne mo`e se u potpunosti i dosljedno vezati ni uz odre|enu etni~ku podlogu, niti uz izrazitu konfesionalnu podjelu. Pojam zapadnog podru~ja }irilice, kako je utvr|en u suvremenoj paleografiji, {irok je i vremenski (kraj 12. do 19. stolje}a) i prostorno (Bosna, Hum, Dalmacija, Duklja, dijelovi srednjovjekovne Hrvatske); njegova je etni~ka i kulturna podloga bila, osobito u srednjem vijeku, vrlo slo`ena, pa to onemogu}uje cjelovito svrstavanje zapadno}irilske pismenosti u ~itavu njezinu trajanju u odre|ene etni~ke i konfesionalne okvire.

U kasnijem razdoblju }irilice, od 15.-16. stolje}a dalje, pojedini tipovi }irilskog pisma imaju izrazitiju etni~ku i konfesionalnu podlogu, pa bosan~icom, zapadnom varijantom brzopisa, pi{u Hrvati - katolici i bosansko-hercegova~ki Muslimani, ali ni tada ta podjela nije do kraja izrazita, jer se nekim tipovima zapadno}irilskog brzopisa tada pisalo, na primjer, i u Crnoj Gori.

Prema tome, ne mislim da konfesionalno i etni~ko odre|ivanje nisu uop}e mogu}i, samo ih valja pa`ljivo upotrebljavati. Ali u tom slu~aju nema potrebe etni~ko odre|ivanje zamijeniti konfesionalnim: nema, na primjer, razloga za zaklju~ak da su }irilskim brzopisom u srednjoj Dalmaciji i Poljicima barem od 15. stolje}a, a sasvim sigurno i prije, pa sve do 19. stolje}a pisali "prista{e rimokatoli~ke crkve" kad su to bili Hrvati, pa je }irilica na tom podru~ju bila pravo hrvatsko pu~ko pismo.

Isticanje specifi~nosti zapadne }irilice bilo je u srpskoj literaturi uobi~ajeno u sredini 19. stolje}a. Jo{ god. 1841. istakao je G. Petrovi} u "Novom Srbskom Ljetopisu" da se:

... na kraju ove knjige viditi mogu srbska slova, koima su se na{a bra}a katoli~eskog' zakona slu`ila ... (i koja su) ...tako|e poznata pod' imenom bosanskij ili rvatskij pismena (Petrovi} 1841:155);

pa je on prvi primijenio konfesionalni kriterij u odre|ivanju podru~ja na kojem su se upotrebljavala "bosanska ili hrvatska pismena".

Zanimljivo je i mi{ljenje Vuka Stefanovi}a Karad`i}a o zapadnoj }irilici. U svojim "Primjerima srpsko - slavenskoga jezika", Karad`i} (1857) opisuje grafijska i jezi~na obilje`ja Divkovi}eva "Nauka karstianskoga" (u izdanju iz 1698) i isti~e da je "ova knji`ica na{tampana slovima i pravopisom Bosanskijem", odnosno bosanskom bukvicom (Karad`i} 1857:30). Prema Karad`i}u, "rukopis Bosanske bukvice tako je razli~an od na{ega dana{njega, da ga niko ne bi mogao pro~itati dok ne bi najprije u~io i mu~io se".

Kao primjer bosanske bukvice, Karad`i} na po~etku knjige dodaje faksimile dvaju pisama napisanih muslimanskim tipom bosan~ice, ali isti~e da su "ovom bukvicom i od prilike ovijem pravopisom pisali kr{}ani u Bosni i Hercegovini do na{ega vremena", dodaju}i da je i Polji~anima "rukopis bio ovaki" (Karad`i} 1857:31). Karad`i} je, prema tome, pod bosanskom bukvicom podrazumijevao tiskanu i rukopisnu bosan~icu, u prvom redu s bosansko - hercegova~kog podru~ja.

Premda je Karad`i}, u skladu sa svojim shva}anjima o pro{irenosti srpskog naroda, smatrao bosansku bukvicu dijelom srpske pismenosti, ipak je njegov opis grafijskih i jezi~nih obilje`ja zapadne }irilice bio prili~no to~an. Prema Vukovu mi{ljenju istakao je i Konstantin Jire~ek da se u "Srbiji, Bugarskoj i u Vla{koj pisalo uspravnom kursivom", dok je "u Bosni ona okrenuta u desno", gdje se osim toga "preina~ivanjem pojedinih pismena stvara pismo sa lokalnim osobenostima, takozvana bosanska bukvica" (Jiri~ek 1952:300).

Takav je stav prema }irilici zapadnog podru~ja zadr`an u srpskoj literaturi i na po~etku 20. stolje}a. U radu "]irilica kod prista{a rimokatoli~ke crkve do svr{etka 18. stolje}a u Bosni, u Dalmaciji itd.", Vid Vuleti}-Vukasovi} (1903) je, kao i Vuk St. Karad`i}, upozorio na specifi~nosti zapadne }irilice. Iako problemu nije pristupio kao paleograf, ipak je istakao da je osobitost }irilice u Dubrovniku "da je gotovo bez pokratica, ba{ kako se to pisalo u Bosni" (Vuleti}-Vukasovi} 1903:118).

Govore}i o }irilskoj pismenosti u Bosni konstatira:

Manuskript, pa i {tampa, sve je sli~no u Bosni i u Dalmaciji kod prista{a rimske crkve, a Muhamedovci pi{u isto }irilicom, ali zavezano, te na prvi pogled sli~i arapskom pismu ... (zaklju~iv{i da) ... ovdje nije govora o pravoslavnima, jer su svukud gotovo jednako pisali prema crkvenom na~inu uz poznate pokratice, ~ega je malo ili nimalo kod prvijih (Vuleti}-Vukasovi} 1903:118)

Navedeni primjeri svjedo}e da je Vid Vuleti}-Vukasovi}, ne ulaze}i u paleografijske analize, niti spominju}i Truhelkinu tezu o bosan~ici, jasno upozorio na posebnosti zapadne }irilice, ali je pri tom, ipak, upotrijebio konfesionalni i usko etni~ki kriterij, jer je na kraju zaklju~io da njegov prilog pokazuje "da je srpski elemenat katoli~ki vazda bitisao i borio se neprestano za svoje amanete". (Vuleti}-Vukasovi} 1903:125)

Nasuprot ovakvom mi{ljenju, koje je u srpskoj literaturi imalo ve} i stanovitu tradiciju, P. Kolendi} (1904) je u radu "Bosan~ica, bosansko-hrvatska }irilica i Dubrov~ani", objavljenom godinu dana kasnije, sasvim pre{utio bilo kakve posebnosti }irilice na zapadnom podru~ju, pa je uz etni~ki primjenio i ~isto terminolo{ki kriterij, o~ito se suprotstavljaju}i Truhelku mi{ljenju o bosan~ici, premda samog Truhelku u tom radu uop}e nije spomenuo.

Kolendi} je svoju kratku radnju zasnovao na pitanju: je li se naziv bosan~ica upotrebljavao u pro{losti?, pa je ve} u po~etku postavio tezu da je:

... ~injenica da su u Herceg-Bosni Muslimi i prista{e katoli~ke crkve mnogo upotrebljavali brzopisnu }irilovicu ... (ali da za nju) ... nijesu poznavali drugo ime do srpska pismena ... (te da) ... tek u novije doba neki pisci podari{e tu azbuku nepodesnim nazivom bosan~ica; nepodesnim toga radi {to se to pismo upotrebljavalo u svim krajevima gdje Srbi `ive (Kolendi} 1964:70).

Kolendi} zatim iscrpno navodi primjere upotrebe naziva srpsko pismo za }irilicu na zapadnom podru~ju, zaklju~uju}i na kraju "da je ovo podataka dosta da iz osnove uni{ti i spomen bosan~ice i njena ~eda bosansko-hrvatske }irilice" (Kolendi} 1964:74)

Kolendi}evom raspravom dogra|en je stav srpske historiografije prema problemu zapadne }irilice i bosan~ice. Sva kasnija mi{ljenja o bosan~ici u srpskoj literaturi zasnivat }e se na navedenim zaklju~cima, dok }e izuzetci biti vrlo rijetki.

Od op}enitog stava srpske historiografije o bosan~ici izdvaja se mi{ljenje Vladimira ]orovi}a (1909). Izdavaju}i "Nekoliko fojni~kih pisama" on je istakao da su "pisma pisana bosanskom }irilicom", nakon ~ega je ukratko opisao njihova grafijska i jezi~ka obilje`ja. ]orovi} je, dakle, bio jedan od rijetkih srpskih povjesni~ara koji je upotrebljavao naziv bosanska }irilica, ali kao oznaku za grafijske i jezi~ne specifi~nosti }irilskog brzopisa 17. i 18. stolje}a na podru~ju Bosne, a ne na onaj na~in kako je Truhelka shva}ao i interpretirao naziv bosan~ica.

Truhelkina koncepcija o bosan~ici kao }irilici sasvim suprotnom pismu ostala je i u hrvatskoj historiografiji uglavnom osamljena pojava, jer ju je u potpunosti preuzeo i dalje razradio samo M. Tentor. Dok je Tentor u svojim radovima prili~no dobro pisao o grafijskim i jezi~nim obilje`jima }iriliskih spomenika u srednjovjekovnoj Bosni, dotle su njegova teoretska, paleografijska razmatranja bila u metodi~kom pogledu neprihvatljiva, jer je, poput Truhelke, do kraja suprostavljao bosan~icu }irilici.

Pri tom je pod nazivom bosan~ica podrazumijevao ne samo zapadni brzopis, nego i cjelokupnu }irilisku pismenost srednjovjekovne Bosne, od kamenih natpisa i pisama u bosanskim kodeksima do rukopisne }irilice u ispravama.

Polaze}i od stvarnih posebnosti zapadne }irilice, osobito na bosansko-humskom podru~ju, Tentor ih je pretjerano naglasio, {to ga je dovelo do zaklju~ka da je bosan~ica "posebno pismo, koje }irilovac ne umije ~itati, a srpsku, bugarsku i rusku }irilicu mo`e ~itati" (Tentor 1942a:825). U skladu s takvim suprostavljanjem bosan~ice }irilici valjalo je objasniti i sam postanak bosan~ice, ali je autorov napor da i po svojoj genezi odijeli bosan~icu od }irilice bio bezuspje{an i protuslovan. Dok je jednom tvrdio da je bosan~ica pismo "razvijeno prema staroslavenskoj glagoljici", dotle je u istom tekstu, ne{to kasnije, ustvrdio da bogumili i katolici u Bosni, "postepeno stvori{e od staroslavenske }irilice posebno pismo - bosan~icu" (Tentor 1942b:97). Jednak nemar i protuslovni zaklju~ci obilje`avaju i Tentorovo razlaganje o pro{irenosti i upotrebi bosan~ice.

Dok je jednom smatrao da je "bosan~ica vezana za katolicizam", dokazuju}i to tvrdnjom da su i "katoli~ki Albanci pisali njome, premda im je srpska }irilica bila geografski bli`e", (Tentor 1942a:827) iako je takav konfesionalni kriterij upravo u pogledu Albanaca bio pogre{an, jer su }iriliske isprave iz Albanije bile pisane kancelarijskom minuskulom srpskog tipa.

Od Truhelkine i Tentorove koncepcije donekle se odvaja postupak Vladimira Vrane (1942), u prilogu "O knji`evnim nastojanjima u srednjovje~noj Bosni", koji je cjelokupnu }irilsku pismenost na bosansko-humskom podru~ju nazvao hrvatskom }irilicom. Vrana odbacuje nazive bosan~ica ili hrvatsko-bosanska }irilica, jer smatra da se "bugarska }irilica u hrvatskim zemljama, gdje je vladala glagoljica, promijenila pod izravnim utjecajem glagoljice" u "hrvatsko pismo, hrvatsku }irilicu". Autor isti~e da je ta }irilica nazivana "bosanskom }irilicom, hrvatsko-bosanskom }irilicom, bosan~icom ili zapadnom }irilicom", a da je to u stvari "hrvatska }irilica, jer se javlja kao 'arvacko pismo' i u drugim hrvatskim zemljama" (Vrana 1942:801).

Takav zaklju~ak nije bio ispravan ve} i s terminolo{kog gledi{ta, jer se u izvorima zapadni brzopis ne naziva samo hrvatskim, nego i srpskim i bosanskim pismom. Vrana je svoje mi{ljenje zasnivao na grafijsko - jezi~nim osobitostima zapadne }irilice, ali nije uzeo u obzir ~injenicu da taj pojam ne mo`emo identificirati s hrvatskom }irilicom, upravo onako kao {to srpsko ime ne smijemo protegnuti na cjelokupni razvitak ju`noslavenske }irilice. Takva odvi{e jednostavna rje{enja zanemaruju slo`enost paleografijskih i kulturno - etni~kih procesa na bosansko-humskom podru~ju u srednjem vijeku.

Iako je u hrvatskoj historiografiji bila uobi~ajena upotreba razli~itih naziva za }irilski brzopis zapadnog podru~ja, ipak nakon Tentora, i u izmijenjenom obliku Vladimira Vrane, od hrvatskih povjesni~ara vi{e nitko nije preuzimao i razra|ivao Truhelkinu koncepciju o bosan~ici, {tovi{e, prvo znanstveno suprostavljanje njegovoj koncepciji poteklo je upravo iz hrvatske historiografije.

Pi{u}i u dva navrata o }irilskom zborniku iz Dubrovnika ("Libro od mnozijeh razloga" iz 1520. godine), M. Re{etar (1926, 1933) se prvi od hrvatskih znanstvenika kriti~ki osvrnuo na Truhelkino mi{ljenje, razmotriv{i istodobno, dodu{e ne uvijek sasvim uspje{no, i neka metodolo{ka pitanja o razvitku }irilskog brzopisa. U prvom radu Re{etar je istakao da je zbornik:

... pisan tako zvanom bosanskom }irilicom, koja uprav nije nikakvo specijalno bosansko pismo, nego je starija }irilska minuskula koja je u starije vrijeme bila u obi~aju u svim na{im krajevima u kojima se uop}e pisalo }irilicom, i kod pravoslavnih i kod katolika i kod muslimana" (Re{etar 1926:12).

Na isto pitanje mnogo iscrpnije se osvrnuo u nardnom radu. Nakon {to je istakao da je ~itav zbornik pisan }irilskim "skoropisom", {to nije bilo sasvim to~no, Re{etar je upozorio da je vrla "obi~na stvar da se na{ skoropis zove ,bosanskim pismom' ili ,bosan~icom'", zaklju~iv{i da to "nije nikako opravdano, jer on niti je postao u Bosni, niti je bio na Bosnu ograni~en" (Re{etar 1933:112). Re{etar je zatim upozorio da se brzopis u nas u nas javio "najprije u kancelariji srpskih vladara, i to ve} za vladanja Stefana Prvovjen~anoga", dakle u prvoj ~etvrtini 13. stolje}a, "pa se je otada dalje pisalo skoropisom u svim na{im krajevima gdje se je uop}e pisalo }irilicom, te zato i u Bosni i Hercegovini, u Dubrovniku i u Poljcima kod Spljeta" (Re{etar 1933:112). Gregor ^remo{nik (1963:124) dokazano je da isprava koju spominje Re{etar ne pripada Stefanu Prvovjen~anomu, nego kralju Dragutinu.

Re{etar isti~e da je "ime bosansko pismo, bosanska }irilica ili bosan~icom" opravdanosamo utoliko {to su na{ stari skoropis upotrebljavali za {tampanje knjiga samo Bo{njaci katolici (od po~etka 17. stolje}a) i {to se je on do na{ega vremena sa~uvao samo u Bosni i Hercegovini" (Re{etar 1933:112).

Zaklju~io je, ipak, da za brzopis:

... nije nikako opravdano bosansko ime, a ako ga ho}emo prozvati nekim geografskim imenom, onda je opet mnogo bolje da ga zovemo zapadnom }irilicom (...) koje je ime utoliko opravdano, {to se je skoropis upotrebljavao do kraja 15. stolje}a vijeka, a poslije toga gotovo samo u na{im zapadnim krajevima (Re{etar 1933:112).

Istom prilikom Re{etar se osvrnuo na Truhelkin rad o bosan~ici iz 1889. godine, istaknuv{i da se "ne mo`e naime odobriti njegova o~evidna tendencija da prika`e ovo pismo kao ne{to {to je ba{ specijalno bosansko, i samo bosansko; nego to ide na ra~un onda{nje tendencije sarajevskog Glasnika uop}e" (Re{etar 1933:112).

Na isti na~in odbacio je Truhelkino mi{ljenje da se brzopis razvio iz lapidarne }irilice zaklju~iv{i da je "sigurno ba{ naopako ta~no: skoropisno je pismo na pergamentu i papiru bez sumnje starije negoli na kamenu" (Re{etar 1933:112), ne ulaze}i pri tom u iscrpnije razmatranje tog zanimljivog pitanja.

Premda je Re{etarovu, u na~elu sasvim ispravnom, razlaganju nedostajala morfolo{ka analiza, jer je paleografijski slabo razlikovao pojedine faze u razvitku }irilskog brzopisa, pa je odvi{e jednostavno identificirao kancelarijsku minuskulu 14. ili 15. stolje}a s }irilicom tiskanih knjiga iz 17. stolje}a i s tipi~nom bosan~icom 17.-18. stolje}a, on je ipak temeljito pobio Truhelkinu koncepciju, pa se nakon Re{etara na njoj vi{e nisu mogla graditi mi{ljenja o bosan~ici, pogotovo {to Re{etarov stav prema Truhelki nije u hrvatskoj historiografiji ostao osamljen. Govore}i o Truhelkinu prou~avanju }irilske paleografije, u studiji o njegovu `ivotu i radu, Jaroslav [idak (1952), nakon {to je iznio Truhelkinu koncepciju, s pravom zaklju~io da je "pravilne smjernice za rje{enje toga pitanja dao u vi{e prilika M. Re{etar, osobito posljednji put 1933, u djelu "Dubrova~ki zbornik od god. 1520", ~ime je kriti~ki stav hrvatske historiografije prema Truhelkinu mi{ljenju bio dogra|en ([idak 1952:105).

Neosporna je, dodu{e, ~injenica da je upotreba naziva bosan~ica ili bosansko-hrvatska }irilica ostala do danas u prvom redu obilje`jem hrvatske historiografije, ali tu pojavu nipo{to ne smijemo vezati isklju~ivo uz Truhelkinu djelatnost. Budu}i da je Truhelka u svojim radovima sustavno upotrebljavao nazive bosan~ica ili bosanica za }irilski brzopis na zapadnom podru~ju, sigurno je da je to utjecalo na njihovu pro{irenost u hrvatskoj literaturi. Pri tom, ipak, valja imati na umu da se posebni nazivi za brzopis zapadne }irilice pojavljuju znatno prije Truhelke, pa da oni i nisu bili izvorno njegovi, a osim toga da im autori naj~e{}e nisu davali ono zna~enje koje im je pridavao Truhelka, dakle posebnosg pisma koje je suprotno }irilici.

Zanimljivo je da se posebni nazivi za brzopis zapadne }irilice pojavljuju najprije u srpskoj historiografiji u sredini 19. stolje}a - G. Petrovi} (1841), Vuk St. Karad`i} (1857) - a tek ne{to kasnije i u hrvatskoj historiografiji.

Naziv bosan~ica prvi upotrebljava F. Kurelac (1861), a naziv bosanica S. Zlatovi} (1888), tako|er prije Truhelkina rada o bosan~ici (1889).

Naziv bosansko-hrvatska }irilica nalazimo kod Ivana Kukuljevi}a (1859), a u Vatroslava Jagi}a 1867. godine (Jagi} 1953), dok A.K. Matas (1860) u bro{uri "Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije", upotrebljava naziv bosanska }irilica.

Naziv zapadna }irilica prvi je upotrijebio Vatroslav Jagi} (1890), u komentaru uz izdanje "Polji~kog statuta", smatraju}i pod tim nazivom stari bosansko-dalmatinski na~in pisanja }irilicom, dakle brzopis 16.-18. stolje}a. Taj je naziv zastupao - kako smo ve} vidjeli - i M. Re{etar (1933).

Svi ti nazivi, bilo za brzopis, bilo op}enito za }irilsku pismenost na zapadnom podru~ju, temeljili su se na uo~avanju morfolo{kih i grafijskih posebnosti u razvitku zapadne }irilice. Oni su bili vi{e plod istra`iva~ke prakse, nego paleografijske analize, pa je njihova upotreba u ju`noslovenskoj historiografiji u 20. stolje}a, nakon Truhelke, gotovo redovito zna~ila prakti~no upozoravanje na morfolo{ku specifi~nost zapadnog brzopisa, a ne dosljedan odraz Truhelkine koncepcije i izdvajanja bosan~ice iz {ireg pojma }irilice.

U tom smislu nazive bosanska }irilica, bosansko}irilska slova i bosan~ica upotrebljavaju Vj. [tefani} (1938; 1955) Jaroslav [idak (1957) i, osobito Vladimir Mo{in (1952; 1955) u vi{e svojih radova.

Pi{u}i o Ledezminu "Nauku karstianskome", Vj. [tefani} (1938) je iscrpno opisao paleografijska, grafijska i jezi~na obilje`ja na{e }irilsko - katoli~ke knji`evnosti, pa je razlo`io i problem zapadnog brzopisa. [tefani} isti~e da se na podru~ju Bosne i Hercegovine, ju`ne Dalmacije i Crne Gore "udomila }irilica, koja je ovdje razvila svoje naro~ite skoropisne oblike, te se ve} odavna zove bosanskom }irilicom", pa je time prvi put to~nije ozna~eno podru~je pro{irenosti zapadnog brzopisa ([tefani} 1938:27). S obzirom na pismo Ledezmina katekizma, [tefani} konstatira da je ono "kompromisizme|u ustavne }irilice, koja je usko povezana sa srpsko - pravoslavnom crkvom, i skoropisne }irilice ili bosan~ice, koja ima narodno - lai~ki karakter, jer se upotrebljavala u izvancrkvenim poslovima i prete`no kod katolika, bogomila i zatim muslimana" ([tefani} 1938:27) Premda [tefani} nije ulazio u morfolo{ku analizu zapadnog brzopisa, nego je glavnu pa`nju obratio opisivanju grafijsko - jezi~nih osobitosti, ipak je taj rad i danas jedan od najva`nijih za upoznavanje zapadne }irilice.

Osobito je bio plodan razvitak }irilske paleografije nakon drugog svjetskog rata. Radovi Vladimira Mo{ina, Gregora ^remo{nika, J. Vrane i drugih omogu}ili su poznavanje najva`nijih etapa u razvitku ju`noslavenske }irilice, pa je time stvorena znanstvena osnova za istra`ivanje postanka i obilje`ja bosan~ice.

Studije Gregora ^remo{nika o "Bosanskim i humskim poveljama srednjega vijeka" (1948, 1950, 1951, 1952), u kojima je paleografijski i diplomati~ki vrlo savjesno analizirao srednjovjekovne bosansko - humske isprave, od Kulinove povelje iz 1189. godine do humskih isprava druge polovice 15. stolje}a, napomene Vladimira Mo{ina (1949) uz taj ^remo{nikov rad o nazivima za pojedine tipove }irilskog pisma, te ^remo{nikova rasprava (1963) o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" i radovi J. Vrane (1955; 1962) o najstarijim }irilskim ispravama, ozna~ili su vidan napredak u studiju }irilske paleografije.

Ti radovi ispunili su onu prazninu koja je dotad bila prisutna u gotovo svim raspravljanjima o bosan~ici: utvrdili su postanak i razvitak kancelarijskog brzopisa u 14. i 15. stolje}a, s jedne, i odredili zna~enje pojma "zapadno podru~je }irilice", s druge strane. Iako su na taj na~in bile obja{njene osnove na kojima se razvijao zapadni brzopis, ipak je upravo njegovu razvitku od 16. do 18. stolje}a bilo obra}eno razmjerno najmanje pa`nje, pa je to do danas ostalo jednim od najslabije prou~enih pitanja u na{oj }irilskoj paleografiji.

Jedino time mogao bi se objasniti donekle nemaran stav Gregora ^remo{nika prema tom pitanju. Iako su se njegovi radovi odlikovali precizno{}u i temeljito{}u, ipak se ^remo{nik (1962), u svojoj mo`da najva`nijoj raspravi (Srpska diplomatska minuskula), samo povr{no obazreo na to pitanje. Iz cjelokupne literature, u kojoj je bilo i dobrih rezultata.

^remo{nik je izdvojio jedino ]iru Truhelku i njegovu koncepciju o bosan~ici. Upozoriv{i da je Truhelka 1914. godine dao "lijevati posebna }irilska slova da bi bosanske historijske izvore {tampao u bosanskom pismu, u bosan~ici, jer je smatrao da se radi o jednom tipi~no bosanskom pismu", ^remo{nik je takav postupak, koji najbolje odra`ava Truhelkina paleografijska shva}anja, s pravom odbacio, zaklju~iv{i da "svaki poznavalac razvoja }irilice na prvi pogled mo`e vidjeti da lijevana slova predstavljaju srpsku diplomatsku minuskulu, kakva je, samo malo modificirana, `ivjela dalje u Bosni" (^remo{nik 1962:132).

^remo{nikov postupak, ipak, u metodi~kom pogledu nije bio sasvim ispravan. On se s pravom suprostavio Truhelkinu mi{ljenju, ali je propustio da istakne da se brzopis zapadnog podru~ja, na izvorima koje je sam izvrsno analizirao, dalje razvijao i da se, dodu{e, ne mo`e govoriti o nekom posebnom bosanskom pismu u Truhelkinu smislu, ali da se zapadnom brzopisu 17. ili 18. stolje}a ipak ne mogu odre}i izrazite specifi~nosti.

^remo{nikov stav je gotovo u potpunosti preuzeo i Sima ]irkovi} (1964) u "Istoriji srednjovekovne bosanske dr`ave". Upozoravaju}i na neke od zabluda oko razvitka pisma u srednjovjekovnoj Bosni, ]irkovi} je istakao da se:

... verovalo da je u Bosni upotrebljavana jedna osobita varijanta }irilskog pisma tzv. bosan~ica ... (i da su) ... stvoreni ~ak i ru`ni i neprakti~ni znaci koji bi trebalo da u {tampanom tekstu odraze specifi~nost ovog pisma... (pa je zaklju~io da je) ... pismo bosanskih tekstova, me|utim, suvremena diplomati~ka minuskula upotrebljavana podjednako i u Srbiji i u Dubrovniku (]irkovi} 1964:235).

]irkovi}evo mi{ljenje bilo je, dakako, potpuno ispravno ukoliko se odnosilo na srednjovjekovni bosanski diplomati~ki materijal 14.-15. stolje}a koji je dijelom doista bio pisan ili diplomati~kom ili obi~nom kancelarijskom minuskulom koja je nastala u srpskoj dr`avnoj kancelariji na razme|i 13.-14. stolje}a, jer je ]irkovi}, kao i ^remo{nik, imao na umu upravo tu izvornu gra|u.

Uza sve to, i on je, kao i ^remo{nik, bio du`an da iznese svoj stav, kad je ve} spominjao naziv bosan~ica, i prema brzopisu 16.-18. stolje}a, na koji se taj naziv u prvom redu i odnosio, ili drugim rije~ima, metodi~ki bi bilo ispravnije da se nije obazirao samo na Truhelkino mi{ljenje, ionako ve} odba~eno u literaturi, nego i na one radove koji su se posebno bavili zapadnim brzopisom. Pri tom mislim u prvom redu na radove V. Mo{ina koji nije vezao naziv bosan~ica uz diplomati~ku gra|u 14.-15. stolje}a nego uz kasniji brzopis zapadnog podru~ja.

U trenutku kad je ^remo{nik (1959) prvi put objelodanio svoju raspravu o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" Vladimir Mo{in (1952) je ve} jasno izlo`io svoje mi{ljenje o problemu bosan~ice u radu "Polji~ke konstitucije iz 1620 i 1688 godine" u kojem je obradio grafijski sistem polji~ke bosan~ice, te tri godine kasnije u opisu ]irilskih rukopisa Jugoslavenska akademija (Mo{in 1955).

Konstatirav{i da je za "}irilske tekstove sa zapadnog teritorija (koji se uglavnom poklapa s podru~jem ikav{tine u granicama {tokavskog dijalekta) uobi~ajena paleografska oznaka bosan~ice - pisma naro~itog tipa, koji se razvio iz bosanskog srednjovjekovnog brzopisa i poluustava" i koji je bio "kanoniziran {tampanim mleta~kim izdanjima Matije Divkovi}a iz godine 1611. i idu}ih godina", Mo{in je prvi u na{oj historiografiji postavio bosan~icu u paleografijski odnos prema drugim vrstama ju`noslavenske }irilice (Mo{in 1955:10).

Pri tom je te`i{te polo`io na grafijski sistem bosan~ice, prihvataju}i podjelu Ivana Ber~i}a koji je "na podru~ju zapadne }irilice, za koju se utvrdio naziv bosan~ica, pokazao tri posebna tipa pisma: dubrova~ki, bosanski i polji~ki" (Mo{in 1955:13).

Mo{in je svoj stav jo{ jasnije izlo`io u raspravi "Metodolo{ke bilje{ke o tipovima pisma i }irilici" , gdje je naglasio da se sla`e "sa starom klasifikacijom Ivana Ber~i}a koji je na podru~ju zapadne }irilice fiksirao tri zasebne {kole", bosansku, splitsko - polji~ku i dubrova~ku, "svaka s posebnom tradicijom svog poslovnog pisma, i svaka s posebnim tipovima grafije i pravopisa u svojim {tampanim izdanjima" (Mo{in 1965:177).

Va`nost Mo{inovih zaklju~aka o bosan~ici sastojala se u tome {to je on odbacio dotada{nja kontroverzna mi{ljenja o toj vrsti }irilskog pisma i upozorio na specifi~nosti zapadne }irilice, prihva}aju}i kao ve} ustaljen i termin bosan~ica, ali ju je uklopio u op}i razvitak ju`noslavenske }irilice. Potpuno je razumljivo da su Mo{inova istra`ivanja, osobito utvr|ivanje grafijske kronologije za polji~ku bosan~icu, ozna~ila samo op}i okvir za rje{avanje problema bosan~ice, pa je pobli`e prou~avanje }irilskih tekstova sa zapadnog podru~ja (16.-18. stolje}a) do danas uglavnom ostalo tek zadatak budu}ih napora.

Iako je Mo{in u faksimilijaru "]irilski rukopisi Jugoslavenske akademije" (Mo{in 1955) obratio veliku pa`nju rukopisima dalmatinske bosan~ice, pa je objelodanio oko tridesetak dobrih faksimila bosan~ice, ipak je u uvodu u "Paleografski album na ju`noslovenskoto kirilsko pismo" (Mo{in 1966) s pravom istakao da je uzrok odsutnosti mla|ih }irilskih tekstova sa zapadnog podru~ja u tom faksimilijaru u tome {to su dijelom ve} objelodanjeni ("]irilski rukopisi Jugoslavenske akademije") "i za{to nedovolnata prou~enost na tipovite na pismoto na ova podra~je je bara potrebata od izdavanjeto na poseben poobilen album na reprodukcii na ovie tekstovi" (Mo{in 1966:4)

Od tri osnovna podru~ja bosan~ice temeljitije je prou~en samo njezin razvitak u srednjoj Dalmaciji, na splitsko polji~kom podru~ju. B. Zeli}-Bu~an (1961) je u radu "Bosan~ica u srednjoj Dalmaciji" iscrpno opisala teritorijalnu pro{irenost bosan~ice u Dalmaciji (uz posebnu kartu s ozna~enim lokalitetima gdje je zasvjedo~ena upotreba bosan~ice), zatim morfolo{ka i pravopisna obilje`ja bosan~ice.

Osim tabele u kojoj su iscrpno navedeni oblici za pojedina slova bosan~ice na podru~ju Dalmacije od 15. do 18. stolje}a, autorica je na kraju dodala 30 faksimila bosan~ice, od reda iz dalmatinskih arhiva. Kako se iz dosada{njeg historiografskog pregleda vidi, bio je to prvi rad uop}e u kojem je sustavno i dobro opisan razvitak zapadnog brzopisa 15.-18. stolje}a na jednom dijelu njegove pro{irenosti. Do danas to je jedini znanstveni rad isklju~ivo posve}en zapadnom }irilskom brzopisu i u tome je njegovo zna~enje.

Ali, dok je radnja na taj na~in dobila izrazito i vrlo korisno prakti~no zna~enje, teorijska izlaganja autorice u uvodu toj radnji i u raspravi "Bosan~ica - polji~ko narodno pismo" (Zeli}-Bu~an 1968) nisu bila tako uspje{na. U autori~inoj temeljnoj radnji o bosan~ici iz 1961. godine teoretske postavke bile su mnogo ~vr{}e. Iako je bosan~icu ozna~ila kao hrvatsko nacionalno pismo i hrvatsku }irilicu, {to ve} i s obzirom na teritorijalnu pro{irenost zapadnog brzopisa nije bilo sasvim to~no, ipak je istakla da se ona razvila "iz srednjovjekovnog bosanskog brzopisa i poluustava, a kakonizirana je izdanjima Matije Divkovi}a u Mlecima 1611. i slijede}ih godina"; istodobno je i naziv bosan~ica ograni~ila s pravom u prvom redu na brzopis zaklju~kom da se "od 15. stolje}a dalje hrvatska }irilica predstavlja kao izrazita minuskula", te da je "upravo ta minuskula ono pismo koje sadr`i u sebi sve one karakteristike, koje u sebi uklju~uju pojam bosan~ice" (Zeli}-Bu~an 1961:7).

Dok je takvim zaklju~cima, u kojima se oslanja na Vladimira Mo{ina, a i zaklju~kom da "osnovu azbuke bosan~ice ~ine kurzivni oblici }irilske azbuke, zajedni~ki svim srednjovjekovnim ju`noslavenskim }irilskim rukopisima" (Zeli}-Bu~an 1961:7), B. Zeli}-Bu~an pokazala da specifi~na obilje`ja bosan~ice uklapa u op}enit razvitak ju`noslavenske }irilice, dotle je u raspravi iz 1968. pretpostavila, polaze}i od ~injenice da "prvi sa~uvani spomenici hrvatskog jezika, pisani hrvatskom redakcijom }irilice" potje~u uz druge polovice 12. stolje}a i to "s teritorija koji je osvojio Manojlo Komnen", da "nam se name}e misao da historijski nije neosnovana hipoteza nekih autora kako se bosan~ica razvila direktno iz gr~kog pisma, a ne posredno iz crkvene }irilice" (Zeli}-Bu~an 1968:144).

Iako tu pretpostavku nije pobli`e objasnila, ona ipak svojom neodr`ivo{}u zna~i korak natrag u prou~avanju bosan~ice i odstupanje od na~ela koja je utvrdio Vladimir Mo{in i koja je sama autorica prihvatila u svom radu iz 1961. godine.

Dok su se prema tome u na{oj historiografiji postepeno stvarale osnove za znanstveno rje{enje problema bosan~ice, dotle je suvremena srpska historiografija i dalje ostala kod onih mi{ljenja o tom pitanju koja su u srpskoj literaturi izre~ena u sredini pro{log i na po~etku ovog stolje}a.

U srpskoj poslijeratnoj historiografiji prvi se na pitanje bosan~ice osvrnuo B.M. Nedeljkovi} (1955), u radu "O bosan~ici". Ta je rasprava zasnovana u prvom redu kao obra~un s mi{ljenima ]ire Truhelke o bosan~ici, ali je istodobno zna~ila i suprostavljanje bilo kakvom spomenu naziva bosan~ica i upozoravanju na posebnosti zapadne }irilice. Iako je Nedeljkovi}ev kriti~ki osvrt na Truhelkinu koncepciju bio uglavnom opravdan, ipak ni njegov metodi~ki postupak, niti cjelovita koncepcija u pristupu problemu zapadne }irilice, nisu bili ispravni. Suprostavljaju}i se s pravom tezi o izdvojenosti bosan~ice iz {ireg razvitka ju`noslavenske }irilice, Nedeljkovi} je postavio sasvim suprotnu i jednako neprihvatljivu tezu da "ni~ega nema {to bi pisma iz Bosne izdvajalo od ostalih }irilskih pisama" (Nedeljkovi} 1955:278).

Uzrok toj tezi bio je dvostruk. U prvom redu, Nedeljkovi} nije ni poku{ao paleografijski analizirati izvorni materijal zapadne }irilice, dijelom i zbog toga {to su u dotada{njoj literaturi isticani, kao posebnost bosan~ice, samo minuskulni oblici za neka slova, pa je smatrao da je ve} i samim upozorenjem da se "ona slova, koja se smatraju karakteristi~na za bosansku }irilicu ("b", "k", "t", "v", "`",) pi{u na isti na~in u Bosni, u Crnoj Gori, u Srbiji i u Vojvodini" rije{io problem bosan~ice, te da smije zaklju~iti da bosan~ica "nema nikakvog ni paleografskog, a jo{ manje kulturno - istorijskog opravdanja" (Nedeljkovi} 1955:284). Osim toga, autor je svoje zaklju~ke temeljio na etni~koj isklju~ivosti, smatraju}i }irilicu samo "sroskim pismom, srpskom knjigom" (Nedeljkovi} 1955:277).

Ako tome dodamo i to da se autor uop}e nije obazirao na one radove koji su bili suprotni njegovim tezama (Vj. [tefani}, V. Mo{in), {to je metodi~ki nedopu{ten postupak, smijemo zaklju~iti da je Nedeljkovi} u tom radu izrazio ona mi{ljenja koja su se u srpskoj historiografiji o~itovala jo{ na po~etku stolje}a (P. Kolendi}) i da prema tome taj rad ni~im nije unaprijedio na{e poznavanje razvitka zapadne }irilice.

Jednak proma{aj bila je i rasprava A. Mladenovi}a (1965) "Prilog prou~avanju razvitka na{e }irilice". Iako je Mladenovi} u cjelini prihvatio zaklju~ke B. M. Nedeljkovi}a, ipak je problemu bosan~ice pri{ao s mnogo vi{e truda koji uza sve to, zbog pogre{nog metodi~kog postupka, nije donio i odgovaraju}e rezultate.

Kao i Nedeljkovi}, ni A. Mladenovi} nije razmatrao zapadnu }irilicu kao slo`enu kulturno - povijesnu pojavu, nego se isklju~ivo suprostavio onim autorima koji su oblike pojedinih slova dr`ali specifi~no{}u bosan~ice. Ne opa`aju}i da morfolo{ke razlike ne mogu biti jedinim kriterijem u odre|ivanju bosan~ice, autor je smatrao da u prvom redu valja utvrditi "da li se specifi~na slova za tzv. 'bosan~icu' nalaze i na jugu i na istoku na{e jezi~ke teritorije" (Mladenovi} 1965:55).

Takav kriterij zatvorio je Mladenovi}u bilo kakvu mogu}nost da obogati na{e poznavanje }irilskog brzopisa 16.-18. stolje}a, jer je, dodu{e, s lako}om mogao dokazati da se, na primjer, minuskulno, kvadrati~no slovo "b" upotrebljavalo i izvan zapadno}irilskog podru~ja (Mladenovi} 1965:60), ali je na taj na~in zanemario cjelokupnost zasebnih obilje`ja zapadne }irilice koja se ne mogu svesti samo na posebne oblike za neka slova. Uporedi Raukar (1967).

Nasuprot prilozima Nedeljkovi}a i Mladenovi}a koji su poricali bilo kakvu posebnost zapadnoj }irilici, bogato i rasko{no opremljena "Istorija srpske }irilice" P. \or|i}a (1971) sadr`i zbir dosada{njih istra`ivanja na podru~ju ju`noslavenske }irilice, ali i sintezu mi{ljenja o zapadnoj }irilici koja su u srpskoj historiografiji izre~ena u toku 20. stolje}a, od V. Vuleti}a-Vukasovi}a (1903) i P. Kolendi}a (1904) do A. Mladenovi}a (1965).

U skladu s time, \or|evi}ev rad sadr`i izrazite prednosti i nedostatke. Izla`u}i povijseni razvitak ju`noslavenske }irilice u cjelini, autor je uzeo u obzir dosada{nje paleografijske rezultate, pa je djelomi~no vrlo to~no opisao morfolo{ka i grafijska obilje`ja }irilice na zapadnom podru~ju, osobito na bosansko - humskom teritoriju, {to je u usporedbi s radovima B. M. Nedeljkovi}a i A. Mladenovi}a bio velik napredak. \or|i} se ipak nije bitnije odvojio od op}enitog stava srpske historiografije o zapadnoj }irilici, jer je i on u razmatranju tog pitanja primijenio uski etni~ki kriterij, pa je i te specifi~nosti i zapadno}irilsku pismenost u cjelini uklopio u kulturni razvitak srpskog naroda, {to je jasno do{lo do izra`aja ve} i u naslovu njegove knjige.

Dodav{i etni~kom i konfesionalni kriterij, \or|i} je u zapadni brzopis, odnosno zapadnu varijantu }irilskog brzopisa ubrojio samo onaj dokumentarni materijal koji je nastao u pripadnika zapadne crkve, (\ori} 1971:171) iako to nije to~no. U cjelini uzev{i, \or|evi}ev rad o ju`noslavenskoj }irilici, ina~e u detaljima dobro napisan i popra}en izvanredno bogatom zbirkom faksimila, isti~e se autorovim {irokim poznavanjem }irilske problematike, ali je ipak svojom koncepcijom ostao u onim okvirima koje je u prou~avanju }irilske pismenosti zacrtala srpska historiografija jo{ u pro{lom i na po~etku ovog stolje}a.

Na kraju ovog pregleda literature valja spomenuti i dobar prikaz razvitka ]irilice od \. Sp. Radoji~i}a (1956) publikovan u "Enciklopediji Jugoslavije". Autor je s pravom upozorio da je pretjerano "kad se od }irilice u Bosni ho}e da na~ini posebno neko pismo, tzv. bosan~ica ili bosanica" koje bi bilo suprotno }irilici, ali prili~no iscrpno navodi "hrvatske }irili~ke spomenike", od Povaljskog natpisa (12. stolje}a) do }irilskih isprava 17. stolje}a s hrvatskog teritorija, ~ime se razlikuje od navedenih prikaza o zapadnoj }irilici u srpskoj poslijeratnoj historiografiji.

3. Zaklju~na razmatranja Go top

Pregled historiografskih rezultata u prou~avanju }irilske pismenosti na zapadnom podru~ju pokazuje da su u dosada{njoj literaturi o tom pitanju izre~ena najrazli~itija, redovito sasvim suprotna mi{ljenja. Osnovni nedostatak dosada{njih mi{ljenja o bosan~ici bio je u tome {to se tom problemu nije pristupalo paleografijski, nego s unaprijed postavljenim tezama, u kojima su se suprostavljala nastojanja za odre|ivanjem etni~ke podloge bosan~ice s konfesionalnim kriterijem i ~isto terminolo{kim poku{ajima.

Rezultat takva pristupa bile su kontraverze o bosan~ici koje su ote`avale paleografijsko istra`ivanje tog problema. U dosada{njoj literaturi o bosan~ici uglavnom se razlikuju dva glavna mi{ljenja:

  1. bosan~ica se izdvaja iz cjelovitog razvitka ju`noslovenske }irilice i smatra posebnim }irilici suprotnim pismom (Truhelka, Tenor), sa tendencijom da se i zapadna }irilica op}enito i zapadni brzopis (bosan~ica) identificiraju sa hrvatskom }irilocom (Vladimir Vrana);
  2. zapadnoj }irilici i zapadnom brzopisu se ili odri~u sve posebnosti (P.Kolendi}, B.M. Nedeljkovi}, A. Mladenovi}) ili se na njih ipak upozorava (V.Vuleti}-Vukasovi}), P. \ori}) ali se u oba slu~aja polazi od teze o isklju~ivom postojanju srpske }irilice.

Terminolo{ki pristup vrlo je ~est u razmatranju problema bosan~ice i u postavljanju razli~itih teza o njoj, iako je razumljivo da takav nepaleografski kriterij nije mogao donijeti bilo kakve odre|enije rezultate.

U historiografiji je sna`noj kritici podvrgnut i sam naziv bosan~ica. Neki autori su smatrali da ve} i samim upozorenjem da je taj naziv historiografski, stvoren pred stotinjak godina, a ne izvoran, smiju mimoi}i osobitosti zapadne }irilice (P.Kolendi}, B.M. Nedeljskovi}).

Pri tom nisu uzimali u obzir ~injenicu da naziv bosan~ica ima sasvim sporedno zna~enje u razmatranju tog pitanja, jer razli~iti nazivi za zapadni brzopis samo upozoravaju na njegovu teritorijalnu pro{irenost, a ne mogu nam uop}e pomo}i u odre|ivanju njegovih paleografijskih obilje`ja, niti mogu biti kriterij za utvr|ivanje njegove etni~ke podloge.

U izvorima, pak, zapadna }irilica, osobito zapadni brzopis, naziva se i hvratskim i bosanskim i srpskim pismom. Iako je naziv "srpski" za }irilski rukopis stariji (dubrova~ki pisar Niko Bijeli} potpisuje se na jednom dokumentu iz 1364. godine "dijak srpski" (\ori} 1971:174), ipak se naziv "bosanski" i "hrvatski" za }irilsko pismo pojavljuju, koliko je dosad poznato, ve} u 16. stolje}u.

Godine 1530. ka`e se za jednu }irilsku ispravu Petra Kru`i}a da je pisana bosnensibus leteris, dakle, bosanskim pismom, {to ovdje ozna~ava }irilski kancelarijski brzopis (Laszowski 1914, Had`ijahi} 1962), dok je 1538. godine Francus Vilim Postel (Postellus) taj isti brzopis naziva srpskim ili bosanskim pismom ([tefani} 1938:28).

Naziv "hrvatski" za }irilski brzopis, kako mi je poznato, prvi je upotrijebio 1546. godine Jerolim Kaleti}. Prepisuju}i hrvatsku redakciju "Ljetopisa popa Dukljanina", Jerolim Kaleti} na kraju dodaje da je Dmine Papali} na{ao "ovo pismo u Krajini u Markovi}, u jedne knjige stare, pisane hrvackim pismom", dakle }irilicom, odnosno }irilskim brzopisom ([i{i} 1928:382).

Godine 1582. u jednom dokumentu iz Biha}a }irilica se zove Churulika oder Chrabatische Sprache, dakle hrvatsko pismo (Kobol 1945:21), a dodatak "Polji~kom statutu" iz 1665. godine tako|er je naziva arvackim pismom ([i{i} 1928:160).

Navedeni nazivi, dakako, nemaju va`nost za pitanje o podrijetlu bosan~ice. Oni su samo dokaz da se }irilski brzopis upotrebljavao, osim u srpskoj pismenosti, i na jednom dijelu hrvatskog teritorija i u srednjovjekovnoj Bosni. Potpuno je razumljivo da je za }irilsko pismo srpska oznaka bila najpro{irenija, jer je }irilica u prvom redu bila pismo srpske kulture.

Iako se }irilicom pisao u srednjovjekvonoj Bosni i u jednom dijelu hrvatskih zemalja od 12. stolje}a, ona je bila eminentno srpsko pismo koje se ve} od 16. stolje}a {irilo zajedno sa migracijama srpskog stanovni{tva, kao sastavni dio crkvene pismenosti, duboko i u hrvatskih teritorij. Zbog toga je podru~je pro{irenosti onih tipova }irilice (ustav, poluustav, brzopis) koji su se upotrebljavali u crkvenoj pismenosti ili su bili pod njezinim uticajem, a koje vezujemo za tzv. "isto~no podru~je }irilice" bilo vrlo veliko.

Budu}i da su ti tipovi }irilice bili izraz srpske kulture, razumljivo je da je i }irilica naj~e{}e nazivana srpskim imenom, ponekad i u Hrvata - npr. [. Budini} 1597. godine i Matija Divkovi} 1616. godine - ([tefani} 1938, Kobol 1945:21).

Historiografskoj zbrci i kontraverzama oko problema zapadne }irilice, a napose oko zapadnog brzopisa, pridonijela je i nedosljedna upotreba naziva bosan~ica i nesigurnost u utvr|ivanju paleografijskih kriterija pri utvr|ivanu tog naziva. Taj naziv je prete`no upotrebljavan za zapadni brzopis, ali i za {iri pojam }irilice zapadnoga tipa, pa je kritika s pravom postavila pitanje: {ta je u stvari bosan~ica?

Budu}i da je velik broj autora istiocao kao jedini kriterij u odre|ivanju bosan~ice morfolo{ke posebnosti, specifi~ne oblike za neka slova, kritika je s lako}om dokazala da se tavkvi oblici nalaze i u }irilskim spomenicima izvan ju`noslavenskog podru}ja (A.Mladenovi})

Problem bosan~ice ne mo`e se, dakle, u potpunosti objasniti ni terminolo{kim pristupom, ni isklju~ivo morfolo{kom analizom. Jedini metodi~ki ispravan postupak jeste sveobuhvatna paleografijska analiza koja u sebi sadr`i morfolo{ko, grafijsko i jezi~no istra`ivanje izvorne gra|e, a ne zanemaruje i neke druge elemente, npr. op}i izgled teksta.

Primjeniv{ takav metodi~ki postupak na neospornu ~injenicu o jedinstvenom razvojnom procesu ju`noslovenske }irili~ke pismenosti, istra`iva~ utvr|uje da je }irilice, usprkos zajedni~kom razvitku, na pojedinim podru~jima, u skladu sa druga~ijim kulturno-povijesnim uvjetima dobivala zasebna obilje`ja, u morfolo{kom, grafijskom i jezi~nom pogledu. Upravo na temelju takvih posebnosti, u prvom redu s obzirom na grafiju, koje nalazimo u }irilskim spomenicima srednjovjekovne Bosne, Huma, Travunije, Duklje i srednje Dalmacije (kraj 12. i prva polovina 13. stolje}a), u literaturi je stvoren pojam zapadnog podru~ja }irilice (Vrana 1955; 1962, V. Mo{in 1965).

]irilski spomenici zapadnog podru~ja, osobito u srednjevjekovnoj Bosni i Humu, i u kasnijim razdobljima zadr`avaju i dalje razvijaju te osobitosti, postaju}i osnova zapadnom brzopisu ili bosan~ici. Iako razvitak zapadnog brzopisa (16.-18. stolje}a) ni do danas nije u svim pojedinostima istra`en, ipak i dosada{nji rezultati omogu}avaju da utvrdimo njihovu ~istu geneti~ku povezanost sa spomenicima zapadnog podru~ja }irilice i posebno s bosansko-humskom pismeno{}u 14. i 15. stolje}a.

Bilja{ke u tekstu Go top

Ber~i} Ivan
1860 Bukvar staroslavenskog jezika glagolskimi pismeni za ~itanje crkvenih knjiga. Prag 1860

^remo{nik Gregor
1948 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1948, 103-43
1950 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1949/50, 105-99
1951 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1951, 81-119
1952 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1952, 273-336.
1959 Serbishe diplomatishe minuscule. Wiener Archiv fur Geschichte des Slaventums und Osteuropas III
1963 Srpska diplomatska minuskula, Slovo 13, Zagreb 1963 str. 119-136

]irkovi} Sima
1964 Istorija srednjovekovne bosanske dr`ave. Beograd 1964

]orovi} Vladimir
1909 Nekoliko fojni~kih pisama. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1909, 479-94 + Table I-III

\or|i} P.
1971 Istorija srpske }irilice - paleografsko-filolo{ki prilozi. Beograd 1971

Had`ijahi} M.
1962 Die Anfange der nationalen Entwicklung in Bosnien und in der Herzegowina. Sudost-Forschungen XXI, 1962

Jagi} Vatroslav
1890 Hrvatski pisani zakoni, MHJSM IV, Zagreb 1890, XXVII, XXXII
1953 Historija knji`evnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. U: Djela Vatroslava Jagi}a, tom 4., Zagreb 1953

Jiri~ek Konstantin
1952 Istorija Srba - tom 2. Beograd 1952

Karad`i} Vuk Stefanovi}
1857 Primjeri srpsko-slavenskoga jezika. Be~ 1857

Kolendi} P.
1904 Bosan~ica, bosansko-hrvatska }irilica i Dubrov~ani. Bosanska Vila (Sarajevo), sv. 19, 1904, br. 19/20, 349-51
1964 Bosan~ica, bosansko-hrvatska }irilica i Dubrov~ani. U: Iz staroga Dubrovnika (priredio M. Panti}), Beograd 1964, 70-4.

Kombol M.
1945 Poviest hrvatske knji`evnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945

Kurelac F.
1861 Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, slo`eni u slovinjski jazik na ~islo i miru po [imunu Budineu popu Zadraninu. Rijeka 1861

Kukuljevi} Ivan
1859 Rukopisi hrvatski u knji`nici Ivana Kukuljevi}a Sakcinskog u Zagrebu. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Zagreb), sv. 5, 1859

Laszowski E.
1914 Monumenta habsburgica tom 1. MSHSM 35, Zagreb 1914

Matas A.K.
1860 Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije. Zagreb 1860

Mladenovi} Aleksandar
1965 Prilog prou~avanju razvitka na{e }irilice. Knji`evnost i jezik XII, 1965/3, 53-66.

Mo{in Vladimir
1952 Polji~ke konstitucije iz 1620 i 1688 godine, Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 1, 1952, str. 175-206
1955 ]irilski rukopisi Jugoslavenske akademije tom 1.. Zagreb 1955
1965 Metodolo{ke bilje{ke o tipovima pisma u }irilici. Slovo (Zagreb) sv. 15-16, 1965
1966 Paleografski album na ju`noslovenskoto kirilsko pismo. Skopje 1966

Nedeljkovi} B.M.
1955 O "bosan~ici". Prilozi za knji`evnost, jezik, istoriju i folklor, sv. 21, 1955, str. 271-284

Petrovi} G.
1841 Novi Srpski Ljetopis 1841, II, 155 (= citirano prema bilje{ci P. Kolendi}a, u ocjeni knjige V. \eri}a, O srpskom imenu u Staroj Srbiji i u Ma}edoniji, Sr| III, Dubrovnik 1904, br. 12, 527, bilj. 3).

Radoji~i} \.Sp.
1956 ]irilica. Enciklopedija Jugoslavije tom. 2. Zagreb 1956, 626-632

Raukar Tomislav
1967 O nekim problemima razvitka }irilske minuskule ("bosan~ice"). Historijski zbornik (Zagreb), sv. 19-20, 1966-67, str. 485-499

Re{etar M.
1926 Libro od mnozijeh razloga, Dubrova~ki zbornik od god. 1520. Zbornik za istoriju, jezik i knji`evnost srpskog naroda sv. 15, Srpske kraljevske akademije, Sremski Karlovci 1926
1933 Dubrova~ki zbornik od god. 1520. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Beograd 1933.

[idak Jaroslav
1952 ]iro Truhelka - njegov `ivot i rad (u povodu 10-godi{njice njegove smrti). Historijski zbornik (Zagreb) sv. 4, 1952
1957 Marginalija uz jedan rukopis "Crkve bosanske" u mleta~koj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957

[i{i} F.
1928 Letopis popa Dukljanina. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije sv. 67, Beograd - Zagreb 1928

[tefani} Vj.
1938 Jakov Ledesma i njegov "Nauk karstianski" (1583). Sarajevo, 1938
1955 Oporuka Matije Baromi}a od g. 1527. Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 2, 1955

Tentor M.
1942 a Bosan~ica. U: Povjest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1942
1942 b Bosan~ica. U: Hrvatska enciklopedija tom 3, Zagreb 1942, str. 97-98.

Truhelka ]iro
1889 Bosan~ica, prinos bosanskoj paleografiji. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo) sv. 1, knjiga 4, Sarajevo 1889, str. 65-83.
1911 Tursko-slovjenski spomenici dubrova~ke arhive. Glasnik Zemaljskog Muzeja (Sarajevo), sv. 23, 1911, str. 1-162 + Table I-XIX.

Vrana J.
1955 Da li je sa~uvan orginal isprave Kulina bana. Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 2, 1955, str. 5-57
1962 Kulturnohistorijsko zna~enje povaljske }iriske listine iz godine 1250. Filologija (Zagreb), br. 3, 1962, str. 201-218

Vrana Vladimir
1942 Knji`evna nastojanja u sredovje~noj Bosni. U: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1942

Vuleti}-Vukasovi} Vid
1903 ]irilica kod prista{a rimokatoli~ke crkve do svr{etka 18. vijeka u Bosni u Dalmaciji itd., Spomenik Srpske kraljevske akademije, sv. 39, Beograd 1903, str. 117-125

Zeli}-Bu~an B.
1961 Bosan~ica u srednjoj Dalmaciji. Split 1961
1968 Bosan~ica - polji~ko narodno pismo. Polji~ki zbornik (Zagreb), sv. 1, 1968, str. 143-152

Zlatovi} S.
1888 Franovci dr`ave Presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji. Zagreb 1888

  Go top