Za mramorje iz Rakitnice nije jos napravljena nikakva komisija. Za njih se brinu novinari, gospodja Vesna Museta-Asceric iz kantonalnoga Zavoda za zastitu spomenika kulture i Ljubisa Markovic

Neprimijecena od sire javnosti, danima se vec na "sporednim" stranicama sarajevskih novina i u rubrikama sto prethode vremenskoj prognozi na lokalnim televizijskim stanicama pojavljuje tema unistavanja srednjovjekovnoga mramorja po dolini Rakitnice, u podbjelasnickim selima. Gradeci vojnicke prometnice, nesto je unistio UNPROFOR, nesto Armija BiH, a nesto bogme i covo domorodac, u zelji za vecim milcem, sirom bascom, ili tvrdjim dzamijskim zidom...

Nesto ranije, javnost je bila alarmirana vijescu da nekakav privatnik (ubrzo se uspostavilo da nije bilo kakav, vec pripadnik novopolitickoga i novopoduzetnickoga soja stolackih Raguza, vrlo dobro stojecih u HDZ-u a odskora i u ministarskom drustvu) ugrozava slavnu nekropolu na Radimlji, gradeci u neposrednoj blizini golemo robno skladiste. Stvar je dosla i do Federalne vlade, ova je formirala strucnu komisiju, komisija obavila temeljito istrazivanje, utvrdila da je i po domacim i po medjunarodnim uzancama cijelo to poduzece nelegalno, i - na tomu je uglavnom sve i ostalo...

Za mramorje iz Rakitnice nije jos napravljena nikakva komisija. Za njih se brinu novinari, gospodja Vesna Museta-Asceric iz kantonalnoga Zavoda za zastitu spomenika kulture i Ljubisa Markovic, predsjednik Opcine Centar, koji je ponudio da stecci budu spaseni tako sto bi privremeno bili postavljeni na neki javni prostor u Sarajevu.

Sve u svemu: gore nego zalosnije... A nije rijec o preteskoj temi ratnoga divljanja i ideoloskoga razaranja, nego o mirnodobnom, takoreci sistemskom odnosu spram bastine. K tomu, ovo su samo dva primjera. Takvih je bukvalno na tisuce, i na svakom koraku, kamo god pogledas. Kada sam nedavno putovao niz Vrbas u Banju Luku, rastuzio me pogled na ruine tvrdjave Bocac. Cijeli sam je zivot gledao kako se ocrtava spram neba, mocna i golema; sada, za samo nekoliko poslijeratnih godina, njezina urusena silueta gotovo da se stopila s okolnim stjenjakom.

Kad prolazite cestom pokraj visocke petlje, tridesetak kilometara od Sarajeva, svrnite pogled na naselje Arnautovici; ako malo usporite, lijepo mozete vidjeti jedan dio naselja izmedju nove dzamije, cija je munara jos u skelama, i stare zeljeznicke pruge. Koliko ljudi u Bosni ima pojma da je to mjesto, taj danas potpuno nezanimljivi i neprepoznatljivi komad prigradskoga naselja - najznamenitiji lokalitet u cjelokupnoj povijesti staroga Bosanskog Kraljevstva! Srednjovjekovne Mile (kasnije pod Turcima preimenovane u Arnautovice), u kojima je stajala krunidbena i grobna crkva bosanskih banova i kraljeva, gdje je sagradjen jedan od prvih samostana bosanskih franjevaca... One Mile, u kojima se Tvrtko Kotromanic 1377. krunio za prvoga bosanskog kralja, nemajuci za to nikakvu potrebu putovati u "srpsko Milesevo", kako do danas pogresno tumaci cijela srpska i pola bosnjacko-hrvatske historiografije, mehanicki se povodeci za jednim starim, nepotpunim citanjem cuvenoga djela Kraljevstvo Slavena (Il regno degli Slavi, 1601) dubrovackoga historika i mljetskoga benediktinskog opata Mavra Orbina.

Danasnji izgled toga lokaliteta, potpuna njegova kulturna zatrtost i apsolutno neznanje koje uz njega ide, najbolje govori o mizernom stanju i razini civilizacijske svijesti, koje u nasih elita, politickih i kulturnih sasvim jednako, vlada vec cijelo stoljece, a osobito temeljito u ovih danasnjih, sto se dice nacionalnim imenom i identitetom. Svakim od tri "konstitutivna", bez ikakve razlike!

Hajde, reci ce netko: to je mrtva povijest mrtvih kraljeva, zemlja ih je prekrila, i sto cemo sad, iskopavati njihove prazne grobnice i ponovo zidati njihove crkve! Necemo, naravno, ali malo memorije, sustavne i pouzdane, ne bi nam bilo naodmet. (Nije nezanimljivo: klasicni filolozi znaju da u latinskoj rijeci mramor, od koje dolazi drevni pucki bosanski naziv za stecke, lezi i rijec memoria. Sto stecak primarno i jest: spomen, spomenik, bilig, kako su pisali i govorili stari Bosanci, ikavci.) Ali da nama ni to nije potrebno, najbolje svjedoci propadanje kojemu je izlozena ustanova kakva je Zemaljski muzej u Sarajevu. Nekada znanstveno-istrazivacka, muzeoloska, bibliotecna, arhivsko-dokumentaristicka, izdavacka ustanova evropskoga statusa i renomea, prvorazredni znak identiteta zemlje i naroda, k tomu zdanje nulte povijesno-arhitektonske vrijednosti, sto je Zemaljski muzej danas? Do jucer profanirano sastajaliste clanova Predsjednistva, koji se ni oko takve trivijalnosti nisu mogli dogovoriti, a danas u botanickoj basci razne ambasade priredjuju svoje zabave i partyje... O obnovi rada, o sustavnom pokretanju novih projekata i programa - niti ima govora, niti se tomu itko nada. Jedina utjesna vijest u vezi s Muzejom, koja se uopce cula u posljednje vrijeme, bila je medjunarodna akcija pametnih djevojaka i mladica na saniranju i spasavanju prelijepoga i dragocjenog botanickoga vrta.

Alarmirana stanjem podbjelasnickih stecaka, Marian Wenzel, poznati i zasluzni "mramorolog", govori ovih dana o dugotrajnom i sustavnom unistavanju bosanskoga kulturnog naslijedja, pripisujuci kod toga posebno zle namjere "Austrougarima" i komunistima. Biva, prvi su to radili "da bi negirali ovdasnju umjetnost", a drugi da "stvore drustvo jednakih, u kojemu nitko nema tradiciju". Silno je zanimljivo, medjutim, kako stvari stoje bas dijametralno suprotno! Ironija povijesti, sto li, tek, nitko u cijeloj bosanskoj historiji, starijoj i novijoj, nije toliko mnogo uradio za istrazivanje i artikuliranje njezinoga kulturno-povijesnoga identiteta, kao - austrougarska uprava i komunisti (barem oni druge, trece generacije, nakon 1965-66). I to bas specijalno i maksuz - na evidentiranju, proucavanju i kulturno-estetskom "rehabilitiranju" mramorja!

U svakom slucaju, u usporedbi i s jednima i s drugima danasnji gromoglasni verbalni zastitnici nacionalne kulture i identiteta mogu zaraditi samo etiketu - malih, da ne kazem pigmejskih herostrata.